Dana 18. rujna 1991. rat je u Sukošanu prestao biti prijetnja koja se približava i postao stvarnost. Tenkovi su krenuli prema mjestu, malobrojni hrvatski branitelji zauzeli su položaje uz željezničku prugu, a među njima je bio i Darko Smolić Ročak. Njegovo svjedočanstvo vodi od prvog sukoba s oklopom i pogođenog civilnog autobusa do događaja koji su se već sljedećeg dana odigrali na putu prema Zemuniku.
Nekoliko dana bili smo u Sukošanu na zadaći osiguranja mjesta za zaprimanje dragovoljaca ZNG-a na sportskom centru. Sve je bilo mirno, s obzirom na to da nije bilo oružja za dragovoljce, pa se novačenje u odmaralištu PTT-a stopiralo. U tom području nije bilo vojske za djelovanje osim nas četrnaestorice iz voda, koji smo u to vrijeme bili dobro naoružani i imali vozila. Zapovjednik 2. bojne 112. brigade tada je bio Kolanović. Pripreme za rat u Sukošanu tek su počele. Gašparević je donio eksploziv i uređaj za aktivaciju, a nekoliko dana prije bagerom je pripremao rovove. Minirali su jedan mostić ispod kojeg teče potok na cesti Sukošan–Zemunik. Stavljeni su ježevi, plinske boce ispod mosta od željeznice i nešto protutenkovskih mina. Sve je to postavljeno ujutro 18. rujna 1991. Mi smo bili na sportskom centru kada je najavljena zračna opasnost. Iznijeli smo strojnice i što smo još imali, računajući da će avioni možda proći nisko pa da ćemo moći pucati po njima. Međutim, preletjeli su visoko i nismo djelovali. Začuo se zvuk zvona – zvonilo je podne. Odjednom osjetismo jaku eksploziju i istočno se ukazao veliki stup dima. Koliko znam, Oljica je gledao kolonu tenkova i aktivirao eksploziv na mostu ispod kojeg ide potok. Odjednom se prema sportskom centru kreće dječak na biciklu. Zaustavili smo ga, a on je rekao da su ga mještani poslali da nam javi kako su krenuli tenkovi s brda Svetog Martina prema Golom brdu i da su već skoro na Golom brdu.
Vijest koju je donio dječak bila je dovoljna. Branitelji su sjeli u vozila i krenuli prema željezničkoj pruzi, uzdignutoj na nasipu iznad terena. Upravo će taj prostor u sljedećim satima postati glavna crta njihova sukoba s tenkovima i pješaštvom.
Skočili smo u vozila i došli do pruge koja prolazi iz Zadra rubom Sukošana prema Galovcu. Kada smo stigli u blizinu pruge, s obzirom na to da je dosta uzvišena na nasipu, rasporedili smo se cijelom njezinom dužinom i popeli se na nasip. Sa mnom je bio Piližota, a bilo je tu već i civila s oružjem. Sjećam se jednog civila od oko četrdeset godina koji je imao Steyr snajper – po tome sam ga upamtio. U trenutku kad smo došli na prugu, provirio sam preko nje, digavši se iznad šina da vidim tenk koji je sa zapada išao na Golo brdo, paralelno s prugom, i imao pregled terena do Debeljaka. Kolega do mene imao je isto snajper s optikom i rekao: „Rođaće, imam ga, hoću li pucati?“ Nama je bilo rečeno da je potpisano primirje koje nastupa na snagu od podne. On je htio pucati, a ja nisam uspio reći ni „pucaj“ ni „nemoj pucati“. U djeliću sekunde pomislio sam: „Već pucaj, što me uopće pitaš?“ Kad odjednom rafal iz strojnice s tenka pogodi kamenje i šine. Na svu sreću nije nas pogodilo direktno. Na nesreću, dio krhotina pogodio je Piližotu u lice, a mene je malo poštrapalo po kacigi. Nije mi bilo ništa, pa sam ga odmah povukao niže. Dozvao sam dvojicu kolega koji su se taman penjali – ako se dobro sjećam, Gulana i Burčula – i rekao im da ga odvedu dolje. Ostao sam na pruzi, a pored mene civil sa snajperom. Lijevo i desno od mene nije bilo nikoga. Neprijatelj je sa svim snagama pucao po svakoj glavi koja proviri. Kacigu nisu svi imali – mi smo je imali, a ostali su bili civili. Do tada su pucali tenkovskim strojnicama, a sada su počeli i s topovima. Taj čovjek, civil do mene, počeo je plakati. Rekao sam mu: „Nemojte se ljutiti, ajte se spustite u šumu pa ako nekoga vidite, pripucajte sa snajperom.“ Imao sam zolju na leđima. Rastegao sam je, računajući da je do tenka oko 250 metara. Samo ću proviriti preko šine i okinuti. Tako sam i učinio, ali zolja nije ispalila raketu. Otkotrljao sam se malo dalje, kad je tenk opalio pancirnu granatu. Prošla je kroz cijeli nasip na drugu stranu, tamo gdje sam ležao. Ponovno sam sklopio i rasklopio zolju, ali više se nije mogla dignuti glava preko pruge. Što se dogodilo sa zoljom? Poklonio mi ju je bivši podoficir koji je prebjegao k nama i pokazao mi kako se s njom radi. Međutim, ja sam je pokazao jednom kolegi koji ju je sklapao i rasklapao, što nije poželjno raditi, pa je u ključnom trenutku zatajila. Inače bih možda pogodio tenk, a njemu sigurno ne bi bilo lako kad bi mu prozujala raketa. Što sada? Gdje god se digneš, pucaju, pa moraš mijenjati poziciju. U jednom trenutku digao sam se i vidio jednog kako trči uz tenk s M72 puškomitraljezom u ruci. Ja sam imao AK-74, koja je u to vrijeme bila među boljima, a uz to sam bio i odličan strijelac. Pucao sam na njega pojedinačno. Prvi put, drugi put – on je odjednom poskočio; ili mu je bilo blizu ili ga je dotaklo. Morao sam se spustiti jer su opet tukle strojnice. Gledao sam lijevo-desno – na pruzi više nije bilo nikoga. Kad vidim – ide autobus. Krenuo se okretati na raskrižju i nije ga se moglo pogoditi od pruge dok se nije okrenuo i došao na malo više mjesto. Točno sam gledao kako ga gađaju od zadnjeg kraja prema naprijed. Vidim ljude unutra. Bili smo nemoćni. Granata je proletjela i pogodila u predjelu spoja zadnjih vrata i krova.
Dok je civilni autobus ostao pogođen na cesti, borba se nastavila. Smolić je radio-vezom mogao komunicirati s centralom, ali ne i s ljudima raspoređenima uz prugu. Nakon otprilike sat vremena postalo je jasno da postoji mogućnost da iza tenkova krene i pješaštvo.
Još sam malo pucao. Radio-vezom sam imao vezu s centralom, ali ne s kolegama, pa s njima nisam mogao komunicirati. Prošlo je možda sat vremena. Ponovno sam provirio preko pruge da vidim ide li pješaštvo. Vidim dvojicu kako se kreću kroz boriće. Mislim se što učiniti ako tenkovi krenu ovamo. Više nisam imao ništa osim ručne bombe s upaljačem na udar. Mislio sam: ako krenu, bacit ću je ispod mosta, možda aktivira koju protutenkovsku minu. Bio je tu i neki kabel za aktivaciju mina koji je išao na istok, ali nisam znao gdje je osoba koja bi to trebala aktivirati. Pucao sam prema njima, pa preko glave. I nije im se dalo ići naprijed. Skinuo sam se s pruge i otišao na raskrižje. Tamo sam naišao na par kolega i pitao ih što ćemo sada. Ako se uspnemo na prugu, ne možemo djelovati zbog tri tenka. Podijelili smo se u dvije grupe: veća grupa ići će kroz potok i izaći s druge strane pruge, a druga sa zapada kroz šumicu – tući ćemo pješaštvo. Protuoklopnog oružja nismo imali. I onda se dogodi još nešto: više nismo imali streljiva 5,45 mm. Rekao sam da ću otrčati po streljivo. Dvoje mještana malo niže pilalo je borove i zaprečavalo cestu. Došao sam do borova nekim autom i sada sam morao trčeći zaobići prepreke do džipova. Međutim, jedan čovjek povika: „Pogledajte, Garda bježi, Garda bježi!“ i baci se na mene kao golman da me spriječi da ne bježim. Bacio sam ga sa sebe i nastavio prema džipu. Tamo sam pokupio streljivo, nekoliko pušaka Papovki i nešto tromblonskih mina, trenutnih i kumulativnih. Vratio sam se, prešao prepreke, dao streljivo onome koji je vikao da bježimo i rekao mu da ga odnese do auta.
Od protunapada do kraja borbe
Vratili smo se, podijelili se i krenuli u akciju. Prebacivali smo se u grupama, a ja sam vodio kroz potok jer sam tu domaći i poznajem teren. Međutim, falila su nam dvojica – nismo ih našli: Vicković i Cicero. Mislim se gdje su. Prema saznanjima kasnije, njih dvojica su ispalila tromblone prema neprijatelju. Pretrčali smo i došli do propusta ispod pruge. Netko je vidio dvojicu gore s druge strane pruge. Vidjeli smo i četnike još gore. Oni su se držali tenkova i Golog brda. Kolega je gledao dolje s pruge i rekao da su možda ona dvojica naši. Gulan ih je zvao, oni su se odazvali i otišli smo do njih. Onda smo grupno napali iz prokopa ispod pruge. Oni su se okrenuli i počeli pucati prema toj rupi, ali je nisu baš mogli pogoditi jer je bila dosta nisko – pogađali su iznad, a udari granata i danas su vidljivi. Opet sam se vratio na prugu na podest i opalio par rafala prema brdu. Sa zapadne strane druga grupa isto je pucala prema njima. Netko je imao zapaljive metke ili od tromblona – došlo je do požara. Vjetar je nosio vatru prema tenkovima i pješaštvu. To ih je prisililo da se povuku da ih vatra ne bi zapalila. I stvarno su se povukli.
Nakon višesatnog sukoba napadači su se povukli. Tek tada su se branitelji mogli vratiti prema autobusu koji su ranije vidjeli pod vatrom.
Nakon nekog vremena i mi smo se povukli prema autobusu. U međuvremenu su ljudi kamionom doveli kamenje i iskrcali ga po cesti jer nismo znali hoće li se oni vratiti i krenuti dolje kad prođe požar. Ušao sam na zadnja vrata autobusa i vidio krvavi trag od polovice prema vozačevom mjestu. Pratio sam trag krvi po cesti i vidio čovjeka kako leži u grmlju. Najprije sam pomislio da je to otac moje žene, a kad sam došao bliže, shvatio sam da je to tata od mog kuma. Bio je ranjen, ali je od velikog krvarenja iskrvario. Ruku je vjerojatno slomio kad je izlazio iz autobusa i pao. Stavili smo ga u šatorsko krilo i odnijeli do groblja. Odjednom čujemo zvuk helikoptera u zraku, ali ga nismo vidjeli. Čujemo da dolazi sa zapadne strane i da se puca po njemu, sve bliže i bliže. Kako je prolazio iznad Sukošana, mještani su pucali u njega, a i helikopter je pucao strojnicom. Istrčali smo iz šume na cestu gdje je malo šira, nas četiri-pet, i počeli pucati po helikopteru. Bio je toliko blizu – oko 150 metara – da sam vidio i pilota. Pucali smo ispred njega i on je prošao kroz zavjesu metaka. Kad je prošao, kroz ciljnik sam uočio da je rotor nakratko čak zablokirao i motor zastao; helikopter se zaljuljao, međutim nastavio je dalje. Više nije išao ravno, već ga je malo zanosilo nepravilno.
O tome tko se nalazio u helikopteru Smolić ni danas nema pouzdanu potvrdu. Kaže da je među ljudima koji su tada radili na aerodromu kružila informacija da je u njemu bio Ratko Mladić, ali i sam naglašava da se radilo o nepotvrđenoj informaciji.
Ni danas nemamo pouzdanu informaciju, ali navodno je u helikopteru bio ratni zločinac Mladić. To je informacija i od ljudi koji su još uvijek radili na aerodromu, a kasnije prešli k nama. Navodno je i pilot bio naš čovjek, ali nismo nikad imali doticaj. Bilo bi zanimljivo čuti priču iz njegove perspektive. Nakon toga stigli su kamioni s kamenjem koje smo poslali što bliže prema Zemunku da na cesti naprave zapreke. Napravili smo blokadu ceste. Te noći utvrdili smo se i napravili obranu, organizirali ljude i došlo je nešto naoružanja. Došli su i dečki SJP Zadar s protuoklopnim oružjem; vodio ih je Kinda iz Bibinja. Neprijatelj se povukao do brda Sveti Martin. Hvala Bogu na ekipi koja je bila tada spremna, a to su braća Vicković, Cicero, Miljanić, Burčul, Gulan, Jovančević, Jelenković, Bubić, Piližota, Govorčin, Pavić, Ćoso, Burčul. Uz nas su tada bili i hrabri mještani Sukošana u civilu s malim brojem lovačkog oružja nasuprot tenkova.
Dan poslije – prema Zemuniku
Već sljedećeg dana okolnosti su se potpuno promijenile. Ljudi koji su 18. rujna gledali tenkove pred Sukošanom našli su se u situaciji da pripadnike JNA provode prema Zemuniku. Među njima je bio i zapovjednik zadarskog garnizona Trpko Zdravkovski.
Dana 19. rujna čuja sam se sa kriznim štabom, s Perom Dijanom zvani Čiča. Do nas na liniju došli su nekoliko automobila – jedan MUP-a, vojni i civilni. Među njima bio je i Trpko Zdravkovski, zapovjednik garnizona Zadar. Došli su da im mi rasčistimo put prema Zemuniku i da oni imaju slobodan prolaz za „snabdjevanje“. Slučajno sam se tamo zatekao, jer nismo znali da stižu. Rekao sam im: „A što bi vi sad snabdjevanje, a jučer ste nas tu napali – nas i narod? Imate suhi obrok, pa se s njime hranite.“ Iz Zadarskog kriznog štaba stigao je zapovjed da ih se mora pustiti. Od nas su tražili da očistimo kamenje s ceste, ali to nisam dao – nema šanse. Javio sam se da ću ih provesti drugom cestom i odveo ih preko Sukošana – Svetog Petra – Raštana – Gorice – Galovca prema Zemuniku. Nalazio sam se u policijskom automobilu s inspektorom Vujevićem i vozačem. Od naših pregovarača bio je i jedan čovjek koji se često pojavljivao na televiziji uz Tuđmana, ali mu ne znam ime. Mi smo išli prvi, a ostali su usporili. Rekao sam vozaču da pričeka da nam se priključe. Kako smo se približavali Zemuniku, na jednom raskrižju stajala su dva tenka – točno ona koja su dan ranije krenula na Sukošan. Jedan od četnika rezervista skočio je na tenk, koji je imao cijev okrenutu u suprotnom smjeru, i zaposjeo strojnicu na kupoli. Ja sam izašao kroz prozor auta i ciljao u njega automatskom puškom. On se okrenuo prema meni. Bili smo na pet metara, prsti na okidaču, jedan u drugoga. Taj trenutak trajao je kao da su prošla dva dana. Pokraj tenka izletio je neki kapetan JNA i vikao: „Diži cijev, diži cijev!“ Onaj je podigao cijev, a u tom trenutku stiglo je vozilo u kojem je bio Zdravkovski. Ušli smo u aerodrom. Na ulazu je bila njihova vojna policija. Prošli smo kapiju s oružjem, ali nisu nam dali ući u zgradu naoružani. Tražili su da oružje ostavimo kod njih. Nismo pristali, jer smo se bojali da nas nakon pregovora ne prevaraju i zarobe. Upitao sam ih: „Zar se jedan garnizon boji tri naoružana policajca?“ Svi smo bili u maskirnim odorama. Na kraju su pristali da oružje ostavimo u portapaku našeg vozila i da ga čuva jedan naš policajac.
Ulaskom u zgradu napetost se nije smanjila. Smolić i Vujević našli su se među pripadnicima JNA i specijalcima, dok su pregovori trajali u drugoj prostoriji.
S Vujevićem sam otišao u zgradu. U odori sam imao skrivenu jednu ručnu bombu i mali pištolj 6,35 Mauser. Nismo sudjelovali u pregovorima, već smo čekali u jednoj prostoriji zajedno s dvojicom niških specijalaca – jedan iz Niša, drugi Makedonac – i jednim obavještajnim oficirom. Oficir je uporno htio saznati moje ime i prezime, gdje sam rođen, školovan i slično. Odgovorio sam mu da nisam školovan u jugoslavenskim školama, ni vojnim ni policijskim. Upitao me jesam li mladi ili stari policajac. Digao sam čizmu, a ispod nje sve od pruge masti, i pitao: „Je li ovo novo ili staro?“ Time je priča završila. Imali su Škorpione. Upitao sam ih: „Kakvi ste vi specijalci kad se bojite nas dvojice?“ Poručnik je stalno odlazio i vraćao se. Pitam: „Imate li barem vode da se napijemo?“ Otišao je i vratio se s gospođom koja je donijela pet-šest čaša – nijedna nije bila ista, sve istrošene od uporabe. Donijela je i neku rakiju te ulila svima. Rekao sam: „Domaćin prvi, pa mi za njim.“ Čuo sam zvuk dva aviona i upitao: „A gdje sad žure? Gdje napadate?“ Vjerojatno su letjeli prema Šibeniku. Odgovorili su: „Mi ne napadamo, mi se branimo.“ Rekao sam: „Pa oni koji su jučer išli na Sukošan napali su strojnicama i tenkovima.“ On je odgovorio: „Pa i vi ste ih napali teškim strojnicama.“ Pitam ga: „Jesi li bio tamo?“ Nije. „E pa ja jesam. Bio sam tamo i sad sam ovdje. Vi ste došli na pokvaren način s tenkovima. Znate što ste napravili? Civilni autobus koji je išao iz Zadra prema Debeljaku ušao je dok ste vi djelovali. Pucali ste u civilni autobus s PAM-om i granatom i ubili jednog civila. Taj čovjek ima tri sina. Znate vi što ste za njih? Njima je otac poginuo. Vi ste za njima krvni neprijatelji. I oni će tražiti osvetu. A vi govorite da smo mi ustaše.“ Bili smo u pravom vražjem gnijezdu. Iskreno, nisam bio siguran da će sve dobro završiti. Vujević je bio dobar – malo ja, malo on, stiskali smo ih u razgovoru. U jednom trenutku izašao sam vani. Između zgrada bio je mali park, tamo su bile žene i djeca. Na prozorima su stajali snajperisti u tamnoj, gotovo tamnoplavoj odori, sa snajperima M76. Gledao sam malo kroz prozor i vidio ih, ali nisam gledao u njih. Kad su mahali rukom da se maknem od prozora, samo sam se okrenuo kao da ih nisam primijetio. Pregovori su završili kako su završili i krenuli smo natrag. Razmišljao sam o onim tenkovima. Sad im ipak okrećemo leđa. Rekao sam vozaču da se previše ne odvaja. Ubacio sam metak u cijev i stavio bombu na dohvat ruke – sada sam bio na desnoj strani auta. Kako smo se približavali tenkovima, onaj isti vojnik stajao je u kanalu. Čim je vidio prvi auto, odmah se sagnuo po pušku. Ja sam izašao kroz prozor i prošao na dva metra od njega, ciljajući u njega, spreman pucati ako podigne oružje. On je zastao, a kapetan je potrčao prema njemu i udario ga. Mi smo nastavili svojim putem. Prošlo je puno godina, ali te dane još uvijek pamtim. Neka se ne zaboravi.
