Stravičan pohod pod Papukom – masakr u selima Balinci, Četekovac i Čojlug

Dan 4. rujna 1991. godine bio je najteži dan u Domovinskom ratu za orahovački i slatinski kraj. Tog dana pobunjeni Srbi i četnici napali su i napravili masakr u Četekovcu, Balincima i Čojlugu.

Ta sela na sjevernim obroncima Papuka, nastanjena hrvatskim stanovništvom izuzev dijela Balinaca, napadnuta su ujutro topničkom vatrom nakon koje je slijedio pješački napad. Nakon što je zaposjednuta cesta prema Mikleušu, jedina veza tih sela s neokupiranim teritorijem, hrvatsko se stanovništvo našlo u obruču iz kojega nije bilo spasa. Malobrojni i slabo naoružani branitelji koji su se zatekli ondje bili su nemoćni. Naime organizaciju i obranu tih sela sačinjavalo je 7 pripadnika Narodne zaštite i 5 pripadnika MUP-a RH.

Krvavi pohod iza kojeg su ostale 24 žrtve trajao je cijeli dan. Žrtve su bili muškarci i žene od 18 do 92 godine starosti. Kada su sljedećega dana hrvatske postrojbe ušle u spaljena sela naišle su na jezive prizore masakriranih ljudi na pragovima svojih domova. Velik dio kuća i gospodarskih objekata spaljen je ili miniran, a gotovo su sve kuće opljačkane. Oko 17 sati popodne neprijateljske snage nakon krvavog pohoda započele su povlačenje u smjeru sela Ćeralije

U napadu je sudjelovalo oko 400 pripadnika tzv. “Papučkog odreda”, a činili su ga uglavnom pobunjeni Srbi iz sela Kraskovići, Prekoračani, Ćeralije, Voćin, Rijenci, Macute, Balinci i Mikleuš. Napad je vodio Borivoje Lukić “Munja”, pričuvni kapetan prve klase JNA, podrijetlom iz Slatinskog Drenovca. On je ujedno i prvooptuženi na optužnici koju je Okružno državno odvjetništvo u Osijeku podiglo protiv 55 osoba. Za zločin još nitko nije odgovarao, a Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru 2004. godine obustavilo je kazneni postupak protiv većine s tog popisa.

U zasjedi koju su na ulazu u Čojlug iz pravca Mikleuša postavili srpski teroristi stradali su Zlatan Pinčar, Milan Mlakar, Marko Sabo, Franjo Sabo, Marija Matičić, Terezija Troha i najmlađa žrtva napada na ova sela – Josip Tonc.

Po autu u kojem je vozio Mariju Matičić i Tereziju Trohu otvorili su puškomitraljesku vatru. Tonc je izašao iz vozila i pokušao pobjeći no ubrzo su ga uhvatili i ubili, a zatim su ubili i dvije stare žene koje su izvukli iz auta. Svojem ubijenom sinu Josipu, koji je u trenutku pogibije imao tek 18 godina, majka je nekoliko godina nakon smrti napisala dirljivo pismo:

Dragi naš voljeni i nezaboravni sine, nije lako reći sve što nas boli i kako nam je živjeti bez tebe. Bio si tako nježan, ali uvjerljiv i odlučan kada se spremao taj nesretni rat. Sjećam se onog razgovora kad si molio da pođem sa drugima jer se znalo da ćemo biti napadnuti. Nisam htjela bez tebe, a ti si me uvjeravao kako si mlad i kako ćeš se snaći. Bilo ti je samo osamnaest godina, ali si znao pružiti sve što majka očekuje od sina: ljubav i dobrotu. Kad je prestalo kucati tvoje hrabro i plemenito srce, znali smo da je sudbina tako htjela, ali te ipak, tako rano, uzeti nije smjela. Ostavio si dva starija brata koji su te neizmjerno voljeli i tužne roditelje koji te nikad neće zaboraviti. Zato ti voljeni sine, na grob nosim ruže bijele boje, jer one su dokaz ljepote i dobrote tvoje. Samo oni koje si neizmjerno volio znaju kako je teško bez tebe, voljeni naš sine.

Roza Tonc

Naslovna fotografija – Oštećena crkva sv. Nikole Tavelića u Četekovcu

Izvori
Brekalo, Miljenko. Slatinska kronika Domovinskog rata. Osijek: Svjetla grada i Matica hrvatska, Ogranak Osijek; Slatina: Matica hrvatska, Ogranak Slatina, 2017.
Gazda, Miroslav. Zločin za koji još nitko nije odgovarao. Virovitica: Admiral tisak i Zajednica udruga HVIDR-a Virovitičko-podravske županije, 2011.
Žarković, Petar, prir., Pismo ratniku – Knjiga sjećanja na poginule branitelje u Domovinskom ratu slatinskoga i orahovičkog područja. Slatina: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Slatina, 2000.