“Ovdje nije riječ o nacionalnom sukobu dvaju naroda, već se radi o imperijalnoj politici osvajanja tuđeg teritorija” – govor generala Janka Bobetka Srbima u sisačkoj Željezari

Na današnji dan, 28. kolovoza 1991. godine u Željezari Sisak održan je zbor radnika pod nazivom „Prosvjed protiv rata“.

Skupu je prisustvovalo više od 700 radnika, pretežito srpske nacionalnosti. Atmosfera u najvećem sisačkom radnom kolektivu bila je vrlo napeta. Podaci govore da je 1. lipnja 1991. u Željezari bilo 12 tisuća zaposlenih, a već koncem srpnja bilježi se da je njih 1446 izostalo s posla. Bili su to velikom većinom Srbi koji su ostajali na područjima pod kontrolom pobunjenih Srba ili oni sa slobodnog teritorija koji su se odmetnuli i priključili se pobuni.

Njihovi kolege koji su ostali u Sisku okupili su se na spomenutom skupu kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo razvojem događaja i lojalnost hrvatskoj Vladi. Pored direktora željezare Miloša Petrovića skupu se obratio i general Janko Bobetko koji je istaknuo:

U zadnjih nekoliko mjeseci 4-5 tisuća vaših kolega i sunarodnjaka Srba otišlo je na drugu stranu – u četničke redove, i sada pale, pljačkaju i ruše svoju domovinu Hrvatsku. Zato vašu osudu tog nacionalističkog divljanja i podršku hrvatskoj Vladi da se sva sporna pitanja rješavaju mirnim putem i demokratskim metodama – držim časnim i hrabrim političkim činom. Ovaj prosvjedni zbor trebao bi biti primjer svim hrvatskim Srbima. Jer nema kolektivne krivice i genocidnih naroda, nego postoje konkretni ljudi, imenom i prezimenom, koji čine zločine. Samo takvi trebaju znati da će im se jednoga dana suditi za počinjene zločine.

U svom zadnjem TV razgovoru, u emisiji »Spektar«, prije gotovo godinu dana, obratio sam se srpskom narodu u Hrvatskoj s molbom, da se ne da zavesti u avanturu koja mu se priprema, da se ogradi od političkih avanturista i da sam kroji svoju sudbinu na ovom zajedničkom životnom prostoru. Upozorio sam Srbe da će ih, kad zagusti, te avanturističke kolovođe napustiti jer imaju osigurane milijune dolara koje su iznijeli iz Hrvatske – kao Mikelić i društvo – a oni će i dalje ostati ovdje kopati svoju jalovu žuticu, orati svoju zemlju i kositi livadu. Nisam to slučajno rekao. Već dva dana nakon toga vidio sam na TV snimku iz Petrinje, na kojoj se vidi kako je jedan mladi čovjek skočio na autobus i viknuo: »Ovo je Srbija!«. To je isto tako kao da netko odavde, iz Siska, ode u Čačak i počne vikati: »Ovo je Hrvatska!«

Pred nama je povijesni zadatak da uložimo velike napore i izdržimo u borbi za suživot na ovom prostoru. Pa neće valjda Srbi iz Hrvatske živjeti na Banjici, nju je za sebe rezervirao Milošević, nego će Srbi ostati ovdje, raditi i živjeti sa svojim susjedima Hrvatima. A ja vas opet molim, poduzmite sve da taj suživot učinimo mogućim i korisnim, jer nam nema druge. Ovdje smo rođeni, i tu moramo živjeti. Prijeđimo preko nekih nesporazuma, spašavajmo ljude, stvarajmo jedinstvo. Učinimo sve da sisačka Željezara bude moderni kolektiv, a ona to može jer imamo sposobne i vrijedne ljude. Nemojmo dozvoliti da vas zavode i zavaravaju. JNA, ma kako bila jaka i naoružana, mora znati da se ovaj narod ne može pobijediti. Ja vam jamčim da je velikosrpska politika i JNA unaprijed izgubila ovaj rat, upropastivši ovom avanturom tekovine revolucije iz Drugoga svjetskog rata te miran suživot na ovim prostorima. Za to će njeni propagatori i protagonisti morati odgovarati pred poviješću i pred vlastitim narodom. Sjetite se samo onog studenta iz Beograda koji je nedavno poručio Miloševiću, dok su tenkovi na ulicama gazili djecu, da će oni u Srbiji vjerojatno imati i republiku i slobodu ali da on, Milošević, tada neće biti predsjednik.

Želio sam vam i ovom prilikom ukazati, kako je taj pakleni plan agresorski i staljinistički. A svijet više ne može prihvatiti staljinizam kakav se ponovno nudi na ovim balkanskim prostorima. Otpor, koji svakodnevno raste protiv takve politike, jamstvo je da je i Europa shvatila da ovdje nije riječ o nacionalnom sukobu dvaju naroda, već se radi o imperijalnoj politici osvajanja tuđeg teritorija. Mislim da idemo k raspletu događaja, i perspektiva nije tako crna. Mnoge stvari sada ovise o nama. Hvala vam što ste mi dali priliku da ovo kažem pred vama. U zadnjih pedeset godina svoga života doživio sam dvije strašne stvari. Prvo sam sa cijelom svojom obitelji branio Srbe od fašizma, a sada moram svoj narod braniti od srpskog genocida. Previše je to za jedan ljudski život. Koliko mi snaga dopusti, lavovski ću se boriti protiv razbojnika i barbara. Mi moramo ovdje, baš na ovom osjetljivom prostoru, s obzirom na nacionalnu strukturu, stvarati uvjete za miran suživot i širiti granice tolerancije. Mi imamo perspektivu i za nju se moramo boriti!

završio je govor Janko Bobetko i zaslužio aplauz prisutnih radnika sisačke Željezare. Niti tjedan dana kasnije, 1. rujna 1991. ustrojen je Radnički bataljun Željezare Imao je tri satnije, od kojih je prva bila aktivna i naoružana, a dvije su bile u pričuvi. Idućeg dana, 2. rujna 1991., Željezara je prvi put napadnuta u Domovinskom ratu.

Izvori
Literatura
Bobetko, Janko. Sve moje bitke. Zagreb: Vlastita naklada, 1996.
Ponoš Tihomir. “Sisak 1990. – 1991.: ratni zločini nad Srbima”. TRAGOVI, god 3., br. 2 (2020), 7-72.

Podijeli članak