Mali Jure uzeo je “zvončić” kao igračku, ubrzo je uslijedila tragedija – napad na Muć

Selo Muć u Dalmatinskoj Zagori podno brda Moseća prvi se puta u Domovinskom ratu na meti neprijateljskih projektila našlo 9. ožujka 1992. godine. Nažalost taj je napad odnio tri ljudska života. Od posljedica napada stradali su 14-godišnji Jure Blažević, 34-godišnji Ante Grubišić i 54-godišnja Ana Radman.

Dan je u Muću počeo kao i svaki drugi ponedjeljak, međutim sve se promijenilo kada su nad njim oko 17 i 30 eksplodirale tri rakete tipa “Orkan” od 262mm koje su ispustile smrtonosne mine, tzv. „zvončiće“. Naime takvi projektili imali su bojevu glavu s kasetnim punjenjem koja se rasprskava 200-400 metara od cilja te zasipa šire područje s više vrsta mina. Pri samom padu mina nitko nije stradao, međutim Ani Radman srce nije izdržalo strah.

Ljudi, nenavikli na takvu pojavu bili su nepažljivi, a neke je ta nepažnja stajala života. Mnoge mine nisu se aktivirale pa su ih znatiželjni mještani krenuli sakupljati nesvjesni opasnosti koja prijeti od tog oružja, namijenjenog tome da nanese što više ljudskih žrtava, a koje je zabranjeno međunarodnim ratnim pravom.

Nakon što je sakupio nekoliko mina, Ante Grubišić krenuo je doma no stradao je pri aktivaciji „paklene naprave“, a kraj njega teško je ranjena Božena Špar. Eksplozivne naprave sakupljala su i djeca. Tako je mladi Jure Blažević, polaznik 8. razreda u lokalnoj školi, uzeo minu kao igračku. Ona se aktivirala u kuhinji njegovog obiteljskog doma te ga usmrtila. Njegova sestra Vedrana Blažević i Mile Šegvić preživjeli su pukom srećom jer nije eksplodirala boca plina kraj koje se Jure igrao. Teško ranjeni prevezeni su u KBC Split gdje je Mile dao izjavu novinarima Slobodne Dalmacije:

Dogodilo se to oko 17 sati. Nas desetak čulo  je eksploziju, a zatim pucnjavu. U prvi mah nismo znali o čemu se radi, ali nam je brzo postalo jasno da je u pitanju bomba koja eksplodira na određenoj visini. Kad je utihnula pucnjava pošli smo na mjesto gdje je najviše bombi eksplodiralo. Vraćajući se s tog mjesta, prolazio sam pokraj kuće moje prijateljice koja me pozvala na kavu. Dok smo u kući razgovarali ponovno je odjeknula eksplozija. U prvom trenutku osjetio sam jake bolove, ali sam nekako uspio izići iz kuće, a ljudi oko mene organizirali su prijevoz do ambulante u Muću. Odatle su me kolima Hitne pomoći, a njih su nam darovali Hrvati iz Njemačke, prebacili su Split gdje su napravljene dvije operacije. Očito su jugoarmiji došli posljednji dani, pa se osvećuje nad civilnim stanovništvom. Čim iziđem iz bolnice, tražit ću da me odmah uključe u Hrvatsku vojsku, iako sam i dosada bio na raspolaganju domovini.

Naslovna fotografija – Kuhinja obitelji Blažević u kojoj se dogodila tragedija (autor fotografije Feđa Klarić)

Izvori
Litetarura
Runtić, Davor. Domovinski rat – 1992.: Godina i rata i mira. Vinkovci, Šibenik: Naklada Runtić, Eko Maslina, 2014.

Periodika
Zvonimir Krstulović: “Napad ‘strojem za ubijanje djece'”, Slobodna Dalmacija (Split), 11. ožujka 1992., 4-5.

Sukladno Zakonu o medijima podnosim zahtjev za ispravak netočnih i nepotpunih informacija u moje osobno ime i ime mog pokojnog brata Jure, objavljene dana 9. ožujka 2021. godine na portalu domovinskirat.hr na web stranici https://domovinskirat.hr/2021/03/09/mali-jure-uzeo-je-zvoncic-kao-igracku-ubrzo-je-uslijedila-tragedija-napad-na-muc/, pod naslovom Mali Jure uzeo je “zvončić” kao igračku, ubrzo je uslijedila tragedija – napad na Muć, objavljeno 9. ožujka 2021. od Borna Marinić.

U naslovima i podnaslovima kao i u tekstovima objavljenog članka navedene su sljedeće netočne informacije:
„Mali Jure uzeo je “zvončić” kao igračku, ubrzo je uslijedila tragedija …“
„Tako je mladi Jure Blažević, polaznik 8. razreda u lokalnoj školi, uzeo minu kao igračku. Ona se aktivirala u kuhinji njegovog obiteljskog doma te ga usmrtila.“
„„Teško ranjeni prevezeni su u KBC Split gdje je Mile dao izjavu novinarima Slobodne Dalmacije:
“Dogodilo se to oko 17 sati. Nas desetak čulo je eksploziju, a zatim pucnjavu. U prvi mah nismo znali o čemu se radi, ali nama je brzo postalo jasno da je u pitanju bomba koja eksplodira na određenoj visini. Kad je utihnula pucnjava pošli smo na mjesto gdje je najviše bombi eksplodiralo. Vraćajući se s tog mjesta, prolazio sam pokraj kuće moje prijateljice koja me pozvala na kavu. Dok smo u kući razgovarali ponovno je odjeknula eksplozija. U prvom trenutku osjetio sam jake bolove, ali sam nekako uspio izići iz kuće, a ljudi oko mene organizirali su prijevoz do ambulante u Muću.““

Odlučno niječem istinitost gore citiranih navoda.

Pozivate se na izvor Zvonimir Krstulović: „Napad strojem za ubijanje djece“ Slobodna Dalmacija (Split) 11. ožujka 1992., 4-5 vezano za igru mog pokojnog brata: „… Jure Blažević, tako reći dječak, osmoškolac, igrao se, po svemu sudeći, igračkom koja je pala sa neba …“ Da, i ja se pozivam na isto, naglašavam riječi iz teksta „… igračkom koja je pala sa neba …“ i „…po svemu sudeći …“
U gore navedenom tekstu Zvonimir Krstulović napisao je: „Kao da su s neba padale igračke, tako su se osjećali Mućani, …“ i to puno prije spominjanja imena Jure Blažević u gore navedenom citatu. Uz to napisao je i „…po svemu sudeći …“ što bi svakom novinaru značilo puno prostora za istraživanje s obzirom da je to napisano 1992. godine, kako shvatiti onda da magistar povijesti 2021. godine objavljuje svoj tekst ovakvog naslova? Što se htjelo reći?
I novinar i povjesničar trebali bi istraživati u ime istine i objavljivati provjerene informacije.

Moj pokojni brat Jure nije tog popodneva uopće bio vani, nego sa mnom u kući, točnije u kuhinji gdje sam mu pekla kolače. Mile Šegović (nije Šegvić) nije tog dana, tog trenutka od mene pozvan na kavu, ali je došao u kuću i sa sobom donio „zvončiće“. Ja zapravo nemam u svom sjećanju „sliku“ „zvončića“, ali imam Milu koji ulazi na vrata kuhinje, sjeda na stolicu pored blagovaonskog stola i „nešto“ stavlja na stol i koji trenutak kasnije eksplozija … Moj danas pokojni otac uvijek si je prebacivao što je tada bio u „kanalu“ u garaži i popravljao svoj automobil, jer je on iz „kanala“ vidio kako Mile sa „zvončićima“ ulazi u dvor i još mu je rekao: „Nemoj mi ulaziti s tim u kuću!“, ali Mile se nije obazirao, i dok je izašao iz „kanala“ desila se eksplozija. Mile, kako je sam izjavio, je nekako izašao sam iz kuće, a meni su prepričavali kako je moj danas pokojni otac iznio svoju djecu iz kuće … Da, moj brat je bio tada živ, još i danas čujem njegov glas: „Seko jel’ te boli? Mene ništa ne boli.“
Jure Blažević je podlegao teškim ozljedama od ranjavanja sutradan u splitskoj bolnici Firule.

Dakle, neosporno je da Mile Šegović je „zvončiće“ donio u moju kuću u Muću. Ja sam još uvijek živi svjedok, ne sjećam se da sam igdje svjedočila.
Zapravo vaš naslov bi trebao glasiti: Veliki Mile uzeo je „zvončiće“(a ne „zvončić“) kao igračke, (a ne igračku), ubrzo je uslijedila tragedija … Zapravo on je odrastao čovjek pa možda bi bilo i ispravnije umjesto igračke napisati trofeje.

Da bude stvar još gora ja prvi put imam saznanje da je ovako nešto napisano. Međutim, kako sam se danas informirala postoje ovakve neistine i nepotpune informacije u tekstovima na drugim portalima, novinama, pa i u knjigama. I vi se pozivate još na knjigu Domovinski rat – 1992: Godina i rata i mira, autor Davor Runtić, u ovom kratkom vremenu još nisam došla do navedene knjige da vidim što tamo piše o mom pokojnom bratu i meni, ili uopće ne piše.

Reagiram na ovaj način u svrhu ispravljanja netočnih i nepotpunih informacija, kako se šutnja sad i u ovom slučaju ne bi shvatila kao priznanje navoda iz demantiranog teksta kao što je do sada bio slučaj. Koliko shvaćam, Mile Šegović u svojoj izjavi i nije spomenuo tko jest ili nije donio „zvončiće“ u kuću, u kuhinju, ali onda, ako je tako tko je izjavio da je moj pokojni brat „„uzeo je „zvončić““ (ako je i uzeo „zvončić“, uzeo ga je sa svog blagovaonskog stola, ali da li ga je uopće uzeo ili …? Ja ne znam)? Policija? Novinar? Pisac? Povjesničar?

Isto tako, u ime istine, zatražiti ću od nadležne policijske uprave službeni zapisnik i izvješće o mojoj tragediji.

Vedrana Blažević
Rogoznica 10. ožujka 2021. godine