Dvanaestorica heroja nikada se nisu vratili iz ove akcije – zasjeda kod sela Brusnik

Nakon što su drugom polovicom prosinca 1991. godine osvojena neprijateljska uporišta na sjevernom i istočnom dijelu pakračkog ratišta, Dereza i Bučje, hrvatske snage nastavile su oslobodilačke akcije.

Sukladno zapovijedi načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Antona Tusa 127. virovitička brigada dobila je zadatak za napad s područja Dragovića za napad prema srpskim uporištima Brusnik i Lipovac.

Na današnji dan, 29. prosinca 1991. godine, u 7 sati ujutro tri bojne 127. brigade ukupne jačine oko 450 ljudi krenule su u napad. I dok su 1. i 2. bojna trebale krenuti iz Dragovića i napasti s istočne strane, 3. bojna krenula je iz područja pod nazivom Cerik te je bila na zapadnom napadajnom pravcu. Nakon što su se oko 10 sati postrojbe 1. i 2. bojne spojile u području Čaklovačkog brda zajedno su krenule prema Brusniku. Došavši ispod vrha Grič kojim su trebale ovladati na njih su srpske snage otvorile jaku vatru. Hrvatski vojnici odjednom su se našli na meti streljačkog i topničkog naoružanja, ali i ručnih bacača raketa. Hrvatske snage tražile su pomoć topništva s područja Sirača, no zbog nepovoljne konfiguracije terena hrvatsko topništvo nije uspjelo poboljšati položaj pripadnika virovitičke brigade.

Pripadnici 3. bojne ovladali su u međuvremenu širim područjem trafostanice u podnožju Brusnika, ali kako im nije dolazila pomoć s lijevog boka odlučili su se povući pod jakom topničkom vatrom na početne položaje. Situaciju snagama na lijevom boku nije olakšavalo to što su se nalazile u udolini, a srpske snage na okolnim dominantnim kotama. Niti su mogli naprijed, niti nazad jer bi se u svakom slučaju našli na brisanom prostoru. Pala je odluka da se pričeka noć pa da se onda krene u povlačenje. Tako je i bilo. Oko 22 sata pripadnici 1. i 2. bojne vratili su se u selo Dragović no 12 vojnika, zajedno sa zamjenikom zapovjednika 2. bojne Vinko Belobrkom nije se vratilo.

Ubrzo se saznalo da je dio odmah poginuo, a dio zarobljen i masakriran, a što se moglo utvrditi 7. siječnja 1992. kada su njihovi neprepoznatljivi posmrtni ostatci preuzeti. Naime nad većinom njih počinjen je ratni zločin, jer su imali ozljede koje nisu nastale u borbi već nakon zarobljavanja. Stoga se službeno i vodi datum njihove pogibije 7. siječnja. Postoji originalni obdukcijski fotolaborat u kojem su detaljno navedene povrede te je sasvim sigurno da su oni izmasakrirani, da je to bilo iživljavanje i da je ovdje riječ o teškom ratnom zločinu.

Davor Špoljarić, suborac
Komemoracija za stradale kod Brusnika (autor fotografije Rudi Vanđija)

Uz Vinka Belobrka stradali su Denis Resner, Miroslav Zec, Ivan Žeravica, Slavko Vrbančić, Milan Škrilec, Željko Goričanac, Nenad Oblučar, Željko Maligec, Željko Somljačan, Miroslav Petrović i Tihomir Mihelić. Istog dana kod sela Dragović poginuo je pripadnik brigade Zdenko Sabolić.

Izvori
Literatura
Martinić Jerčić, Natko. „Ratni put 127. brigade HV od osnutka do Sarajevskog primirja“. U: Domaći znanstveno stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem. Virovitica u Domovinskom ratu., urednik Miljenko Brekalo, 269-304. Virovitica: Državni arhiv u Virovitici, 2018.
Martinić Jerčić, Natko. “OSLOBODILAČKE OPERACIJE HRVATSKIH SNAGA U ZAPADNOJ SLAVONIJI U JESEN I ZIMU 1991./1992. GODINE”. Doktorska
disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 2014.

Internet
Iva Rebac: “Smrt u zasjedi: Izmasakrirali su ih do neprepoznatljivosti…”, 24 sata, pristup ostvaren 22. prosinca 2020., https://www.24sata.hr/news/smrt-u-zasjedi-izmasakrirali-su-ih-do-neprepoznatljivosti-505204

Autor

Podijeli članak