Bio je legenda zagrebačkog kvarta, geler ga je pokosio na prvoj crti Zagreba – poginuo heroj Mario Babić

Na današnji dan, 19. listopada 1991. godine, na prvoj crti obrane Zagreba, u Jamničkoj Kiselici poginuo je heroj Domovinskog rata Mario Babić.

Mario je rođen 12. svibnja 1967. godine u Prozoru u Rami u Bosni i Hercegovini. Odrastao je kao četvrto, najmlađe dijete u obitelji Ivana i Delfe zajedno s trojicom braće – Vladimirom, Draganom i Josipom. Glava obitelji, otac Ivan odselio je u Zagreb 1971. te je godinu kasnije preselio i kompletnu obitelj. Mario je tako imao pet godina kada se doselio u Stubičku ulicu na Trešnjevci, kvartu koji će mu obilježiti život.

Ubrzo je upisao Osnovnu školu “Vlado Cerin” u Zagorskoj ulici no nakon četvrtog razreda došlo je do zatvaranja navedene škole i preseljenja učenika, učitelja i nastavnika u susjednu školu “Augusta Šenoe” na Selskoj. Mario je sve to vrijeme bio uzoran učenik, prvenstveno po ponašanju, a u učenju je bio samostalan i prolazio je razrede vrlo dobrim uspjehom. Paralelno sa školom, počeo je trenirati nogomet u Nogometnom klubu “Končar”. Kao igrač tog kluba, u pionirskom uzrastu, osvojio je prvenstvo Zagreba. Bio je talentiran pa je jedno vrijeme proveo je i u omladinskoj školi Nogometnog kluba Dinamo Zagreb. Druga njegova ljubav bila je fotografija.

Na jednom od legendarnih malonogometnih turnira “Kutija šibica” s ekipom Caffe Rama – Mario čuči u sredini

Nakon završetka srednje građevinske škole otišao je na odsluženje redovnog vojnog roka u JNA kojeg je odslužio u Novom Sadu i Petrovaradinu u Srbiji. Po povratku u Zagreb upisao je građevinski fakultet, a nakon dvije godine studija prelazi na studij Više građevinske škole. Za vrijeme fakulteta prestao se profesionalno baviti nogometom te je nastupao na malonogometnim turnirima privodeći studij kraju kojeg nikada nije dočekao. Kao apsolvent odlazi dragovoljno u Domovinski rat.

Mario čuči prvi desno

Mario Babić najprije se u rat uključio kroz Narodnu zaštitu. Kao najpopularniji u kvartu postavljen je za zapovjednika Odreda narodne zaštite Mjesne zajednice Ciglenica. Po osnutku 149. trešnjevačke brigade, zajedno sa manjom grupom hrabrijih iz Mjesne zajednice Ciglenica odlazi na ratište braniti domovinu i svoj Zagreb kao zapovjednik voda. Nažalost ubrzo po dolasku na ratište, svega pola sata vožnje od njegove Trešnjevke, poginuo je na Kupi od gelera granate. Pokopan je 23. listopada 1991. na zagrebačkom Mirogoju.

Mario ide Ocu koji ga je pozvao. On je šapnuo njegovo ime i pozvao ga je k sebi. A tamo je tek pravi život. Tamo je sve što bi si zapravo čovjek želio. S pouzdanjem se molimo Bogu, u kojemu sve živi, da tijelo ovoga našega brata, što ga sada ukopavamo, uskrisi na neraspadljivost blaženih, a dušu mu pridruži broju svetih i vjernih njegovih rođaka koji se nalaze kod Boga. Neka bude Bog njemu milosrdan, od smrti neka ga otkupi dokraja. (…) Zahvaljujemo ti, gospodine Bože, za ovoga mladoga čovjeka, Maria Babića, koji nam bijaše blizak i drag. Koji je imao hrabrosti postupiti prema Kristovim riječima – da tko ljubi svoj život na račun drugoga, izgubit će ga, a tko znade izgubiti život ili darovati svoj život sa vjeru, za domovinu, za drugoga ili druge, taj će svoj život spasiti, taj će ga stvarno i zadobiti. Zahvaljujemo ti, gospodine Bože, i na ovoj obitelji Babić, koji su s tolikima drugima morali napustiti svoju divnu Ramu i raseliti se širom čitave naše Domovine, a evo, ova je obitelj došla u Zagreb, i ovdje u našu Župsku zajednicu blaženoga Marka Križevčanina. To su ljudi koji su stvarali svojim sposobnostima, svojom poduzetnošću, ali nikada nisu prodali sebe. Nikada nisu prodali svoju Domovinu, nikada nisu prodali svoju crkvu, svoju vjeru.

vlč. Franjo Jurak

Niti zračna uzbuna koja je označena za vrijeme ispraćaja Marija Babića nije prekinula sprovod. Govornici su se redali, a posebno dojmljive bile su riječi ekonomista i političara dr. Marka Veselice:

Našli smo se ovdje da se oprostimo od našeg heroja, od bojovnika za slobodnu, nezavisnu državu Hrvatsku. Jer kao što vidimo, velikosrpski zločinci, četnici, rasisti i svi oni koji hoće uništiti našu lijepu Domovinu, uništiti sve tragove njezinog genija, kulture, borbe, jezika, uništiti njezine najbolje sinove, po mogućnosti i sve Hrvate – vidimo da mi Hrvati moramo ponovno liti svoju hrvatsku krv da bi živila naša Domovina. Jer, to nam je dala i sudbina i Krist i naš položaj, da smo u ovih 1300 godina morali davati sve od sebe, a prije svega oni najbolji koji svoj vlastiti život pretpostave sudbini Hrvatske. Jako je teško što je naš Mario poginuo! Javio se kao dragovoljac, jer nije mogao podnijeti da zločinci, četnici pred vratima naše hrvatske metropole kolju, pale, žare, ubijaju, stvaraju zbjegove i približavaju se kilometar po kilometar našem dragom Zagrebu. Još gore i slično, kao što je bilo u provalama Tatara, Avara, Mađara, Turaka i drugih. Ali mi im poručujemo, kao i što Mario poručuje svojom krvlju, da će hrvatski vojnici, hrvatski narod, zaljubljenici Hrvatske, da će cijela domovinska i iseljena Hrvatska, vjerujemo uz podršku Boga i svijeta, pobijediti srbijansko kopito kao što smo sasjekli tursko kopito. I da će ova njegova nevino prolivena krv imati svoje plodove, jer koliko je god to bolno, koliko god je to užasno, jer je trebao formirati obitelj, stvarati djecu, oplođivati našu Hrvatsku, kao i svi mladi ljudi koji ratuju, jer nas mora biti više. Mi moramo ove puste zone, ovaj okupirani teren popuniti, osvojiti da bi tu nastala hrvatska država, sloboda, ljubav, stvaralaštvo, da bi hrvatski narod našao konačno svoje mjesto pod suncem, da bi izašao iz ove razbojničke jazbine, tamnice i grobnice hrvatskog naroda, velikosrpske Jugoslavije koje više nema, ali koja je puna zločina, mržnje, okrutnosti. Tako mi ginemo za našu slobodu, nevini i puni ljubavi ne samo za našu Hrvatsku, nego za sve što je uopće ljudsko i čovječansko, oni su sebe osudili na smrt. Jer oni, koji nemaju ljubavi, koji siju mržnju, razaranje, razorit će sebe, razorit će svoje srce, izgubili su smisao za ljepotu, za svetost, za život. A oni koji ginu za svoju Domovinu, za njezinu slobodu, čast i budućnost, oni će vječno živjeti u našim srcima. Mario nikada ne će biti zaboravljen! Naš Mario umro je u cvijetu svoje mladosti. Umro je svjesno, umro je, jer je volio Hrvatsku!

Ulica u zagrebačkom Vrapču nosi ime heroja Marija Babića, a u spomen na njega godinama se, od 1994. do danas, održava memorijalni malonogometni turnir na igralištu Centra za odgoj i obrazovanje na Trešnjevci. Kraj igrališta stoji mural posvećen Babiću na kojem stoji – “Trešnjevka pamtit će vječno tvoj život i besmrtno djelo!”.

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga II). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Internet
Memorijal Mario Babić: “MARIO BABIĆ 1967-1991: Dragovoljac Domovinskog rata pripadnik 149 brigade Hrvatske vojske – časnicki namjesnik HV”, pristup ostvaren 10. listopada 2021., http://www.memorijal-mario-babic.com/nogometni-turnir/mario-babic.shtml

Autor

Podijeli članak

2 misli o “Bio je legenda zagrebačkog kvarta, geler ga je pokosio na prvoj crti Zagreba – poginuo heroj Mario Babić

  1. Povratni ping: Bio je legenda zagrebačkog kvarta, geler ga pokosio naprvoj crti Zagreba – poginuo heroj Mario Babić - "Veteran '91"

  2. Povratni ping: Novosti | UDRUGA ZA ŠPORT I REKREACIJU HRVATSKIH BRANITELJA I INVALIDA DOMOVINSKOG RATA REPUBLIKE HRVATSKE

Komentari su zatvoreni.