“Jednom, jedinom granatom s lica zemlje bila je izbrisana cijela jedna obitelj” – u opkoljenom Vukovaru ubijena obitelj Aleksander

Svega par dana prije pada, kada je Vukovar već bio na izdisaju, više granata pogodilo je civilno sklonište u podrumu uništenog dvorca Eltz. U podrumu, poznatom pod nazivom Vučedolska kapljica, nalazilo se nekoliko desetaka ljudi koji su ondje potražili utočište. Smrtonosni projektili nisu ih zaobišli. Stradalo je 11 ljudi, a među njima i obitelj Aleksander.

Sjedila sam u sobici kad sam začula nekoga kako jauče: „Ljudi… pomozite…!” i kotrlja se niz stepenice. Istrčala sam na hodnik, no tamo se već guralo nekoliko ljudi pokušavajući pomoći Emilu koji je ležao u krvi. „Pala je bomba u sklonište preko!” viknuo je netko. Grupa muškaraca istrčala je iz skloništa i krenula u pomoć susjedima. Emila su još uvijek pokušavali umiriti kada su nakon deset minuta, po njega stigli bolničari i iznijeli ga na nosilima. Ljudi koji su maloprije otrčali pomoći ljudima u pogođenom skloništu vraćali su mračni i šokirani. Pancirna, tenkovska granata probila je ruševine iznad skloništa i eksplodirala u njemu, Desetak je ljudi bilo mrtvo i ranjen. Među poginulima su bili i Emilovo dijete, supruga i njezina majka. Iste noći i Emil je umro u bolnici. Jednom, jedinom granatom s lica zemlje bila je izbrisana cijela jedna obitelj.

Alenka Mirković-Nađ, novinarka Hrvatskog radija Vukovar (u knjizi „91,6 MHz – Glasom protiv topova)

Emil Aleksander, rođen 19. kolovoza 1959., prije rata radio je u Osječkom telekomu. Bio je talentiran za glazbu i za sport. Svirao je trubu i trombon u puhačkom orkestru Dobrovoljnog vatrogasnog društva grada Vukovara te veslao za Veslački klub Vukovar. Bio je oženjen Vlastom (rođenom Genčić) iz Osijeka koja je radila kao fizioterapeutkinja u vukovarskoj bolnici. Sinčića Mateja dobili su 20. srpnja 1989. godine. Kada je počeo rat Vlasta se s Matejem sklonila u već spomenuto sklonište Vučedolska kapljica u središtu grada.

Matej Aleksander

Jedan podrum koristili su civili, a drugi veza 204. vukovarske brigade čiji je pripadnik bio i Emil Aleksander. Svakodnevno je održavao sredstva veze kako bi vukovarska bolnica tijekom bitke imala komunikaciju sa Zagrebom. Pri jednoj pauzi otišao je do susjednog skloništa ručati s obitelji i tada su sklonište zasuli smrtonosni projektili. Teško ranjeni Emil uspio je smoći snage da dozove pomoć no za njegovu suprugu, sina te majku koja se također nalazila u podrumu bilo je prekasno.

Matej je postao moj najdraži maleni prijatelj u tom podrumu gdje smo stradali, imali smo mračni podrum kojim su odjekivali moji i njegovi osmijesi, u tom zlu mi smo vidjeli i dalje samo dobro, ne shvaćajući zapravo što se van tog podruma događa. I tog dana smo se igrali uobičajeno kao i svakog dana. I tada se dogodilo najgore… Posljednja slika u mojem sjećanju je kombi u koji su smjestili Mateja i mene, jednog nasuprot drugom. Onako krvava i ranjena gledala sam u njega. Njegove oči bile su otvorene, ali on se nije micao, pomislila sam, uplašio se.. tada sam mu se obratila i rekla; Matej, pertla ti se odvezala na cipelici i kako sam mogla zavezala mu je… Medicinsko osoblje koje nas je vozilo tužno je gledalo u mene, tada nisam shvaćala zašto, gledajući me kako se obraćam mojem malenom prijatelju kojeg više nema… Matejev otac, Emil, spasio nas je da ne iskrvarimo, pozvao je pomoć, iako je i sam bio teško ranjen. Toga dana izgubila sam prijatelja, svoju baku i doživjela ono što nitko, a pogotovo jedno dijete ne bi smjelo doživjeti…

Sanela Vidić Križić, svjedok
Večernji list 1998. (izvor Ani Galović: Mama ne vidim nebo)

Dodatnoj dimenziji ove strašne tragedije doprinijela je srpska propaganda koja je tijelo malenog Mateja, zamotanog u zelenu bolničku plahtu, prikazivala u srpskim dnevnim novinama „Politika Ekspres“ kao srpsku žrtvu ubijenu od strane vukovarskih branitelja i pripadnika ZNG-a. Maleni Matej nije bio jedina žrtva velikosrpske agresije koja je prikazivana na taj način. Njegovo tijelo ekshumirano je nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja na Novom groblju kraj Dunava. Na drugom kraju masovne grobnice pronađeni su i njegovi roditelji Emil i Vlasta. Danas svi zajedno počivaju u Vukovaru na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.

Grob obitelji Aleksander (izvor Ani Galović: Mama ne vidim nebo)

Izvori
Literatura
Galović, Ani. Mama ne vidim nebo. Bizovac: Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2020.
Mirković, Alenka. 91,6 MHz – glasom protiv topova. Zagreb: Algoritam, 1997.

Internet
Branimir Bradarić: „Oca, majku i dvogodišnje dijete u skloništu ubila ista granata“, Večernji list, pristup ostvaren 10. studenoga 2020., https://www.vecernji.hr/vijesti/oca-majku-i-dvogodisnje-dijete-u-sklonistu-ubila-ista-granata-347307
Tomislav Mamić: „MARIJANA I SANELA: MI SMO DJECA RATNE VUKOVARSKE BOLNICE Dvije djevojčice susreću se na istom mjestu 26 godina poslije“, Jutarnji list, pristup ostvaren 10. studenoga 2020., https://www.jutarnji.hr/life/zivotne-price/marijana-i-sanela-mi-smo-djeca-ratne-vukovarske-bolnice-dvije-djevojcice-susrecu-se-na-istom-mjestu-26-godina-poslije-6757719

Autor

Podijeli članak