“Naš dječak postao je iscrpljeni ratnik” – poginuo heroj Dejan Hrček

U posljednjoj bitci “Tigrova” na Južnom bojištu, u ranim jutarnjim satima, 7. ožujka 1993. život je izgubio heroj Domovinskog rata Dejan Hrček. Poginuo je u neprijateljskom napadu na brdo Timor kada ga je pogodilo 8 rafalnih metaka od kojih mu je jedan prerezao plućnu arteriju.

Dejan je rođen 27. travnja 1972. godine u Štitaru kraj Županje. Odrastao je sa starijim sestrama Renatom i Dubravkom u “školskom” stanu preko puta seoske škole. Naime u njoj su njegovi roditelji, mama Marija poznatija kao Maja i otac Vladimir, radili kao nastavnici. To mu je u bitnome odredilo dječačke i mladenačke dane koje je uglavnom provodio na školskom igralištu. Sklonost prema sportu pratila ga je i kasnije. Igrao je nogomet za školske timove, ali i za lokalne nogometne klubove – “Sloga” Štitar te “Graničar” Županja. Osim u nogometu bio je izvrstan u atletici. Osvajao je medalje na školskim natjecanjima u trčanju na 100 metara, skoku u dalj te u gimnastici.

Od malih nogu bio je aktivan u lokalnom dobrovoljnom vatrogasnom društvu s kojim je kao pionir sudjelovao na vatrogasnim natjecanjima i osvajao medalje. Također, kako su njegovi roditelji vodili izviđačku organizaciju u selu, tako je i Dejan od malih nogu savladavao izviđačke vještine, a osobita radost bila su mu ljetovanja s izviđačima na Zlarinu i Otoku mladosti – Obonjanu.

Nakon što je završio osnovnu školu otisnuo se u Zagreb gdje je upisao školu za milicajce u Šimunskoj. Ipak ondje se nije dugo zadržao. Odvojenost od doma i prijatelja potaknuli su ga da se ispiše iz škole i vrati u rodni Štitar. Nakon toga u obližnjim Vinkovcima upisao je školu za automehaničara. U rujnu 1991. krenuo je u 4. razred no istovremeno Vinkovci postaju sve češća meta neprijateljskog topništva. Dejan to nije mogao mirno promatrati čega se prisjetila njegova starija sestra Dubravka koja je tada živjela u Zagrebu:

Samo mi je banuo jednog jutra na vrata jer on „želi u hrvatsku vojsku“. Razumjela sam njegovu potrebu jer smo tako odgajani, biti zajedno sa svojim ljudima i odani domovini. A opet, negdje duboko sakrivena je bila i želja da ga poštedim rata. U Županji ga nisu htjeli primiti u brigadu jer nije završio srednju školu. Tako mi je sam rekao, ne znam da li je to istina. Poznavala sam neke ljude bliske 1. gardijskoj brigadi „ Tigrovi“. Kako Dejan nije odustajao od svoje želje da se uključi u obranu upoznala sam ga s dr. Nolom koji ga je uputio da se ode prijaviti u brigadu u Planinarski dom „Tomislavac“. Nakon prikupljanja dokumenata potpisuje ugovor i u studenom 1991. postaje ponosni pripadnik „Tigrova“.

Nakon što je sudjelovao u blokadi najveće zagrebačke vojarne JNA “Maršal Tito”, Dejan s “Tigrovima” odlazi u zapadnu Slavoniju. U trenucima predaha posjećivao bi sestru Dubravku u Zagrebu.

Nikada neću zaboraviti miris uniforme, taj kiselkasti miris baruta. I nikad neću zaboraviti tu promjenu u njemu. Naš dječak postao je iscrpljeni ratnik. Jeo je malo, spavao malo. A pogled je postao dalek i zamišljen. Nije pričao o ratu. Nije nas želio opteretiti i nije nam želio otkriti u kakvoj je opasnosti. Samo je ispričao jednu malu sličicu – „Sanjao sam, a nisam spavao. Tamo u šumi, u noći sam vidio mamu kako kuha za ručak gljive.“ Od tada je mama uvijek imala gljive kod kuće i kada bi banuo s ratišta, ona mu je spremala omiljeni ručak.

Dubravka Hrček, sestra

Na prvoj crti obrane Novske, u Starom Grabovcu, Dejan je ranjen gelerom u glavu.

U siječnju 1992. je nazvao i rekao „Moram ti nešto reći, čuješ me – dobro sam. Bio sam ranjen u glavu, ali samo me je malo ogrebalo.“ Tenkovska granata je pala uz njega i bacila ga u zrak. Malo se i onesvijestio i glava mu je bila krvava. Dečki su ga odmah bacili na nosila. Pričao je kako je na njih vikao da ga puste s nosila jer će svi poginuti jer granate padaju oko njih. Kasnije se vidi kako je podigao ruku s podignutim palcem i kasnije pokazuje znak „V“. Skrivao je lice jer nije želio da neprijatelj na bilo koji način kazniti obitelj zbog njegovog braniteljskog učešća. Bio je jako savjestan.

Dubravka Hrček, sestra

U proljeće 1992. godine 1. gardijska brigada odlazi na Južno bojište. Dejan je kao pripadnik 6. bojne “Tigrova” sudjelovao u svim operacijama na tom bojištu – od deblokade Dubrovnika do oslobađanja Konavala. Već u prvim akcijama Dejan je ranjen u koljeno, a kada ga u bolnici posjećuju suborci s viješću da idu u akciju izvlačenja tijela dvojice poginulih “Tigrova” Dejan samovoljno odlazi s liječenja s njima u akciju. Njegova je bojna u tim borbama desetkovana, a osobit udarac pretrpjela je 10. rujna 1992. kada u prometnoj nesreći pogibaju četvorica Dejanovih suboraca. Među njima bio je Pero Itrić iz Županje čija je smrt Dejana osobito pogodila.

Tada je već pomalo znao ispričati i poneku priču s terena, ali je uvijek pazio što će reći. Jednom su preotimajući položaj pronašli granate na kojima su bila njihova imena koja su koristili u svojoj međusobnoj komunikaciji motorolama. Tako su saznali da ih neprijatelj prisluškuje. Drugi put su osvajajući neprijateljske položaje zatekli još topao ručak i osobno pismo nekom neprijateljskom kapetanu u kojem ga žena moli da se vrati kući. Za njegovog posljednjeg dopusta smo se posvađali. Mama mu je spakirala kutiju kolača za dečke koju on nije htio ponijeti „jer kamo će s kutijom“ i nije htio otići k liječniku jer su ga pomalo boljeli bubrezi od spavanja na kamenu po čukama.  „Što ako me zbog toga izbace iz brigade“, rekao je. To je bilo krajem veljače. Još se jednom javio telefonom, pomalo nestrpljivo jer su ga drugi čekali.

Dubravka Hrček, sestra

I dok je većina “Tigrova” već prebačena na Velebit, s obzirom na to da su zadaće na jugu uspješno ostvarili, Dejan je ostao na jugu s pripadnicima novoustrojene 1. bojne. Ondje je izgubio život na brdu Timor u zaleđu Cavtata.

Nitko od nas nije u prvi trenutak vjerovao da bi to mogla biti istina. Kada me tata nazvao i rekao da nema Deje, ja sam htjela razumjeti da je nestao pa sam panično zvala sve moguće kontakte da saznam nešto više. Ali od istine ne možeš pobjeći. U tih 2-3 sata sam shvatila da je to istina. Njegovi dečki su ga skinuli s Timora i donijeli u Dubrovačku bolnicu odakle je avionom uz vojni ispraćaj stigao u Zagreb. Zajedno s još pet momaka poginulih na Maslenici dovežen je kući 9. ožujka u večernjim satima. Njegovi dečki su ga dopratili i ispričali su nam što se dogodilo. Bili su nam tada velika utjeha. Sahranjen je 10. ožujka u 15 sati na mjesnom groblju, odmah ispod središnjeg križa.

Dubravka Hrček, sestra

Nogometni klub “Sloga” Štitar svake godine organizira Memorijalni turnir za svoje igrače poginule u Domovinskom ratu – Ivana Pranjića, Dražena Tomšića i Dejana Hrčeka. Dejanov otac sve do smrti vodio je Udrugu roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Županje koja je čuvala uspomenu na poginule branitelje iz tog grada.

Danas te udruge u Županji više nema, roditelji su umrli ili su teško bolesni što je životna neminovnost i što je jako tužno. Trideset godina kasnije mi još plačemo, pričamo o njemu kako bismo što duže pamtili i ljubomorno čuvamo sve stvari i uspomene na njega.

Dubravka Hrček, sestra

Izvori
Literatura
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.

Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Dubravke Hrček, prikupljeno 6. ožujka 2023.