“Kada su mi kao šestogodišnjaku pred očima ubili oca u meni se nešto slomilo od straha i užasa” – zločin u Voćinu

Dana 13. prosinca 1991. godine u potpapučkim mjestima Voćin, Hum, Kometnik, Bokane i Kraskovići počinjen je niz stravičnih zločina nad civilnim stanovništvom.

Krajem studenog 1991. hrvatske su snage započele operaciju oslobađanja okupiranih dijelova Papuka, kako s požeške, tako i s orahovačke odnosno slatinske strane. Svjesni da su pred porazom, domaći pobunjeni Srbi i pripadnici paravojne formacije „Beli orlovi“, neposredno prije povlačenja ubili su u tom kraju 36 osoba od kojih je velik broj ubijen na krajnje okrutan način.

Bila je to kulminacija zločina nad Hrvatima u tom kraju koji su i prije 13. prosinca ubijani na okupiranom području. Među ubijenima tog dana bila su i dvojica Srba, Mile Jorgić koji je ubijen za primjer drugim Srbima jer se nije htio povlačiti s neprijateljskim postrojbama u pravcu Pakraca te Stojan Nenadović. Ostale žrtve bili su Hrvati.

Nakon krvavog pira pobunjeni Srbi, četnici i JNA napustili su Voćin u noći s 13. na 14. prosinca osvijetljeni plamenom gorućih kuća i drugih objekata. Pošteđena nije bila niti katolička crkva Pohoda Blažene Djevice Marije koja je za vrijeme okupacije služila kao arsenal oružja. U rano jutro 14. prosinca, točno u 3 sata i 15 minuta grupa vojnika JNA pod zapovjedništvom Milana Trbojevića crkvu je digla u zrak. Dijelovi zidova i kamene gromade pronađene su kasnije i pola kilometra od mjesta eksplozije, a neeksplodirane granate preplavile su središte Voćina. Voćinski župnik zabilježio je u kronici župe kako se eksplozija čula u radijusu od 30 kilometara te istaknuo kako je začudo iznad zgarišta ostao stajati dio tornja poput prsta koji opominje one koji su počinili zločin u Voćinu.

Idućeg dana hrvatske su snage ušle u napuštena sela gdje su ih zatekli stravični prizori. Žrtve tog masakra, kao i onih učinjenih 3. i 6. prosinca, njih 43 pokopane su 18. prosinca u Slatini, a sprovod je vodio kardinal Franjo Kuharić. Nekolicina Hrvata preživjela je ovaj pohod, a među njima bio je i tada šestogodišnji Danijel Medić čije je sjećanje objavljeno u knjizi Zločin za koji još nitko nije odgovarao.

Živio sam u Voćinu u Pašinoj ulici kod bake Jage, gdje mi je bio ubijen otac Branko Medić 13. prosinca 1991. godine, a prema sjećanju, evo kako se sve desilo: Mi smo čuli neku pucnjavu i neke eksplozije su bile, došli su susjedi i svi smo otišli u podrum (Danijel Medić, Branko Medić, Marija Matanči, Stjepan Matanči, Franko Peršić i prabako Dorić), svi osim moje bake Jage Šimić, ona je još htjela zatvoriti kokoši. Čuli smo pucnjavu i nju su odmah ubili. Mi smo ostali dolje, a oni su (četnici) ušli u kuću i tamo lupali, razbijali i pretraživali, šta ja znam šta sve, ali sve se to čulo u podrumu jer je buka bila velika. Onda su došli do podrumskih vrata lupali i vikali: “Ajdee ustaše, izađite van van pi… vam materina!” Mi smo izašli van, prvi je moj otac izašao. mi poslije njega, osim stare prabake Jelene Dorić. Ona je bila jako stara i slijepa i nije bila pokretna. Postrojili su nas ispred bunara, ispred kuće i onda me je taj čovjek Branko Oliver, koji mi je ubio oca izveo van na ulicu i rekao: “Ti mali bježi!” Ja sam ostao na ulici, a on je došao do moga oca s pištoljem i propucao ga kroz sljepoočnicu. Tada sam imao 6 godina, sve sam dobro vidio i jako se dobro sjećam toga. Kada sam to vidio, jako sam se uplašio, bio sam dijete, u meni se nešto slomilo od straha i užasa i prvo sam mislio bježati. Pobjegao sam prema centru, usput sam vidio kuće kako gore dok me nisu poveli neki ljudi. Kada sam došao do centra, tamo je bilo puno svijeta i neki tenk, autobusi su čekali i tu me je neka gospođa uhvatila za ruku i uvela u autobus. Bio je to opći kaos, bilo je tu civila, vojske i policajaca. Otišli smo na Zvečevo i sjećam se, na parkingu ispred hotela bilo je tenkova, kontrolirali su nas. Tu su nas razdvojili i odvezli u neko selo kod Okučana. Tamo sam bio u nekom njihovom zapovjedništvu, a onda su me neki dvoje ljudi uzeli na čuvanje. Nakon dva ili tri dana kod tih ljudi, došli su socijalni radnici i odvezli me za Banja Luku, stavili me u dom i tamo sam bio sve dok majka nije došla po mene, na Badnjak 24. 12. 1991. Ja sam, ustvari od 13. 12. 1991. pa sve do Božića 1991. bio u izbjeglištvu.
Tog Branka Olivera, koji mi je ubio oca, tužio sam sudu kada sam postao punoljetan, a suđenje se održavalo u Bjelovaru i Virovitici i trajalo je 3 godine. Bilo je osim mene još svjedoka, ali sud je donio oslobađajuću presudu. Moj iskaz nisu prihvatili kao relevantni, iako je doktorica (psihijatar) rekla da sam ja relevantan svjedok. No sud je zaključio da sam ja bio premlad. Gospođa psihijatar je izašla van iz sudnice plačući jer ju se stajalište suda jako dojmilo. Kada sam drugi puta bio kao svjedok na suđenju, svaki puta me odvjetnik (osumnjičenog B. Olivera) pitao jedno te isto, da bi našao i najmanju sitnicu ili pogrešku (je li čika Oliver bio maskiran ili ne, s bradom ili ne, kolika mu je bila dugačka brada, je li bio u civilu ili u uniformi, je li pucao s lijeva ili desna u glavu mojega oca, je li to bilo tu ili tamo, pokraj ili slično), samo da me zbuni. Ja se dobro sjećam i vidio sam da je mojega oca Branko Oliver ubio pištoljem u sljepoočnicu i ne može se to zaboraviti, to se urezalo u pamćenje i vječno ću se toga sjećati. Nažalost, od odgovornosti za ubojstvo, Olivera je oslobodio i Vrhovni sud u Zagrebu 2008. godine, a moga oca više nema. Moj je otac žrtva četničkog zločina u Voćinu, iako ga država ne tretira tako.

Branko Medić

Fotografije – autor Zoran Filipović

Izvori
Literatura
Brekalo, Miljenko. Slatinska kronika Domovinskog rata. Osijek: Svjetla grada i Matica hrvatska, Ogranak Osijek; Slatina: Matica hrvatska, Ogranak Slatina, 2017.
Gazda, Miroslav. Zločin za koji još nitko nije odgovarao. Virovitica: Admiral tisak i Zajednica udruga HVIDR-a Virovitičko-podravske županije, 2011.
Gazda, Miroslav. “Srpski zločini u voćinskome kraju 13. prosinca 1991. godine”. U: Voćin: crkva i svetište. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, uredio Ivica Žuljević, 205-210. Požega: Biskupski ordinarijat, Požega, 2013.
Sanjković, Nikola. “Župa Voćin za ratnih stradanja 1991. godine”. U: Voćin: crkva i svetište. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, uredio Ivica Žuljević, 211-234. Požega: Biskupski ordinarijat, Požega, 2013.

Autor

Podijeli članak