INTERVJU Marijan Erceg: Kako su topovi sa Žirja (o)branili Šibenik

^{Marijan Erceg (lijevo) I Zvonko Junaković (desno) pokraj četvrtog topa na Žirju}

Od 16. do 23. rujna 1991. godine, odvila se jedna od strateški najznačajnijih obrambenih bitaka s početka Domovinskog rata, a to je bitka za Šibenik ili još poznata kao „Rujanski rat”. Tih dana je Šibenik napao 9. kninski korpus JNA na čelu s Ratkom Mladićem (koji je u tijeku obavljanja intervjua preminuo u haškom zatvoru kao osuđeni ratni zločinac), potpomognut pobunjenim srpskim rezervistima iz zaleđa, Jugoslavenskim ratnim zrakoplovstvom, Jugoslavenskom ratnim zrakoplovstvom (JRZ) i Jugoslavenskom ratnom mornaricom (JRM) i vojarnama u samom gradu. Cilj je bio u operaciju koju je Mladić nazvao „More” presjeći Hrvatsku na dva djela i tako odsjeći jug Hrvatske od ostatka zemlje. S druge strane otpor su pružali malobrojni pripadnici MUP-a, 113. šibenske i 4. bojne 4. gardijske brigade ZNG-a. Među njima su bili i topnici sa Žirja, koji su zahvaljujući tajnom prelasku zapovjednika vojarne JNA na otoku Željka Baltića u noći s 13. na 14. rujna 1991. godine na hrvatsku stranu, mogli odigrati važnu ulogu u obrani grada Šibenika. O tome danas pričamo s topnikom sa Žirja Marijanom Ercegom, a radi preciznosti kronologije tijekom intervjua poslužili smo se i ratnim dnevnikom Marijanovog suborca, Zvonka Junakovića.

Gospodine Erceg. Za početak recite nam nešto o vašem dolasku na Žirje uoči početka same opsade grada Šibenika?

Na Žirje sam došao predvečer 14. rujna 1991. godine, uputili smo se prema vojarni Koromašnu gdje smo prenoćili. Ujutro 15. rujna došlo je par osobnih automobila sa Žirja i tu se skupilo još nekoliko nas pričuvnih policajaca. Prije toga sam kod Božidara Bratića u skladištu zadužio pušku, a Bratić je u tom trenutku bio šef logistike. Nakon toga sam se uputio na bitnicu koja se nalazili na brdu Zvizdulje koja je bila sastavljena od šest topova. Ja sam sebi rekao da biti na četvrtom topu, iako je to kasnije postao prvi top, ali je bio četvrti po formaciji JNA. U obrani smo koristili četiri topa na vrhu brda koji su međusobno udaljeni trideset i pet metara. Dok dva topa koja su se nalazila u podnožju brda nismo koristili primarno zato što su bili okrenuti prema otvorenom moru. Sami topovi su bili proizvedeni u Italiji 1943. godine, kalibra 90 mm rađeni u tvornici Ansaldo, a Jugoslavija ih je dobila na račun ratnih reparacija poslije Drugog svjetskog rata. U Jugoslaviji je top dobio je oznaku D-53, što znači da je dužina cijevi 53 kalibra.

Tada se skupila posada, koja se po mom sjećanju oformila samostalno na vlastitu inicijativu gdje je nas po šest ili sedam zauzelo svaki top. Posadu mog topa su činili Zvonko Junaković, Ivan Lača, Stipe Juras, Ivan Radovčić, Ivan Lovrić i Nikola Orbanić Tu smo se odmah uhvatili odmašćivanja topa jer prije nas su bili mehaničari iz remontnog zavoda koji su samo djelomično odmastili top da funkcionira. Tražili smo od drveta daščice kako bi mogli skidati mast s cijevi. Nakon toga sam kao netko tko je služio na topovima JNA, pokazivao ostatku posade kako njegova uporaba funkcionira. Zatim je došlo vrijeme ručka nakon kojeg smo uredili okoliš za spavanje. Neki od nas su spavali u potkopu pokraj topa koji smo već djelom napunili sanducima s municijom na kojima smo mislili spavati. Međutim tu je bio velik broj muha i komaraca zbog čega smo odustali od te namjere, i na kraju spavali po smrekama oko topa. Što se tiče zapovjedne podjele ona je išla ovako: Zapovjednik baterije je bio Miroslav Alić, a savjetnik zapovjednika je Željko Baltić, a među njima dvojicom kao autoritet su se postavili Florijan Zore koji je u JNA obnašao dužnost zapovjednika južne baterije, a uz njega su tu su još bili Stipe Grubišić i Božidar Bratić koji su JNA bili časnici na obalnoj bitnici Žirje. Tijekom 15. i 16. rujna među nama je bila grupa muškarac iz Tribunja, koja je došla na tri ribarska broda od pedeset ljudi. Ti Tribunjani bi iz skladišta na bitnicu nosili municiju i nakon toga bi se vratili u Tribunj.

Evo gospodine Erceg, dolazimo do 16. rujna 1991. godine, prvog dana napada na Šibenik, možete li nam reći kako je vaš prvi borbeni dan izgledao?

Ujutro smo dalje čistili top i uvježbavali baratanje s njim, kad smo to završili negdje prije ručka, sa Tribunjanima smo iz podzemnih skloništa satima iznosili kutije s municijom za topove, u svakoj kutiji su bile po dvije granate od 60 kg. Od cijele posade, ja sam jedini imao pušku. Kad se spustila noć iz pravca Skradina su se čule sve jače detonacije, jer kako je vrh brda Zvizdulje na 90 metara nadmorske visine, sve se dobro vidi i čuje. S vremenom su se detonacije toliko pojačale. Nešto prije 21 sat dobili smo naređenje da djelujemo po brodovima koji su bili na južnoj strani otoka Zlarina, ja sam izvršio prvo probno opaljivanje s obzirom na iskustvo baratanja, a u tom trenu je bila nervoza hoće li topovi uopće opaliti s obzirom na njihovu starost da ne bi ispala cijev iz kolijevke ali sreća po nas topovi su uredno funkcionirali. Tada se svi skupljamo oko topa i na dati znak počinju prvi plotuni baterija sa Žirja. Pucali smo iz svih topova plotunima do 22 sata s tri topa. Koordinate za gađanje smo dobivali računara komandnog odjeljenja. Nakon toga dolaze tenkovi na most što nam je dojavio načelnik policije Nikola Vukošić koji je pitao Alića da li ima Žirje domet do mosta, na što je Alić rekao da je to blizu krajnjeg dometa i da nije sigurno može li dobaciti, na što je Vukošić odgovorio „gađaj pa što bude”. Istog dana 16. rujna smo dobili motorolu, kodno ime bitnice je bilo „Sarajevo”, a kada smo pogodili most postali smo „Hrvatska”.

Za 17. rujna ste spomenuli kako je bio najzahtjevniji dan.

Tako je, u zoru je oglašena uzbuna jer su nam se počela približavati dva minolovca, naš četvrti top je jedini top koji je mogao gađati u tom pravcu, jer trećem topu su borovi smetali, a drugome je smetala kućica od daljinara. Podigao se stup mora ispred jednog minolovca, nakon čega se prvi brod uputio prema otočiću Mažirini sklanjajući se od naše vatre, a druge je krenuo prema Visu, a na taj drugi smo pucali ali zbog loše vidljivosti i daljine rezultat je neriješen. S obzirom na to da smo sad otkriveni skinuli smo sa stupa jugoslavensku i stavili hrvatsku zastavu. Oko 7 sati dolazi naređenje da moramo gađati brodove koji u šibenskoj luci pucaju po samom gradu, te nakon toga nam je javljeno da se brodovi povlače u vojnu bazu Mandalina. Ali predaha i nakon toga nije bilo jer nam Alić i Baltić proslijedili koordinate da gađamo brod kod Zlarina, zbog vremenskih uvjeta i slabe vidljivosti ne znamo ishod. U 10:35 do nas dolazi vijest o primirju, i morali smo prema šibenskom kanalu propustit četiri neprijateljska broda, ali ubrzo se to pokazalo neprijateljskom prevarom jer su počeli pucati po gradu, na što smo mi odgovorili paljbom zbog čega se brodovi brzo povlače u luku Mandalina. Ali i nakon toga mira nije bilo jer smo morali preusmjeriti topove prema šibenskom mostu na kojem su neprijateljski tenkovi. Paljba traje dok nije naređeno da prekinemo paljbu jer je neprijatelj prestao pucati po gradu. Poslije toga smo imali naređenje da gađamo vojarne JNA u gradu, i tako je bilo do 15.15. Nakon toga smo u hodu obavili ručak i nedugo nakon toga smo opet čuli detonacije iz grada i huk aviona. Nalazimo se na topu u iščekivanju naredbe, ali smo primijetili da iz pravca Visa prema nama idu dva aviona koja su tri put nadlijetala, mitraljirala i raketirala iz tri različita smjera: prvi put iz smjera Visa, drugi put iz smjera Zapada i treći put iz smjera sunca kako bi nam bio nevidljiv. U tom trenu smo se automatski povukli u potkope, a avioni su počeli mitraljirati naš položaj, a avion je pritom izbacio raketno streljivo. Iz zaklona sam nakon prvog napada ispalio trideset metaka iz automatske puške prema avionu i rekao „ovo je uzaludan posao”. Kad su avioni otišli, išli smo provjeriti top koji je na sreću bio čitav. Kada se raščistilo dobili smo naredbu od Alića da pucamo u smjeru šibenskog mosta gdje se skupila kolona tenkovi točnije na parkiralištu motela” Šibenski most” i uz magistralu. U 20.35 sati čula se jaka eksplozija nakon čega smo dobili informaciju kako smo pogodili kamion pun municije i granata. Naše pucanje je trajalo do 22:00 kada nakon neprospavane noći idem na zasluženi odmor. Od tog dana do 22. rujna dnevno smo ispalili 300 granata po topu jer fizički više nismo mogli. Sama municija nije bila talijanska kao top, nego po proizvodom lotu smo utvrdili kako se radi o municiji američke proizvodnje namijenjen za top 90 mm koji je na sebi imao američki tenk Sherman.

Kako je bilo 18. rujna?

U 5:04 oglasila se uzbuna, imali zadatak gađati brodove u šibenskoj luci, nakon nekog vremena nam je Baltić priopćio kako je nekoliko brodova pogođeno, nakon čega su na svim topovima uslijedile ovacije. U 15:22 iznad nas je bio nalet dva aviona. U jednom naletu su dogodile raketiranje, sreća nitko nije nastradao a rakete su pale blizu topova. Poslije toga u kratkom predahu smo preko tranzistora slušali stanje u samom gradu. Nakon predaha imali smo zapovijed za gađanje s istim ciljevima: most, brodovi u luci i vojarne. Informacije o padu naših granata smo dobivali od zapovjednika minobacača kodnog imena „Pero” koji se nalazio na brdu Smričnjak koje se nalazi na ulazu u Šibenik iz smjera mosta. „ Pero” je vidio gdje naše granate padaju po luci i po šibenskom mostu, te smo uz pomoć njega korigirali gađanje. Ostatak noći je prošao u slušanju detonacija i vatrene crvene niti koja se izdizala na daljini jer su gorili rezervoari alkohola od vinarije Šibenik u šibenskoj luci. Tada nam se na psihološkoj razini činilo kao da se sam pakao spustio u grad. Od silnog dima i vatre mislili da nema kuće koja ne gori u gradu, što je u nama izazvalo zabrinutost sa naše bližnje u gradu.

Onda dolazi 19. rujna kada je došlo do neugodne situacije koja je mogla kobno završiti za bitnicu. Rekli ste da je taj dan došlo do velikog požara na Žirju. Možete li nam uz ostale detalje tog dana opisati kako ste se izvukli iz takve naoko bezizlazne situacije.

U 6:50 neprijatelj je pojačao napad na grad tenkovima iz smjera šibenskog mosta i avionima. Nakon znaka koji smo primili krenula je kanonada iz svih topova istovremeno. U 10:35 bio je prekid vatre jer su se tenkovi primirili, pa smo s druge strane do 12:35 povremeno gađali vojarne i brodove u luci. Taj dan se grupa muškaraca s otoka Kaprija, koja prethodnog dana došla na otok i nosila nam municiju, se podijelila na one koji su otišli kući i na koji su postali dio posade prvog topa i obučio ih je Bratić Božidar koji je tada bio rezervni poručnik na topovima. Kasnije tijekom dana dogodila se nesreća koja je mogla kobno završiti po bitnicu, a to je da je na jugu otoka izbio požar kao posljedica ispaljivanja protuavionske rakete prema avionu koji je tog dana letio u niskom letu. Kako se požar širio prema bateriji, dio nas se odlučio spustiti prema poluotoku Kablu dok vatra ne prođe. Smatrali smo kako bi širenjem vatre do skladišta municije došlo do eksplozije koja bi se čula dalje od Šibenika. Na sreću, vatra je prošla bateriju, pa se nije ništa dogodilo ni s baterijom ni skladištem. S druge strane vidjeli smo da je pogođen treći top, da je oštećen zatvarač, lijevi povratnik, probušeni pancirnim zrnom aviona. Tada se posada trećeg topa na čelu s Marinom Dodigom prionula na zamjeni zatvarača i povratnika s petog topa koji je bio okrenut prema Italiji. Tada smo primijetili da je u prijašnjem raketiranju pogođeno skladište, ali granate nisu mogle eksplodirati jer je skladište bilo puno i vatra se nije mogla raširiti i sama se ugasila. Krajem dana ponovo je bio osposobljen treći top, tako da smo od tada do kraja obrane grada imali sva četiri topa u funkciji.

Kako je bilo 20. rujna? Tog dana vaš četvrti top dobiva svoje ime.

Ujutro u razdoblju od 8:10-11 sati dobili smo naredbu da gađamo u smjeru mosta prema tenkovima, nakon čega smo imali pauzu za ručak. Nakon ručka opet nastavljamo gađati u smjeru mosta. U 15:40 dogodio se avionski napad gdje se nakon nekoliko prkosnih ispaljenih rafala upućujemo u pothodnike sve do završetka zračne opasnosti. Nakon pregleda jesu li topovi čitavi nakon raketiranja, primili smo naređenje da gađamo u pravcu mosta, brodova i vojarna. Javljeno nam je kako oko mosta radimo pravu „vatrenu kišu” i kako tenkovi ne mogu nikuda proći zbog toga. Toga dana su suborci Josip Lača i Zvonko Junaković dali ime našem topu broj 4 i dali su mu ime „Hrvatska ruža”, a kasnije se cijela baterija nazvala „Hrvatska ruža Žirja”.

Tijekom 21. rujna za vas se poboljšava situacija zbog napretka na drugim terenima tijekom obrane grada?

Dosta se situacija toga tog dana izmijenila. Kod nas se oglasila uzbuna u 7 sati, te je došla naredba da pucamo po mostu i vojarnama, a otprilike tada pada u Rogoznici vojarna što je omogućilo obrani da dođe do veće količine oružja i streljiva. Nakon te paljbe imali smo predah na kojem smo otišli popiti kavu, ali ne zadugo jer nam je javljeno kako iz smjera vojarni dva helikoptera lete prema Visu. Skočili smo na topove i u pravcu grada promatramo kako tik uz površinu mora se kreću dvije letjelice. Na Baltićev znak gađamo i stupovi mora se dižu oko letjelica. Jedna je uspjela pobjeći u smjeru Primoštena, a druga letjelica je sletjela na otočić Ravno. Ja sam na njega 15-20 granata u smjeru otočića Ravno na što se ponovo čuo zvuk helikoptera nakratko i nestao je iz vidokruga. Nakon toga smo čistili topove i imali pauzu za ručak. Nakon ručka smo gađali u smjeru mosta i vojarni, ali smo malo i po luci ciljali čisto da ostanu u miru. U 18:30 dva aviona su nas nadlijetala, ali nisu raketirala. Nedugo nakon toga opet uzbuna, dobivamo koordinate i na dati znak počinju plotuni po mostu i vojarnama. Paljba je trajala do 21:20.

Premda se za datum kraja obrane Šibenika uzima 23. rujna, za vas je to već bio 22. rujna. Kako je protekao vaš zadnji dan obrane grada?

U 5:15 probudila nas je uzbuna praćena avionskim hukom. U 6:15 čule su se snažne detonacije i eksplozije iz pravca Šibenika i zaleđa gdje djeluje neprijateljsko topništva, a tenkovi su i dalje na mostu. Dobivamo koordinate, namještamo top i opet počinjemo pucati. Ciljevi su most, pa malo po vojarnama s kraćim pauzama do 13:00. Brzo pripremamo nove granate, a do ručka nam u tom trenu nije ni bilo. Topovi su zakrčeni praznim sanducima, čahurama i kartonskim tubama od granata. Nakon toga smo skupljali oko baterije neeksplodirane granata koje su ostale od prethodnog avionskog napada. Oko 20:30 Alić i Baltić nam javljaju da su se tenkovi potpuno povukli s mosta, a da su vojarne pred predajom. Nakon toga smo imali paralelni osjećaj ushićenja i zabrinutosti jer nismo imali informacije o našim bližnjima u gradu. Onda smo otišli kod Miroslava Alića kući gdje smo preko telefona zvali obitelji i provjeravali je li netko stradao. I tako je završio rat na mom otoku.

Kako gledate na obranu Šibenika nakon 35 godina?

S ove distance drago mi je što nakon obrane Šibenika i završetka stvorena suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska. Čudim se s obzirom na opće stanje oskudice u svakom smislu kako smo uspjeli. Na primjer mi tijekom same obrane Šibenika kao posada uopće nismo imali uniforme, jedino je Zvonko Junaković imao maskirnu majicu. Ove sve fotografije u uniformama koje sam vam ustupio su nastale mjesec-dva nakon obrane Šibenika. S druge strane mi je žao što nije došlo do dijaloga između zaraćenih strana kao što je bio slučaj Francuske i Njemačke poslije Drugog svjetskog rata. Smatram da bi s vojnog aspekta svakoj strani bio dostupan pogled s one druge strane npr. njima naše djelovanje na Žirju i s druge strane nama djelovanje neprijateljskog topništva u zaleđu na području Skradina. Smatram da bi se u tom slučaju otklonile određene nedoumice i manipulacije prvenstveno kada govorimo o broju ljudi, oklopa ili koliko je tijekom pojedinih borbi ispaljeno projektila.