“Ja sam se došao boriti za domovinu, a ne za novac. Za novac sam se borio u Legiji stranaca.” – poginuo heroj Ante Luketić

Na današnji dan, 24. travnja 1993. godine, predvodeći grupu dragovoljaca na Južnom bojištu izvršavajući borbenu zadaću poginuo je heroj Domovinskog rata Ante Luketić, pripadnik Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske „Bojne Zrinski“.

Bojnik Ante Luketić rođen je 22. prosinca 1964. u selu Korana kraj Plitvičkih jezera. Osnovnu i srednju strukovnu školu završio je u Varaždinu, a nakon završetka školovanja otišao je u Francusku gdje je pristupio Legiji stranaca. Kada je u Hrvatskoj počeo rat odlučio ju je napustiti te pomoći obranu domovine. Stečena znanja i iskustva dijelio je s kolegama u specijalnim postrojbama Hrvatske vojske pripremajući ih za najsloženije akcije.

Ante Luketić i Thomas Linder

Ratni put vodio ga je od Vukovara preko Hrvatske Kostajnice do gospićkog ratišta. Po smirivanju vojnih operacija u Hrvatskoj, odlazi u Hercegovinu gdje u Grudama osniva kamp za obuku. Mladići koje je obučavao i danas se sjećaju kako je prisebnošću i hrabrošću sačuvao crte obrane i zaustavio daljnje napredovanje neprijatelja. U jednom od tih presudnih trenutaka kazao ime je: “Ja sam se došao boriti za domovinu, a ne za novac. Za novac sam se borio u Legiji stranaca.”

Ante Luketić

Nakon borbi za Kupres, u travnju 1992. godine, prema zapovijedi Miljenka Filipovića vratio se u matičnu Bojnu Zrinski s kojom je sudjelovao u operacijama deblokade Dubrovnika.

Po zadaći smo krenuli ka Dubrovniku, prespavali kod devastiranih kompleksa „Vrtova sunca“. Drugi dan dobili smo vodiča te smo vozilima pošli u brda iznad Mokošice, ka Osojniku. Tamo nam je zapovjednik Miljenko Filipović rekao da je cilj akcije osvajanje Golubovog kamena. Dobili smo u zadaću maksimalno se približiti neprijatelju i napraviti u šumi taktički kamp, mjesto koje može logistički zadovoljiti sve naše potrebe za boravak i pokretanje napada. Domaćim malim konjima i mazgama prevezli smo svo naoružanje uz brdo. Najteže je bilo prebaciti bestrzajni top i minobacač 60 mm i taktički snajper 12.7 mm. U šumi, možda kilometar udaljeno od srpskih položaja našli smo idealno mjesto za napraviti taktički kamp. Potom smo svi krenuli obaviti određene zadaće.

Ja sam sa Stipom Ćavarom dužio snajper 12.7 mm, a u našoj grupi za potporu na minobacačima i bestrzajnom topu su bili Ante Mamić – Pekar i Mate Drmić. Ta naša grupa primaknula se Srbima ispod njihovih položaja na 500 metara i napravili smo od suhozida mali, njima neprimjetan bunker…U pripremi za napad nas okupljenih u taktičkom kampu najviše se istakao pokojni Ante Luketić. Luketić je bio najbolji specijalist za kamuflažu, odnosno bilo kakav oblik diverzantskog djelovanja. Obožavao je raditi te najteže zadatke, uvijek je išao naprijed, nalazio nevjerojatna i domišljata rješenja. On je bio naš Otto Skorzeny…

Sama priprema trajala je pet dana. Srpsku obranu činilo je nekoliko napravljenih bunkera. Od oružja su imali protuavionski top od 20 mm, a s teškim strojnicama držali su na nišanu Mokošicu kao na dlanu. Znali smo sve, svaki detalj o protivniku, znali smo kad im je smjena straže. Srbi su bili potpuno nesvjesni da smo im pred linijama, opušteni su izlazili iz tih bunkera u malim grupicama i pušili cigarete kao da im nikakva opasnost ne prijeti. Imali smo i bolju priliku da ih nespremne potjeramo s Golubovog kamena, ali čekali smo da se pokrene akcija širih razmjera. Moram istaknuti da smo u pripremama napada imali i zajedničku suradnju s topničkom bitnicom 1. A brigade „Tigrova“. Te momke upamtili smo komunicirajući preko motorola pod šifrom „Vučko“, a bili su stvarno jako precizni. Mi smo im navodili koordinate, a pogoci su bili tako precizni da su primjerice bez problema, upravo na osnovu naših koordinata, pogodili srpski kamion s opremom koji se vozio po krivinima ka Ivanjici…

Kad je napokon došla informacija da će sutradan započeti napad, naši pripadnici, tridesetak boraca predvođenih Luketićem, otišli su po noći skroz do njihovih linija, možda na 50 metara od bunkera. Prikrili su se na otvorenom, samo kamen i trava su im bili zakloni, naravno i njihova sposobnost da se zamaskiraju, a što su nas itekako dobro podučili na obuci. Vezu s njima nismo imali, motorole su bile isključene…I tako smo od 3 u noći do popodnevnih sati čekali zapovijed za napad. Mislim da je oko 5 sati popodne Filipović izdao zapovijed za napad. Šteta što to nije bilo malo ranije jer ovi su podne proveli bezbrižno okupljeni van bunkera i potom se vratili u bunkere.

Po zapovijedi, udarili smo bestrzajnim topom i teškim snajperom. I onda, u tom trenutku, svjedočim prizoru kojeg sam dotad mogao vidjeti samo u ratnim filmovima. Naši se momci dižu iz trave, skidaju sa sebe kamuflažu, rastežu Zolje i udaraju po bunkerima, potom ulijeću i čiste te bunkere. Sve to trajalo je ni 10 minuta! Naravno, to je bio signal Srbima iz Ivanjice da svom silinom udare minobacačima po nama. To su bili neprekidni plutoni, po četiri granate. Napravili smo dobre male bunkere, i granata je baš morala upasti u njega da nas pogodi. Naravno, nauživali smo se straha jer su strašno po nama pucali. Cijelo brdo su preorali granatama. Recimo, kundak moje puške dobio je par gelera, Ćavar je u sklanjanju imao „bliski susret“ sa zmijom, ali prošli smo neokrznuto. Kako mi, tako i momci što su izvršili napad, svi smo se vratili bez ijedne ogrebotine ili uganuća.

Ivan Radoš – Ćiber
Zaleđe Dubrovnika, 1992. tijekom priprema napada na kotu Golubov kamen. S lijeva: Gojko Jakovljević, Ante Matešković, Igor Jurič, Josip Jurić i Ante Luketić (autor Ivan Radoš – Ćiber) 

Ubrzo je uslijedila operacija “Maslenica” gdje se također istaknuo, a potom i odlazak na Južno bojište. U jednoj od akcija smrtno je stradao zajedno sa suborcima Stipom Višticom i Tomislavom Majićem. Nakon pogibije pokopan je uz vojne počasti na gradskom groblju u Varaždinu. Suborci ga se sjećaju kao hrabrog i neustrašivog vojnika. Jedan od njih, Tomica Bajsić, u razgovoru s povjesničarom Tomislavom Šuljem kazao je:

Njemu se nije trebalo ništa reći, on je radio po svome i uvijek bi došao u pomoć prvi, što se kasnije pokazalo na Maslenici, a i drugdje. Ja sam se s njim više puta sreo na ratištima… Eto, uvijek se dogodi da neke ljude često sretneš! Ali, on mi je ostao u pamćenju kao jako hrabar! Samo pazi, nije dosta biti samo hrabar nego trebaš biti i jako sposoban, a on je bio i sposoban čovjek. Stvarno nije mario za ništa, kad je imao zacrtano nešto, to bi on i napravio. On je mogao sam ratovati protiv vojske, mogao je bilo šta… Bio je dobar organizator. Na kraju je zapravo ostao neshvaćen… Jer malo su to ljudi sanjari, oni izvuku ratovanje na neki viši nivo, a kod nas se počela već koncentrirati vojska koja je po ustroju bila sve više i više nalik na staru JNA.

Izvori
Literatura
Monografija 1. hrvatski gardijski zdrug, Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Glavni stožer Oružanih snaga RH, 2011.

Internet
Tomislav Šulj: BOJNA ‘ZRINSKI’ 4/4, Crne Mambe, pristup ostvaren 24. travnja 2021., https://crnemambe.hr/crne-mambe/stalne-rubrike/ratovi/u-vihoru-rata/4421-bojna-zrinski-4-4-domoljubni-portal-cm-u-vihoru-rata

Privatna arhiva Tomislava Šulja
Izjava Tomice Bajsića

Autor

Podijeli članak