Natjerali su civile u podrum, zapalili kuću, a potom ih ubili. Među njima bila je 13-godišnja djevojčica – zločin u Širokoj Kuli

U ličkom selu Široka Kula između Gospića i Korenice dogodio se 13. listopada 1991. pokolj nad hrvatskim stanovništvom koje je živjelo u njemu i u okolici.

Početkom devedesetih Široka Kula brojala je oko 550 ljudi i to većinski srpskog stanovništva. Trećina stanovništva koja se je deklarirala kao Hrvati, postala je uskoro trn u oku lokalnom srpskom stanovništvu. Prve napetosti su u selu počele su nakon prvih višestranačkih izbora.

Srbi naoružani automatskim i poluautomatskim oružjem koje im je pribavila JNA stavili su širokokulske Hrvate u kućni pritvor, seoski koncentracijski logor iz kojeg nisu smjeli izlaziti. Ondje su bili fizički i psihički maltretirani. Maltretiranja su se činila tako da su srpski pobunjenici pucali po civilnim objektima, naročito noću kako bi držali Hrvate u strahu. Civilima su ograničavali kretanje dalje od njihovih kuća. Bilo im je ograničeno kretanje u promjeru oko 300 metara. Tortura nad hrvatskim stanovništvom trajala je tijekom kolovoza i rujna, a svoju konačnu eskalaciju doživjela je upravo 13. listopada 1991. godine.

Tog dana iza podne, srpski su odmetnici zapovjedili hrvatskim civilima neka otiđu u “sklonište”. Svjedoci su kasnije potvrdili kako su vidjeli sumještane Srbe naoružane, kao i naoružane Srbe iz Klenovca i Vukave kako se raspoređuju i dogovaraju. U Širokoj Kuli 13. listopada 1991. i za vrijeme okupacije koja je uslijedila ubijena su 34 civila. Najmlađa žrtva zločina u tom ličkom selu bila je Verica Nikšić koja je imala 13 godina, a najstarija Ivan Orešković s 95 godina. Među nevinim žrtvama bila je i srpska obitelj Rakić – supružnici Luca i Mane te njihova djeca Milovan, Dragan i Radmila.

Previše su nam uzeli. Meni su muža i sina odveli iz kuće dečki koji su sa mnom radili u tvornici. Ja sam im kavu kuhala. To su bili dečki malo stariji nego moja djeca, ja sam njih gledala kao mater. Oni su tako odgajani uvijek da smo mi bili ustaše. Oni su odgajani u toj mržnji. Moja su djeca rođena ’72. i ’74. godine. Bog neka oprašta svima, ja oprostiti ne mogu. Bog meni zato što ja njima nisam oprostila ako će oprostiti – oprostiti će, ako neće – neće.

Mandica Nikšić

Malobrojni Hrvati, koji su uspjeli izmaknuti smaknuću, pobjegli su izvan sela i sakrili se čekajući noć. Uslijedilo je veliko nevrijeme, što je preživjelima omogućilo da se nezamijećeni domognu Perušića koji se nalazio u rukama hrvatskih snaga. Dio Manji dio Hrvata ostao je u okupiranom selu, među njima bio je Petar Nikšić (1948.). U listopadu 1992. pronađen je zadavljen kabelom od radija u ljetnoj kuhinji svoje kuće.

Neka od tijela ubijenih u ovom strašnom zločinu još se vode kao nestala, a neka su ipak identificirana i dostojno pokopana nakon operacije „Oluja“ u kojoj je 1995. godine Široka Kula oslobođena.

Izvori
Dokumenti
Rupić, Mate, ur., Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dokumenti, Knjiga 6. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2009.

Internet
Josip Hečimović Nikšić: “Krvava sudbina hrvatskog življa Široke Kule u dva posljednja rata”, Hrvatsko kulturno vijeće, pristup ostvaren 13. listopada 2020., https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/c-h/heimovi-niki-josip/6973-krvava-sudbina-hrvatskog-ivlja-iroke-kule-u-dva-posljednja-rata.html
Iva Rebac: “Krvavi četnički pir: Poštedjeli nisu ni djevojčicu Vericu (13)”, 24 sata, pristup ostvaren 13. listopada 2020., https://www.24sata.hr/news/krvavi-cetnicki-pir-postedjeli-nisu-ni-djevojcicu-vericu-13-652977

Televizija
Dokumentarni film Kulo moja, HRT (1995.)

Autor

Podijeli članak