“Umrla je moja djevojčica, a za nekoliko dana umro je i moj grad… Vidjela sam kako su je stavili u kutiju od medicinskog materijala” – preminula beba Antonija Zeko

U bolnici je, nakon samo 25 tjedana trudnoće, rođeno nedonošče teško 800 grama i smješteno u jedini inkubator u protuatomskom skloništu bolnice. Tijekom poslijepodneva u krugu bolnice izbila su dva požara koja su jedva ugašena. Ravnateljica bolnice dr. V. Bosanac zatražila je hitnu evakuaciju 450 ranjenika, djece, trudnica i beba..

Ratni dnevnik vukovarske bolnice (08.11.1991.)

Izvješće iz ratne bolnice u Vukovaru, ranjene brojnim pogocima razornih projektila, otkriva kako se, na samom koncu bitke za Vukovar, u njoj rodila beba, nedonošče. Godinama hrvatska javnost nije znala o kome se radi. Tek kroz serijal Stipe Majića Srce Vukovara te knjigu Ani Galović Mama ne vidim nebo saznali smo da se radilo o malenoj Antoniji Zeko. Preminula je nakon što je zbog nestanka struje, uzrokovanog pogotkom neprijatelja u bolnički agregat, njezin inkubator prestao funkcionirati. Dogodilo se to tek jedan dan nakon njezina rođenja – 9. studenog 1991. godine.

Njezini roditelji, Dušanka i Niko Zeko početkom ratnih zbivanja tek su stupili u zajednički život. U tadašnjem sivilu koje se nadvilo nad njihov Vukovar pojavila se vijest koja ih je obradovala – saznali su da čekaju svoje prvo dijete. Kada je počela bitka za Vukovar, Niko se aktivno uključio u obranu grada kao pripadnik interventnog voda poznatijeg pod nazivom “Šumari”. Dušica, kako je zovu rodbina i prijatelji, radila je kao administrativna djelatnica u upravi vukovarske bolnice. Napuštanje grada za nju nije bila opcija iako joj se nudila. Nastavila je raditi u bolnici izvršavati redovne obaveze, ali pomagati liječničkom osoblju.

Početkom listopada, Vukovar se našao u okruženju. Jugoslavenska narodna armija, srpske paravojne formacije i domaći pobunjenici sve su jače stezali obruč oko grada na Dunavu. U skloništu nedaleko bolnice preminuo je od zatajenja srca 29. listopada Dušankin otac. Ta obiteljska tragedija unijela je dodatnu tjeskobu u obitelj, a kada je put do bolnice postao sve opasniji trudna Dušica ostala je u njoj. Nakon što je 4. studenog osjetila zdravstvene tegobe koje je pripisala prehladi odradila je pregled kod dr. Grozdane Žužić koja ju je poslala na strogo mirovanje. Bila je smještena u atomsko sklonište, zajedno s ostalim trudnicama. Neko je vrijeme primala injekcije koje su trebale spriječiti prijevremeni porod, no one nisu dale rezultata.

Ja sam 8. studenog noću osjetila jače bolove. Na pomolu je bio porod. U tim ranim noćnim satima ja sam se porodila u atomskom skloništu. To je bilo nedonošće, curica. Bebu su stavili u inkubator, mene na infuziju. Doktorica Šipek, naš pedijatar rekla mi je da je beba živa no da su male šanse da bi ona mogla preživjeti.

Dušanka Zeko, majka

Dušanka je dijete iz ljubavi prema svetom Anti nazvala Antonija. Suprug Niko uspio je s položaja doći do bolnice. Svoju kćer vidio je samo jednom u životu. Naime 9. studenog granata ispaljena s neprijateljskih položaja pogodila je agregat koji je bolnicu opskrbljivao strujom. Uslijed toga prestao je funkcionirati inkubator koji je malenoj Antoniji osiguravao približno jednake uvjete kao što su oni u majčinoj maternici.

Umrla je moja djevojčica, a za nekoliko dana umro je i moj grad…. Vidjela sam kako su je stavili u kutiju od medicinskog materijala, i to je posljednje što o njoj znam.

Dušanka Zeko, majka

U strahu za vlastiti život, svjesni da se Vukovar nalazi pred padom, Niko i Dušanka probili su se iz neprijateljskog obruča do Nuštra. Prognanički život nastavili su u Zagrebu gdje im se rodio sin Dino, a zatim u Vinkovcima. Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja vratili su se u Vukovar gdje i danas žive.

Dugo sam, prolazeći ulicom, kad bih vidjela djevojčicu otprilike njenih godina, vidjela nju. Pomislila bi, eno moja Antonija igra se, ti si Sunce meni došla. Samo bi je gledala… – Dušanka Zeko

Danas, u memorijalnom dijelu skloništa vukovarske bolnice, u prikazu eksponata prostorije gdje su bile smještene trudnice, nalazi se inkubator prikazujući malenu Antoniju, najmlađe vukovarsko dijete rođeno i smrtno stradalo za vrijeme bitke za Vukovar.

iz knjige Ani Galović Mama ne vidim nebo

Izvori
Literatura
Galović, Ani. Mama ne vidim nebo. Bizovac: Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2020.
Nazor, Ante ur. Grad je bio meta: bolnica, Dom umirovljenika: (agresija Srbije, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Republiku Hrvatsku i srpska okupacija Vukovara 1991. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2008.

Televizija
Srce Vukovara (epizoda 3). Amico studio d.o.o. za HRT. redatelj i scenarist: Stipe Majić – Pipe, 2018.