“Genčo je bio oličenje dobrote, susretljivosti, empatije, srdačnosti, prijateljstva, bezuvjetnog davanja…” – rođen heroj Domovinskog rata Berislav Genčić

Na današnji dan, 21. ožujka 1971. godine rođen je heroj Domovinskog rata Berislav Genčić koji je kao mladić položio svoj život u obrani Osijeka u bitci za šumu Rosinjača.

Nakon završetka osnovne škole Berislav je upisao Poljoprivredni školski centar Osijek. Kao razigran i društven mladić ostao je u sjećanju kolegici iz razreda Dariji Balonek-Nikolić koja se s puno ljubavi prisjetila pokojnog prijatelja:

Berislav Genčić je bio izuzetna osoba već tada. Puno zreliji od svih nas u razredu a opet razigran i društven. Volio je ljude. Sa svima je bio dobar i vrlo susretljiv. No samo nekolicini je povjeravao svoje probleme. Odrastao je s majkom u dvorišnom stanu u Županijskoj ulici mislim na broju 34. Majka mu je imala problema sa zdravljem i ovisnošću o alkoholu. Često bi zbog toga bio rastresen, ali nikada se nije žalio. Tek jednom mi je rekao “znaš danas nisam imao šta obući, mama je prodala sve moje čiste majice i veste”. Zbog tih situacija nekada bi izostao sa nastave. Kada bi se išao u povjerenju opravdati razrednici Mileni Todorčić i potražiti njenu pomoć i zaštitu nije bio shvaćen jer bi njegova majka uvijek imala lijep i vrlo pristojan nastup prilikom dolaska u školu ili preko telefona. Sjećam se njegove tuge i brige kada je majka otišla na liječenje u neku od ustanova za liječenje ovisnosti, a on joj je bio pratnja u kolima hitne pomoći. Bilo je to 1988. godine. Od tada je živio kod tete, teta je bila u poodmakloj dobi pa je brinuo i o njenom zdravlju. Kako je bio maloljetan nije mogao biti skrbnik o majci pa je tu ulogu preuzeo odvjetnik koji je tada raspolagao sa njenim prihodima pa je Genčo, kako smo zvali Berislava, morao k njemu da mu kupi knjige i školski pribor. Doslovno je za svaku olovku ili gumicu morao kod odvjetnika. Meni je to bilo strašno! Kao njegovoj prijateljici ništa mi nije bilo teško pa sam često razmišljala kako mu pomoći, no on je bio sretan sa razgovorom i druženjem sa onima koji su ga razumjeli i voljeli. Od Genče sam naučila kako se nikada ne treba predati u životu, kako problemi koliko god teški uvijek imaju rješenje i da je strpljivost vrlina.

Berislav Genčić se, kada je počeo Domovinski rat, uključio u obranu svojeg Osijeka kao pripadnik 106. brigade Hrvatske vojske. Zapovjednik voda u kojem se nalazio Berislav spomenuo se pokojnog suborca:

Berislav je bio mlad dečko, imao je 20 godina kada je pristupio u oružane snage Republike Hrvatske da brani svoj grad Osijek, Slavoniju i svoju Hrvatsku. Bio je miran, tih i odgovoran dečko. Svoje zadatke je vrhunski obavljao. Poslije pada Vukovara na svim bojišnicama grada Osijeka došlo je do velikih borbi. Neprijatelj je htio zauzeti Osijek, a mi smo se branili do zadnjeg, kako se kaže. Nažalost u šumi Rosinjača poginulo nam je 16 boraca, među njima i Berislav Genčić. Bio je to skroman dečko. Jednom prilikom sjedili smo na jednom stepeništu pred mjesnom zajednicom gdje smo se malo upoznali. Pitao sam ga iz koje je ulice i tko su mu roditelji, a on je odgovorio da su se roditelji rano rastali i da ga je othranila baka. Bilo mi ga je baš žao, prirastao mi je srcu baš…

Robert Šafar, zapovjednik i suborac
Berislav Genčić pokopan je na groblju svete Ane u Osijeku 17. prosinca 1991. godine

U bitci za Vukovar Berislav je par tjedana prije vlastite pogibije izgubio sestru, šogora i nećaka – Vlastu, Emila i malenog Mateja Aleksander. Je li saznao za tu tragediju prije smrti ne znamo, no sigurno je strepio za sudbinu njegove obitelji u Vukovaru. Na kraju donosimo sjećanje još jedne Berislavove kolegice iz srednje škole koje opisuje karakter ovog heroja Domovinskog rata i njegovo teško odrastanje:

Nije teško podnijeti siromaštvo i neimaštinu stvari, puno teže je podnijeti siromaštvo i neimaštinu djela, nedostatak empatije, nerazumijevanje i neshvaćanje…. Upravo takvom siromaštvu i neimaštini djela robovao je i sam Genčo pa se sve u nevjerici riječ po riječ otvarao nama koji smo ga pitali kako je danas naspram onog jučer i kako će biti sutra. Darija i ja trudile smo se pružiti mu tu trunku nade u Čovjeka koju nažalost nije imao u svojoj sredini. Teško djetinjstvo s problematičnom majkom i to što nije imao oca uz sebe ostavilo je traga na njega.

Izjedala ga je spoznaja da otac ne pita za njega, ne interesira se za njegovo odrastanje, ne sudjeluje u komunikaciji. Postavljao si je tisuću puta pitanje kako bi bilo da se ocu javi. Imao je jaku želju. Darija i ja smo ga podržale u toj nakani. Našao je oca, čuo se s njim i dobio “hladan tuš”. On kao biće tog čovjeka nije zanimao. Genčo nije tražio ništa osim riječi podrške i očekivao je razumijevanje. Čovjek s druge strane koji mu je bio biološki otac, osoba koja ima svoju „novu“ obitelj i koji je trebao imati barem nešto empatije za svoju krv i meso, bio je nečovjek. Hladno, pomalo bezobrazno na rubu strpljenja žurio je prekinuti ikakav kontakt s osobom koja mu je očito smetala.

Mislim da se Genčo do kraja svog života nije pomirio s tom činjenicom, da je i u zadnjim svojim mislima u okruženju i borbi za goli život pitao kako bi bilo da je bilo. Sudbina se poigrala s njim na okrutan način, no isto tako dragi Bog je nekima od nas smrtnika kroz njega pokazao što i kakvi trebamo biti i usred svih životnih vrtloga jer Genčo je bio oličenje dobrote, susretljivosti, empatije, srdačnosti, prijateljstva, bezuvjetnog davanja i ne traženja. Životna iskra u njegovim očima mogla je nadahnuti svakog onog tko je o njemu znao pa makar i mali dio onoga s čim se nosio. Njegov osmjeh bio je nekako zarazan i topao, njegove riječi uvijek blage, njegova promišljanja uvijek širokopojasna, njegova djela uvijek usmjerena na pravu stvar, njegov um bistar i čist bez primjesa zlobe, zavisti, ljubomore bez obzira na sve. Njegov smisao za šalu u njemu najtežim situacijama bilo je nešto što ga je kao mladog čovjeka krasilo. Šale su bile često na njegov račun kroz koje je progovarao koliko mu je teško i u kojima je tražio pomoć onih koji su ga znali čuti.

Bez obzira na kratko vrijeme koje smo se poznavali mogu reći da sam imala čast razumjeti ga, da sam imala čast s njim dijeliti i dobro i zlo, da sam imala čast usvojiti neka njegova promišljanja o životu koja me prate i svih ovih 30 godina. Spoznaja da mi je kroz život prošao Genčo obogatila je mene kao osobu i svaki put kad mi je nešto teško ja se nasmijem i našalim na svoj račun a u sebi pomislim: prijatelju zaista je lakše.

Aleksandra (Radmilović) Štefanović, kolegica

Naslovna fotografija – Berislav Genčić (u sredini nosi traper jaknu) s kolegama na maturalnom putovanju

Izvori
Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Darije Balonek-Nikolić, prikupljeno 4. ožujka 2021.
Pismeno svjedočanstvo Aleksandre Štefanović. prikupljeno 4. ožujka 2021.
Usmeno svjedočanstvo Roberta Šafara, prikupljeno 21. ožujka 2021.

Autor

Podijeli članak