Specijalne jedinice, Jedinice za posebne namene, Knindže, Alfe, Arkanovi Tigrovi, Škorpioni, Poskoci, izviđačko-diverzantske čete i odredi – sve su to zvučna imena koja su vojnici na obje strane u Hrvatskoj slušali tokom rata 1990-ih. Riječ je o nazivima specijalnih postrojbi na teritoriju paradržave Republike Srpske Krajine (RSK), koja se oružanom pobunom htjela odcijepiti od Hrvatske. Njihova reputacija, stvarna ili prenaglašena, širila je strah i mitologiju koja je često nadilazila stvarne vojne sposobnosti tih postrojbi – što je uostalom i bio cilj propagande usmjerene na protivnika.
Za razliku od hrvatskih specijalnih postrojbi, kod kojih se s vremenom uspostavio jasan ustroj, razvoj specijalnih postrojbi Srpske vojske Krajine (SVK) tekao je drukčije i teže ga je sustavno grupirati. Mogu se razlikovati tri razdoblja: pobuna i stvaranje prvih postrojbi (travanj 1991. – listopad 1992.), spajanje i osnivanje novih postrojbi uz osnutak SVK (Listopad 1992.-1993.) te pokušaji vojne reforme sve do sloma Krajine 1995. Po vrsti, krajinske specijalne postrojbe dijele se na vojne i milicijske, odnosno jedinice za posebne namjene (JPN) MUP-a, koje su isprva obavljale i vojne zadaće dok je vojna komponenta tek bila u povojima, te treću, posebnu kategoriju – postrojbe srbijanskog Resora državne bezbednosti (RDB) koje su se predstavljale kao dio SVK ili MUP-a RSK: Srpska dobrovoljačka garda (Arkanovi Tigrovi), Odred Boca (Škorpioni), Odred Poskok i druge, poznatije pod zajedničkim imenom “Crvene beretke”. Ta je podjela ujedno i ključ za razumijevanje cijele priče: dok su prve dvije kategorije uglavnom bile lokalno ukorijenjene i teritorijalno vezane, treća je od početka do kraja rata funkcionirala kao produžena ruka Beograda, neovisno o tome pod čijim je formalnim zapovjedništvom u pojedinom trenutku nominalno stajala.
Prva specijalna postrojba Krajine – Interventna jedinica Knin
Od 17. kolovoza 1990. na pobunjenom području Dalmacije, Like, Gorskog kotara, Banovine i Korduna glavna oružana formacija bila je odmetnuta bivša policija SUP-a SR Hrvatske, okupljena oko kninskog SUP-a pod vodstvom Milana Martića. Postrojbe, među narodom znane kao “Milicija Kninskog SUP-a” ili “Martićeva milicija”, organizirale su se po lokalnom, policijskom principu i postupno se opremale i dugim cijevima. Proglašenjem SAO Krajine 19. prosinca 1990. milicija postaje “Milicija Krajine”. Njezino prvo ozbiljno borbeno djelovanje bio je sukob na Plitvicama 31. ožujka 1991. (tzv. Krvavi Uskrs), kada je izvela prepad na motel Plitvice, uzela taoce i pripremila zasjedu hrvatskim policajcima. Tijekom proljeća i ljeta 1991. Milicija Krajine djelovala je neorganizirano i kaotično, bez discipline i s vladavinom “prava jačega”. Ipak, unutar kninskog SUP-a od ljeta 1990. postojala je manja, ali prava specijalna postrojba – “Interventna jedinica” Kninskog SUP-a, prema svjedočenju jednog od njezinih pripadnika osnovana već u kolovozu ili rujnu 1990. Upravo se na njezinoj osnovi može smjestiti početak priče o specijalnim postrojbama RSK, prvenstveno budućih “Crvenih beretki” RDB-a MUP-a Srbije.
Korijeni: Resor državne bezbednosti Srbije
Glavni inicijator osnivanja prvih pravih specijalnih postrojbi na teritoriju SAO Krajine bio je Resor državne bezbednosti (RDB) Srbije, tajna služba pod izravnim utjecajem predsjednika Slobodana Miloševića. U pozadini su bila i politička zbivanja u samoj Srbiji: nešto više od dva tjedna ranije, 9. ožujka 1991., prosvjedi srpske opozicije uzdrmali su Miloševićev režim, a on je pitanje položaja Srba u Hrvatskoj iskoristio da zavadi oporbu i učvrsti vlastitu poziciju. Na zatvorenoj sjednici sa srbijanskim općinskim čelnicima 16. ožujka 1991. Milošević je najavio formiranje posebnih formacija koje bi “branile interese srpskog naroda izvan Srbije“, rekavši doslovno da je “Vlada dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbednim… a bogami i interese srpskog naroda izvan Srbije“. Provedbu je povjerio načelniku RDB-a Jovici Stanišiću, a on je organizaciju na terenu prepustio svom visokom obavještajnom časniku, Franku Simatoviću, inače porijeklom Hrvatu. U MUP-u Srbije Simatović je, uz generala policije Radovana Stojčića Badžu i Mihalja Kertesa (koji se brinuo za logistiku i financiranje), bio dio tzv. “vojne linije”; uže skupine odgovorne za naoružavanje i obuku paravojnih i specijalnih postrojbi u Hrvatskoj i BiH, koja je odgovarala izravno Stanišiću.
On je dobio zadatak preuzeti je na sebe obuku i organiziranje dragovoljaca iz Knina i Krajine, jer je JNA bila po mišljenju rukovodstva RDB-a bila nesposobna u svojem djelovanju (što je, iskreno, zbog raznoraznih razloga u tom trenu i bila). Budući da RDB formalno nije smio imati vezu s Beogradom, trebalo je pronaći “ničijeg” čovjeka koji bi mogao operativno provesti zadatak. Tog čovjeka su pronašli u liku Dragana Vasiljkovića, kasnije poznatog kao “Kapetan Dragan” – po nekim izvorima bio je dugogodišnji suradnik RDB-a, plaćenik i vojni instruktor s iskustvom iz Afrike, Perzijskog zaljeva, Južne Amerike te vojnim obrazovanjem i službom stečenim u australskoj vojsci koje je bio primoran prihvatiti u zamjenu za poništenje zatvorske kazne za kaznena djela svodništva i prostitucije. Vasiljković se u Krajini prvi put pojavio već u listopadu 1990. u Kninu, kada je ponudio da obučava krajinske milicajce, no tada je ostao bez odgovora. Sastanak Simatovića i Vasiljkovića krajem ožujka 1991. u beogradskom hotelu Metropol oživio je tu ideju i postat će začetak prve prave specijalne postrojbe SAO Krajine – Jedinice za posebne namene iz Knina, ubrzo poznate kao “Kninđe”.
Rođenje “Knindži”
U noći s 3. na 4. travnja 1991. skupina od petorice naoružanih muškaraca, među njima Simatović i Vasiljković, krenula je iz Beograda prema Kninu. Vasiljković je zatekao kaotičnu, nedisciplinranu Miliciju Krajine, u kojoj se nosilo od četničkih kokardi do jugoslavenskih petokraka i vladalo pravilo jačega i siledžija, a ne vojne hijerarhije. To će se ubrzo promijeniti: krajem svibnja 1991. Skupština SAO Krajine odlučuje formirati Jedinice za posebne namjene MUP-a (JPN), stavljene pod nadležnost Ministarstva obrane, sa zadaćom obrane teritorijalne cjelovitosti SAO Krajine, zaštite važnih objekata i institucija te ostalim vrstama unutarnjih poslova. Do svibnja 1991., Milicija Krajine je bila jedina jasno ustrojena i vođena skupina pobunjenih Srba, kad se nakon sukoba i masakra u Borovom Selu kraj Vukovara počinju ustrojavati prve oružane skupine u formi Teritorijalne obrane (TO) na prostoru SAO Krajine. Upravo će TO na područjima pod srpskom pobunom postati osnova za ustroj vojne sile pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Budući da se republička TO nalazila u procesu raspada i organizacijskog kaosa, TO SAO Krajine je tek bila u fazi ustrojavanja, stanje na bojišnici obilježavala je neorganiziranost koja je potrajala sve do kolovoza i rujna 1991. godine. Stoga uloga TO, odnosno njezinih štabova, u organiziranju srpske pobune i uspostavi vojnih formacija nije bila ujednačena. Njihov značaj i stupanj uključenosti razlikovali su se od područja do područja, ovisno o lokalnim okolnostima i razini razvijenosti pobunjeničkih struktura. U tom pogledu težište borbenih djelovanja nosila je Milicija Krajine sa svojim specijalnim postrojbama (Jedinice za posebne namene) ali su se akcije dogovarale i s mjesnim zapovjedništvima TO-a.
Obuka specijalaca je počela početkom svibnja 1991. u kampu u mjestu Golubić kraj Knina (kasnije i u Šamarici na Banovini te Brgudu kraj Benkovca), a trajala je tri tjedna po skupinama od 40 do 100 ljudi; kroz Golubić je prošlo oko 750 polaznika raznih JPN-ova. Zanimljivo je da je unutar centra u Golubiću djelovao i jedan irski instruktor, navodno bivši pripadnik Legije stranaca, koji je Vasiljkovića poznavao još od ranije. Cilj obuke bio je, prema kasnijem svjedočenju samog Vasiljkovića, da se polaznici nakon obuke vrate svojim kućama i ondje osnuju “mini-poligone” i skladišta iz kojih bi nicale nove postrojbe – model koji je, prema njegovim riječima, uspješno zaživio primjerice u Obrovcu i Benkovcu. Prilikom odlaska iz Golubića polaznici su dobivali odoru, naoružanje i streljivo. Uz Simatovićevu organizaciju, Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije osiguravalo je financijska sredstva, opremu te logističku potporu za obuku i djelovanje polaznika i pripadnika postrojbe. U opremanju dobrovoljaca sudjelovala je i JNA, ali veći dio sredstava dolazio je od pranja novca. Tada nastaje i prva prava specijalna postrojba na teritoriju SAO Krajine, službenim imenom Jedinica za posebne namjene Sekretarijata Unutrašnjih poslova SAO Krajine ili Odjeljenje za specijalne namjene Kninskog SUP-a, neslužbeno popularno zvane „Kninđe“, (nastale igrom riječi spajanjem naziva Knin i tajanstvenih japanskih ratnika Ninđa). S bazom u Golubiću, Vasiljković ustrojava ovu postrojbu kao model i osnovu za sve daljnje specijalne postrojbe na teritoriju SAO Krajine koje će potom nastati. Snaga postrojbe javno je demonstrirana 18. svibnja 1991. u Golubiću sa smotrom pred oko 2.000 ljudi i govorom Martića, a mjesec dana kasnije, 8. lipnja 1991. i prelaskom oko 200 pripadnika specijalnog bataljuna SUP-a Knin na teritorij BiH na područje Bosanskog Grahova i Titovog Drvara, gdje je izvedena pokazna vježba borbene spremnosti i svečani mimohod, uz obraćanje samog Martića okupljenim građanima. Ulazak naoružane postrojbe na teritorij druge republike i vojni mimohod protumačeni su u Sarajevu kao otvoreno dovođenje u pitanje suvereniteta i ustavnog poretka BiH, zbog čega je sazvana posebna sjednica Vijeća za narodnu obranu BiH koja je taj čin formalno osudila. Tokom lipnja i srpnja, Jedinica za posebne namjene je povremeno upućivana na razne zadatke na područja pod kontrolom pobunjenih Srba, u tom periodu najaktivnijem bojištu Banovine i Korduna. Umjesto održavanja javnog reda i mira, ova i ostale postrojbe iznikle iz obučnih centara korištene su za oružanu borbu protiv legalnih hrvatskih vlasti.
Prvo ozbiljno vatreno krštenje Kninđe doživljavaju u operaciji Žaoka (26.–27. srpnja 1991.) na Banovini, kojom je osobno zapovijedao Vasiljković: uz 20-ak do 50-ak Kninđi i oko 700 pripadnika TO Dvor zauzeti su Dvor na Uni i Glina. Pobjeda je imala golem medijski odjek – srpski mediji stvaraju kult “Kapetana Dragana” kao nadljudskog ratnika: emitiraju se brojni intervjui i televizijske reportaže, uključujući poznatu epizodu s Davidovom zvijezdom, poklonom svoje beogradske pokroviteljice židovskog porijekla Klare Mandić, crtaju se stripovi o njegovim borcima, a Vasiljković čak i sudjeluje u dječjim emisijama. Postrojba dobiva i vlastitu maskotu, medvjeda “Kninđu” iz beogradskog zoološkog vrta poklonjenog od strane njegovog direktora Vuka Bojovića koji je inače volio koketirati sa vojno-paravojnim licima toga doba i koji je uz to kasnije poklonio čuvenog malog tigra Željku Ražnatoviću-Arkanu.
Iza pobjede u Žaoki, međutim, ostao je niz ratnih zločina nad civilima i zarobljenicima u Dvoru, Glini i okolnim selima, zbog čega je protiv Vasiljkovića kasnije podignuta optužnica (uključujući ubojstvo njemačkog novinara Egona Scotlanda), a u Hrvatskoj je naposlijetku pravomoćno osuđen na 13 i pol godina zatvora. Nakon operacije Žaoka Vasiljković je, nemajući drugu nagradu za svoje vojnike, podijelio pripadnicima crvene beretke koje su postale prepoznatljivo obilježje postrojbe i, kasnije, cijele mreže postrojbi izraslih iz centara u Golubiću i Šamarici. Grb Kninđi, koji je uz beretku bio i jedino vojno obilježje postrojbe, činio je srebrni štit (simbol zaštite) podijeljen zlatnim križem (znak kršćanstva) na četiri polja sa “zlatnim” slovima “S” okrenutim jedno prema drugom, simbolizirajući jedinstvo svih Srba i namjeru da Srbin Srbinu više ne okrene leđa – uz moto “Terorizam se ovde zaustavlja.” Zastava jedinica bila je tamnoplava, s izvezenim srebrnim štitom, a časnici su na lijevom ramenu nosili gajtan od tri isprepletene trake u bojama srpske zastave, dok su čin označavale žute zvjezdice. Postrojbu je pratila ozloglašena reputacija: ubojstva u Dvoru na Uni i Glini, napadi na Benkovac, zločin u Bruškoj (devetero ubijenih Hrvata i jedan Srbin) te mučenje i ubijanje zarobljenika u prostorijama Kninske tvrđave. Zbog političkog sukoba Milana Babića i Milana Martića oko kontrole nad vojskom i policijom, sredinom kolovoza 1991. Beograd donosi odluku o raspuštanju Kninđi i kampa u Golubiću. Naime, promatrajući uplitanje Vasiljkovića zajedno sa postrojbom u političke sukobe u Krajini, Stanišić i Simatović su procijenili da je Jedinica za posebne namene iz Knina postala postala odviše podložna utjecajima lokalnih političara, pa je raspuštena. No određenu grupu odabranih okupio je Simatović i dao im zadatak čvrste kontrole vlasti u Krajini. Vasiljković koji se našao unutar tog sukoba na strani Milana Martića morao se povući po naredbi Beograda, iza kojeg je stajao Milošević. Dio iskusnijih boraca premješten je u obučne centre na Pajzošu i u Ležimiru kod Fruške Gore, dobivši novo ime “Vukovi” pod zapovjedništvom Simatovića, dok se Vasiljković, po nalogu Beograda, morao povući i uputiti u Bosnu i Hercegovinu (borbe oko Zvornika 1992).
Banovina i Kordun 1991: mnoštvo lokalnih specijalnih postrojbi i krimogenost postrojbi
Borbe za Kordun i Banovinu tijekom ljeta 1991. dovele su do stvaranja mnoštva malih specijalnih postrojbi Milicije Krajine i TO-a, veličine najviše voda, poput 21. Jedinica za posebne namjene MUP-a SAO Krajine “Kaline Komogovina”, Jedinica za posebne namjene “Šiltovi”, voda “Hermani”, specijalnog voda Dragana Sanadera te niza izviđačko-diverzantskih grupa lokalnih TO-ova (IDG Jose Kovačevića, grupa Milana Šimulije, “Kamijev vod smrti” Georga Nashida Kamala zvanog Kami i Duška Malovića ili pak samoproglašene specijalne postrojbe (jedinice) lokalnih TO-ova. i drugi). Glavni zadaci ovih specijalaca bili su izvršavanje izviđačkih i diverzantskih zadaća, zatim zadaće “pretresa terena” i otkrivanja “ubačenih neprijateljskih hrvatskih formacija”. Također, sudjelovale su u intervencijama na ugroženim dijelovima fronta. Te su postrojbe često djelovale samostalno u odnosu na zapovjedništva TO-a ili Stanica javne bezbednosti (SJB) kojima su pripadale, a znale su se pretvoriti u privatne vojske lokalnih moćnika, kao “Šiltovi”, koji su mijenjali pokrovitelje od općine Glina i njezinog predsjednika Dušana Jovića koji ju je isplaćivao iz općinskog budžeta do zonskog stožera TO Banija pod zapovjedništvom pukovnika Milana Begovića.
Regrutiranje osoba s kriminalnom prošlošću bilo je osobito izraženo upravo u ovim postrojbama, potaknuto s jedne strane nedostatkom ljudstva i problemom dezerterstva, a s druge strane namjernom uporabom osoba s antisocijalnim i kriminalnim obrascima ponašanja kao izravnih počinitelja ratnih zločina i etničkog čišćenja smatralo se da su takvi pojedinci agresivniji, nasilniji, manje ograničeni moralnim obzirima i spremniji ubijati radi materijalne koristi, a uz to i “potrošno” ljudstvo čija smrt ne bi izazvala veću zabrinutost. Njihovu jezgru činile su osobe najrazličitijih devijantnih profila, od alkoholičara i ovisnika o drogama do profesionalnih kriminalaca, predratnih ubojica, silovatelja i osoba s duševnim bolestima. Najteži zločini na ovom području – u Glini, Glinskom Novom Selu, Hrvatskoj Kostajnici, Kostrićima i Baćinu – vezuju se upravo uz djelovanje ovih specijalnih milicijskih postrojbi, kao i likvidacija ruskih novinara Gennadija Kirinnoja i Viktora Nogina, koju je počinila JPN “Kaline Komogovina”, po nalogu samog Martića radi preventivnog sprječavanja curenja ratnih snimaka srpskih položaja. Štoviše u neposrednoj blizini baze JPN Kaline Komogovina kasnije su pronađene najmanje tri masovne grobnice. Iako su i krajinske vlasti povremeno pokretale istrage protiv “divljih” specijalnih jedinica zbog pljački i ubojstava, one su zbog nedostatka volje i opstrukcija ostajale neriješene. Koliko je situacija bila izvan kontrole na ovom teritoriju poslije završetka aktivnih borbi, svjedoči i slučaj Šiltova. Kao dokazani kriminalci postali su opasni i za okupacijsku krajinsku vlast te su po dokumentima iz RSK tretirani su kao širitelji “četništva i likvidacije”, pa se već u lipnju 1992. tretiraju kao “neformalna grupa koja ne pripada brigadi”, iako su kasnije postali formalizirani te postali specijalna jedinica u sastavu 24. pbr. i potom činili glavninu izvidničkog voda iste brigade. Ambicije i sukobi za vlašću ne prestaju potresati Banovinu te u post-borbenom periodu dolazi do mnogobrojnih pokušaja lokalnih pučeva i pobuna u kojima su prednjačile specijalne postrojbe i njihovi zapovjednici kao najjači i najopasniji u tom kraju. Anarhija je kulminirala 1992. ubojstvom zapovjednika 24. pješačke brigade Dušana Lukaća od strane pripadnika “Šiltova”. Pojedini zapovjednici SVK kasnije su tvrdili, da se ukloni (vjerojatno likvidira) 10% ekstrema, zaveo bi se red na Baniji i Kordunu, imajući pritom u vidu ekstremizam i divljanje specijalnih jedinica.
Lika i Dalmacija 1991.
Početkom rujna 1991. Milicija Krajine brojala je oko 2.900 pripadnika; 1.200 aktivnih, 1.200 rezervnih te 500 u snagama za posebne namjene. Te su snage od osnutka, a osobito u drugoj polovici 1991., uglavnom korištene u borbi protiv hrvatskih snaga, a ne za održavanje javnog reda i mira, a jačanjem uloge TO u jesen 1991. sve su jedinice milicije, po zapovijedi Milana Babića, u bojnim zadaćama podređene TO-u. Na srednjodalmatinskom ratištu, u okolici Benkovca, isticalo se odjeljenje Kninđi Gorana Opačića “Klempe”, povezano sa smrću poznatog hrvatskog emigranta Mira Barešića. Djelovale su i u ratnom hodu novoosnovane postrojbe TO-a, poput 2. specijalnog voda TO Benkovac (tzv. “Dobrovoljački vod” ili “Šareni”), počinitelja masakra u Škabrnji 18. studenoga 1991. Na području Like i Gorskog kotara djelovao je niz formacija, uključujući “Srpsku gardu” pod zapovjedništvom notornog karijernog kriminalca Đorđa Božovića “Giške”, a s ratnim zločinom u Vrhovinama u kontekstu Krajinskog MUP-a povezuje se “Specijalni vod za posebne namjene” pod Predragom Baklaićem. Paravojne postrojbe iz susjednih republika, poput “Vukova iz Vučijaka” (Prnjavor, BiH) pod Veljkom Milankovićem, prolazile su obuku u Golubiću i potom se, pod nazivom i oznakama Kninđi, uputile na novljansko bojište u zapadnoj Slavoniji.
Srpska dobrovoljačka garda – Arkanovi Tigrovi
Srpska dobrovoljačka garda (SDG), poznatija kao Arkanovi Tigrovi, uz Kninđe je najpoznatija, ali i najozloglašenija specijalna postrojba na teritoriju RSK, drugi ključni operativni oslonac, krak specijalnih postrojbi srbijanske Državne bezbednosti u provedbi specijalnih i paravojnih zadaća na ratištu u Hrvatskoj. Osnovana je 11. listopada 1990. u pravoslavnom manastiru Pokajnica, a njezin osnivač i zapovjednik bio je predratni karijerni kriminalac i ubojica za Službu državne sigurnosti SFRJ, Željko Ražnatović “Arkan”, po kojemu su kasnije dobili naziv “Arkanovi Tigrovi”. Drugi izvori kao datum konstituiranja navode 4. svibnja 1991., neposredno nakon sukoba i pokolja hrvatskih policajaca u Borovu selu, što je impliciralo da je SDG u neformalnom svojstvu, daleko od obične paravojne postrojbe sudjelovala i u tom događaju, budući da je kasnije bila bazirana u istočnoj Slavoniji. Na proslavi sedme godišnjice Jedinice za Specijane Operacije u bazi u Kuli, Simatović je pred svečanim gostima među kojima je bio i Milošević rekao kako je “Ona (Jedinica, u ovom kontekstu Srpska Dobrovoljačka Garda) konstituisana je 4. maja 1991. godine, u period raspada prethodne Jugoslavije i od svog nastanka neposredno je delovala u funkciji zaštite nacionalne bezbednosti u uslovima direktne egzistencijalne ugroženosti srpskog naroda na njegovom celokupnom etničkom prostoru”.
Jezgru Srpske Dobrovoljačke Garde su činili ekstremni navijači i huligani beogradske Crvene zvezde i najokorjeliji kriminalci iz beogradskog i srpskog podzemlja. Kroz SDG je od osnutka do raspuštanja 1996. prošlo između 4.000 i 5.000 ljudi, uključujući strane dobrovoljce iz Grčke, Rusije i Bugarske. Prema svjedočenju Vasiljkovića, zapovjednika susjednih Kninđi, Ražnatović ga je jednom proveo kroz spavaonice svoje baze i u jednoj mu rekao: “u ovoj sobi ima 250 godina zatvora” što slikovito ilustrira kriminalni profil mnogih pripadnika SDG-a. Ključna baza SDG-a bio je Centar za obuku u Erdutu, osnovan 21. rujna 1991., kada je predsjednik SAO Istočne Slavonije Goran Hadžić imenovao Ražnatovića zapovjednikom centra pod formalnim nazivom „Centar za specijalnu obuku dobrovoljaca i TO SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema.“ Ključnu ulogu u osnivanju i vođenju imao je i Radovan Stojičić „Badža“, tadašnji zapovjednik TO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, po čijoj su zamisli Arkanovi Tigrovi trebali predstavljati udarnu grupu za podršku JNA. Postrojba je formalno bila uklopljena u obrambeni sustav najprije JNA i njenog 12. novosadskog korpusa čiji je general Andrija Biorčević javno simpatizirao Ražnatovića i nagradio ga automatom Heckler & Koch MP-5, a potom 11. Istočnoslavonskog Korpusa SVK, čiji je broj vojne pošte i nosila. Tijekom rata mijenjala je mnogo naziva; od “Specijalne jedinice TO”, „Srpske Dobrovoljačke garde“ preko “Jurišnog bataljuna Tigrovi” do “Specijalne jedinice Milicije Krajine”. Ili pak kao što navodi jedan dokument Glavnog Štaba Vojske Republike Srpske iz 1995. godine tokom sukoba SDG sa VRS ne može se utvrditi kome postrojba pripada, a zasigurno nije dio VRS te se označava kao paravojna postrojba.
Po ustroju je imala obilježja specijalne postrojbe: tri satnije s vodovima specijalaca, izviđača, vezista, tenkista i topnika, a od proljeća 1993. i elitnu diverzantsku jedinicu “Super-tigrovi” (formalno Vod za specijalna dejstva) pod zapovjedništvom Milorada Ulemeka Legije, koji je Gardi pristupio nakon dezertiranja iz Legije stranaca; po njezinu su uzoru uvedeni crne uniforme, posebni rituali i zavjet. Naoružanje, opremu i vozila Garda je dobivala od MUP-a Srbije, JNA i srpskog Ministarstva obrane (VJ). Po tom pitanju, SDG je imala od jugoslavenskog do zapadnog pješačkog naoružanja, ovisno o godini i periodu ratovanja. Za razliku od ostalih krajinskih postrojbi koje su bile pretežito pješačkog tipa, raspolagala je vlastitim borbenim vozilima pješaštva, tenkovima T-55 i M-84, mobilnim protuzračnim sustavima M-53/59 “Praga” te vlastitom avio-helikopterskom eskadrilom ustrojene još 1991. za transport, izviđanje i borbene zadaće (laki borbeni avioni J-20 Kraguj, helikopteri SOKO Gazelle i Mi-8). Pripadnike Arkanovih Tigrova, osobito tijekom kasnijih operacija je plaćala Služba državne bezbjednosti Srbije, što odaje njezin stvarni oslonac na Beograd unatoč krajinskom “plaštu”. Ta je dvojnost postala i formalna u proljeće 1992: prema Vanceovu planu o demobilizaciji, SDG je nakratko zamijenila vojne uniforme plavima i postala dio Milicije Krajine, a Centar u Erdutu preimenovan je u Centar za obuku specijalnih snaga milicije za istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem. Pod upravom SDG-a Centar je djelovao do ožujka 1994., kada ga je preuzeo MUP RSK, da bi ga se SDG ponovno domogla u svibnju 1995.
SDG je od kolovoza 1991. sudjelovala u zauzimanju niza mjesta u istočnoj Slavoniji i Baranji (Tenja, Dalj, Erdut, Aljmaš, Laslovo), često podređena JNA, u čijoj je suradnji “upadala” u sela nakon njihova opkoljavanja. Njezino su djelovanje pratili teški zločini nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, masovna ubojstva zatočenika iz zatvora u Dalju, ubojstva u samom centru u Erdutu te pogubljenja zarobljenika u Laslovu. Masovna pljačka je bila jedno od temeljnih obilježja postrojbe: opljačkanu imovinu SDG je nesmetano prebacivala u Srbiju, a kontrolirala je i unosne poslove s naftom iz Đeletovaca i slavonskom hrastovinom. Od 1992. djelovala je i u BiH (Bijeljina, Zvornik, Brčko, Sarajevo, kasnije operacije Pauk, Trnovo/Treskavica i Banjaluka), gdje ostaje zauvijek zabilježena na zloglasnim fotografijama ratnog reportera Rona Haviva tokom pokolja u Bijeljini s početka travnja 1992. U siječnju 1993. sudjelovala je, na zahtjev Milana Martića, s više od 500 ljudi u obrani područja pod srpskom kontrolom, sjeverne Dalmacije oko Benkovca, Obrovca i Gračaca nakon hrvatske operacije Maslenica, no njezino je ponašanje ubrzo izazvalo napetosti s krajinskim strukturama zbog pljačke i zlostavljanja vojnika i časnika SVK (tzv.”arkanizacija“), pa su joj zapovjednik Glavnog štaba SVK Mile Novaković i ministar Martić 21. veljače 1993. privremeno zabranili ulazak u RSK, a u travnju ju izbacili. Krajem 1994. SDG je sudjelovala i u operaciji Pauk u zapadnoj Bosni, zajedno s VRS i kontigentom ostalih specijalnih postrojbi RDB-a (JATD, Škorpioni, Vukovi i drugi). Krajem 1995. bila je umiješana i u prisilnu mobilizaciju krajinskih izbjeglica u Srbiji te njihovo zlostavljanje u obučnom centru u Erdutu, gdje su prema svjedočenjima preživjelih pojedinci bili tučeni, vezivani lancima pa i smještani u pseće kućice. Sudjelovala je u zauzimanju Srebrenice (Operacija Krivaja 95) i u Oluji, gdje je na Banovini osiguravala povlačenje krajinskih snaga i tehnike i držala odstupnicu. Posljednje borbeno djelovanje imala je u jesen 1995. kod Sanskog Mosta i Ključa, gdje je počinila i niz ratnih zločina, zbog čega je sud u Haagu protiv Ražnatovića podigao optužnicu. SDG je rasformirana u ožujku 1996., a njezini viši časnici, među njima i Milorad Ulemek Legija, prešli su u novoosnovanu Jedinicu za specijalne operacije (JSO) RDB-a Srbije čime je konačno potvrđeno ono što je obilježavalo cijeli njezin ratni put: da je, unatoč formalnom mjestu u sustavu RSK, zapravo bila produžena ruka službe sigurnosti Srbije.
Škorpioni – Odred Boca
Specijalna jedinica Škorpioni nastala je u jesen 1991., tijekom opsade Vukovara, okupljanjem dobrovoljaca oko braće Slobodana “Boce” i Aleksandra “Gulje” Medić iz okolice Šida, ljudi bez ikakvog vojnog obrazovanja, biranih po rodbinsko-prijateljskim vezama. Ime postrojbe dolazi od čehoslovačkog automatskog pištolja sa sklopivim kundakom Škorpion vz. 61, oružjem kratkog dometa neprikladnim za klasično ratovanje, ali pogodnim za tzv. akcije specijalne namjene i diverzante. Isprva nazvana “Odred Boca”, jedinica je djelovala je pod kapom JNA čuvajući naftna polja u Đeletovcima u tada samoproglašenoj SAO Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu, a od kraja 1992. odnosno početka 1993. kontrolu nad njom preuzima srbijanska SDB putem posredništva Milana Milanovića “Mrguda”. Neki izvori spominju i da ih je osnovao jedan od kasnijih načelnika RDB-a Srbije, Rade Marković. Usporedno s tim, izvori bilježe i formalnu vezu s Republikom Srpskom Krajinom: dio pripadnika koji se nakon bitke za Vukovar nije želio vratiti kući početkom 1992. „legaliziran” je i uveden u sastav oružanih snaga RSK, uz nove uniforme i oznaku – žutog škorpiona na crnoj podlozi. Time se položaj Škorpiona kao i kod ostalih specijalnih jedinica RDB-a Srbije na teritoriju Krajine ocrtavao dvojakim i isprepletenim: nominalno se postrojba nalazila unutar krajinskih struktura bilo vojnih ili (para)policijskih, ali u stvarnosti je bila vezana uz srpske službe sigurnosti, što će obilježiti i njihovo kasnije, zloglasno djelovanje. SDB Srbije pripadnicima Škorpiona izdavao je dvojne legitimacije: policije Republike Srpske Krajine za djelovanje u RSK i Bosni i Hercegovini te MUP-a Srbije za djelovanje na području Srbije, pri čemu su legitimacije MUP-a Srbije vrijedile šest mjeseci. Pred Haaškim je sudom, navodi se, predočena i službena vojna te policijska dokumentacija u kojoj se Škorpioni vode kao postrojba MUP-a Republike Srbije.
Postrojba je bila ustrojena u dvije satnije i šest vodova, uz izviđački i radni vod, raspolagala je džipovima, kamionima i kamionom-hladnjačom s civilnim, policijskim i vojnim registarskim tablicama, a njezini su pripadnici nosili crvene i crne beretke te oznaku mača s natpisom “Škorpioni”, prema pojedinim svjedočenjima simbol koji je upućivao upravo na Srbijansku državnu bezbjednost. Glavna zadaća Škorpiona bila je, osim čuvanja naftnih izvora u Đeletovcima, čuvanje i hrastovine u Ilincima, uz mjesečnu plaću od 1.500 do 2.000 njemačkih maraka, a usput su kontrolirali i promet naftom, drvom, kasnije i cigaretama te ukradenim automobilima. Slani su i u BiH, od Bihaća do Srebrenice, gdje su se pokazali kao slabi borci koje su vojnici VRS-a posprdno zvali “uholaže, a ne škorpioni” zapamćena je epizoda na Treskavici gdje su navodno pobjegli na prvi neprijateljski pucanj i ostavili postrojbu VRS-a bez pomoći. Najznačajniji angažman imali su u operaciji “Pauk” (1994.–1995.) u podršci Fikretu Abdiću, gdje su djelovali uz Arkanove Tigrove i “Pantere” Ljubiše Savića Mauzera, pod zajedničkim stožerom Jovice Stanišića i Franka Simatovića u selu Šamarici; borbe su ondje velikim dijelom bile paravan za veliku švercersku operaciju koju su specijalne postrojbe osiguravale. U srpnju 1995. sudjelovali su u zauzimanju Srebrenice, upućeni ondje zajedno sa “crvenim beretkama” iz Bilja i odredom SDG-ovih “Supertigrova”. Ondje su počinili zloglasno strijeljanje šestorice muškaraca i dječaka, zabilježeno na video snimci koja je 2005. obišla svijet, a koja je, prema svjedočenju jednog od optuženih, prije toga godinama kružila i iznajmljivala se u videoklubu u Šidu kao “javna tajna” koju je “gledao ko je hteo”. Nakon reintegracije Slavonije i Erdutskog sporazuma Škorpioni su uvršteni u pričuvni sastav Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) MUP-a Srbije; 1999., odmah po početku NATO-ova bombardiranja, prevedeni su u djelatni sastav SAJ-a i upućeni u Podujevo na Kosovu, gdje su 28. ožujka ubili četrnaestero albanskih civila, uključujući žene i djecu, zločin koji je kasnije, preko suđenja Saši Cvjetanu, postrojbu doveo u središte javne pozornosti.
Srpska Autonomna Oblast Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem – ostale postrojbe
Srpska autonomna oblast Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem je bio specifičan teritorij koji je bio odvojen od matičnog teritorija RSK ostatkom Hrvatske i nalazio se na krajnjem istoku zemlje uz granicu sa Srbijom na Dunavu. Specijalne snage bile su 1991. godine prvo postrojbe lokalne TO, JNA i paravojnih dobrovoljačkih snaga poput Srpske Dobrovoljačke Garde ili Odreda Boca (Škorpioni), zatim su ustrojene specijalne milicijske jedinice to jest brigade Posebnih jedinica Milicije (87 i 89. Brigada PJM) te kasnije vojne postrojbe unutar 11. Korpusa Srpske Vojske Krajine. Neke od njih su bile Izviđačko-diverzantski odred (IDO) „Gavranovi“ , Izviđačko diverzantski vod „Delta“ iz Dalja, zatim korpusna izviđačka četa (satnija) te 11. bataljun za intervencije iz Borova Sela. One su se sastojale od lokalnih ljudi, međutim u nekima od njih poput IDO Gavranovi bili su prisutni i bivši pripadnici Legije stranaca. U SVK postojale su i specijalne postrojbe vojne policije poput istočnoslavonske Posebne jedinice vojne policije Kobre iz Erduta ili Vojne policije 21. diverzantskog odreda 21. Kordunskog korpusa.
Specijalne postrojbe na teritoriju SAO Zapadne Slavonije (1991-1995)
Na području SAO Zapadna Slavonija na inicijativu lokalnog TO-a, ustrojava se Jedinica milicije za posebne namjene već 2. rujna 1991. (zapovjednik Krsto Žarković, zamjenik Zoran Lužajić), popunjavanu ljudstvom općinskih štabova TO-a Pakraca, Daruvara, Podravske Slatine, Grubišnog Polja i Slavonske Požege. Zakonom o unutrašnjim poslovima RSK iz veljače 1992. osnovana je Posebna jedinica milicije za “borbu protiv terorizma i obezbeđenje”, a u travnju 1992. za područje zapadne Slavonije formirana je 85. brigada Posebnih jedinica milicije (PJM) sa sjedištem u Okučanima, kojom je 1992. zapovijedao Milenko Babić. Iako formalno pod MUP-om, 85. brigada PJM je imala stvarnu vojnu ulogu i nakon demobilizacije TO-a 1992. Preuzela je crtu obrane; smatrala se jedinicom s najjačim borbenim iskustvom u RSK, angažiranom tijekom cijelog rata na više bojišta u Hrvatskoj i BiH – od Koridora-92, preko osiguranja naftovoda kod Bogićevaca i Rajića i izbjegličkog logora kod Slunja, do borbi kod Bosanskog Petrovca i Velike Kladuše. Dio pripadnika prošao je i dodatnu specijalističku obuku: 1993. pet snajperista i sedam protuoklopnih specijalista u 107. Nastavnom centru “Alfa”, a 35 pripadnika protudiverzantsku i zračno-desantnu obuku u centru u Pančevu, gdje je bila baza 72. specijalne brigade VJ. Posljedica tako čestog angažmana bila je premorenost i pad motivacije: do 1995. brigada je zbog neriješenog statusa, školovanja i bolovanja svedena na svega 23 pripadnika, opisanih kao potpuno nezainteresirani za borbu. Osim PJM-a, u zapadnoj Slavoniji postojao je i broj drugih manjih policijskih jedinica za posebne namene poput Specijalne jedinice Kobre – Zapadna Slavonija ili vojnih poput 18. bataljuna za intervencije pri 18. Zapadnoslavonskom korpusu SVK.
1992.: Brigade PJM i Operacija Koridor-92
Nakon Vanceova plana i demobilizacije Teritorijalne obrane, u proljeće 1992. ustrojeno je ukupno osam brigada PJM diljem RSK: 75. brigada sa sjedištem u Kninu, 79. u Korenici, 80. u Vojniću, 83. u Petrinji, 85. u Okučanima, 87. u Vukovaru, 90. u Belom Manastiru te 92. u Benkovcu. Sjeverna Dalmacija i Istočna Slavonija raspolagale su s po dvije brigade, dok su Lika, Kordun, Banija i Zapadna Slavonija imale po jednu. Brigade su bile ojačane oklopnim transporterima, BOV-ovima i izviđačkim vozilima. Iako je njihova primarna zadaća bila držanje crte razdvajanja i održavanje sigurnosti u pozadini, brigade PJM sudjelovale su i u ofanzivnim borbenim djelovanjima izvan teritorija Republike Srpske Krajine, primjerice u operaciji Koridor-92 u Bosanskoj Posavini, gdje je sudjelovalo 168 pripadnika 85. brigade i 76 pripadnika 79. brigade PJM, okupljenih u tzv. Specijalnu brigadu milicije Knin. U jesen 1992. brigade PJM su raspuštene, a njihovo ljudstvo uključeno u novoosnovanu Srpsku vojsku Krajine.
Osnutak SVK i Uprava PJM (1992.–1993.)
Osnutkom Srpske Vojske Krajine 16. listopada 1992. godine dolazi i do organizacijsko strukturnih promjena koje se dotiču i specijalnih postrojbi. Unutar SVK osnivaju se ili prenose iz prijašnjih formacija PJM i TO Krajine nove izviđačko diverzantske postrojbe (odredi ili vodovi) ustrojene pri brigadama ili pri odgovarajućem korpusu. To su zapravo brigadni ili korpusni izviđači ili izviđačko diverzantski vodovi. Na primjer, Izviđačko-diverzantski vod (grupa) TO Glina – tzv. IDG Jose Kovačevića prelazi pod 24. brigadu 39. korpusa SVK. Isto tako ranije spomenuti „Šiltovi“ postaju isprva specijalna jedinica RSK unutar 24. brigade a potom postaju dio izvidničkog voda iste brigade. Ove postrojbe osnova su većine vojnih specijalnih postrojbi unutar SVK i većina njih je usko zonski vezana za teritorijalno područje na kojemu se pripadajuća brigada ili korpus nalaze. Krajem rujna 1993. ponovno je ustrojena Uprava PJM (na čelu Krsta Žarković), nadležna za specijalne i protuterorističke zadaće, otkrivanje i neutraliziranje diverzantsko-terorističkih skupina, zaštitu objekata, obuku i opremanje regionalnih Posebnih jedinica milicije (Sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Zapadna Slavonija, Baranja, Istočna Slavonija), kao i za Specijalnu jedinicu milicije MUP-a RSK, helikoptersku jedinicu ili dobrovoljačku “Ciginu grupu”. Kontinuitet djelovanja ovih postrojbi od 1991. do 1993. dobro ilustrira primjer Specijalnog odreda SUP-a Knin (zapovjednik Dragan Karna), čiji su pripadnici sudjelovali još na Plitvicama 1991., prošli obuku kod Kapetana Dragana u Golubiću te se 1993. istaknuli u djelovanju tijekom operacije Maslenica. RSK je imala pet takvih odreda, koji su zajedno tvorili Brigadu Ministarstva unutarnjih poslova.
Nove “crvene beretke”: Minđušari i Poskoci
U razdoblju 1992.–1993. u sastavu MUP-a RSK nastaje nekoliko specijalnih jedinica od kojih su neke tek pod paravanom dio MUP-a Krajine, a u stvarnosti pripadaju tajnoj službi susjedne Srbije. Jedna je “Jedinica za posebne namjene MUP-a Knin Minđušari“ pod zapovjedništvom Srđana Čoke, pjevača istoimenog rock-benda, no puno ozbiljnija i opasnija bila je JPN Poskoci MUP-a Knin, dio mreže specijalnih postrojbi RDB-a koja se samo formalno vodila pod nadležnost kninskog MUP-a. Bili su pod zapovjedništvom Nikole Simića “Cige”, uz Vasiljkovića jednog od ključnih suosnivača krajinskih Kninđi iz 1991., kasnijeg pripadnika JSO-a. Poskoci su boravili na cjelokupnom teritoriju RSK, od Knina do zapadne Slavonije, a nakon 1995. i u eksklavi Istočne Slavonije. Postoji zanimljivi promidžbeni video snimak postrojbe dospio u ruke hrvatske vojske poslije poraza Krajine u kojem Simić negdje u šumi u zapadnoj Slavoniji komentira postrojbu ali i eksploziju skladišta municije u Dubokom Jarku 1994. u kontekstu pitanja snimatelja je li njegova postrojba možda sudjelovala u tome događaju.
21. diverzantski odred 21. Kordunskog korpusa
Osnovan 10. ožujka 1993., ovaj odred od 220 ljudi bio je, prema vlastitim izvorima, “profesionalan, dobro opremljen i obučen diverzantski odred… s moćnom novom diverzantskom artiljerijom” te se smatrao jednom od najelitnijih specijalnih jedinica u sve tri srpske vojske toga vremena, među njegovim se pripadnicima navodi i devet prvaka bivše Jugoslavije u borilačkim sportovima. Formiranju i obuci pristupila je Uprava Saveznog sekretarijata za narodnu obranu u Beogradu, a odred je obučavan u centru za diverzante u Pančevu (O.B.Š.C. Pančevo) uz podršku 72. specijalne brigade VJ, s ciljem, prema zapovjedniku Boži Rajnoviću, prodora u Gorski kotar, spajanja s tamošnjim srpskim stanovništvom i izbijanja na rijeku Kupu radi presijecanja Hrvatske na dva dijela. Imao je i vlastitu vojnu policiju, odvojenu od uobičajene strukture vojne policije SVK. Bio je opremljen i improviziranim raketnim bacačem LRST M-94 “Košava“; kamionom TAM-150 s lanserima bombi od 100 ili 250 kilograma s ugrađenim raketnim motorima te visokopokretljivim džipovima UAZ s teškim strojnicama Browning M2 i sovjetskim lanserima nevođenih raketa za avione UB-16. Odred je ratovao u Hrvatskoj u zoni odgovornosti Kordunskog korpusa i u Bosni kod Bihaća i kod Maglaja, gdje je “Košava” prvi put i upotrijebljena.
Operacija Maslenica i protuudar Operacija Čelik
Hrvatska operacija Maslenica (22. siječnja – 1. veljače 1993.) i srpski protuudar Čelik (do 22. ožujka 1993.) predstavljaju jedan od najznačajnijih sudara elitnih i specijalnih postrojbi obiju strana. Na srpskoj strani angažirane su gotovo sve dostupne snage 7. sjevernodalmatinskog korpusa, JPN-ove MUP-a RSK uključujući Specijalni odred SUP-a Knin, dva interventna bataljuna s Korduna i Banovine, ali i postrojbe izvana – Srpska Dobrovoljačka garda, Jurišni bataljun Vukovi s Vučijaka pristigao iz Republike Srpske (kod Kašića teško ranjen zapovjednik Veljko Milanković), Kosmetsko-toplički odred te novoosnovane “Alfe”. Na hrvatskoj strani djelovale su elitne specijalne postrojbe Glavnog stožera HV, izvidničke satnije gardijskih brigada, pomorski diverzanti HRM i Specijalna policija MUP-a RH. Unatoč žestokim borbama, Čelik nije uspio u potpunosti povratiti izgubljena područja.
Posljedice Maslenice: Jurišna Brigada “Vojvoda Vuk” i 107. Nastavni centar Alfa
Poraz u Maslenici pokrenuo je pokušaj reforme SVK. Po inicijativi Slobodana Vukosavljevića, koja je iznesena na zasjedanju krajinske skupštine u Belom Manastiru u veljači 1993., krenulo se u osnivanje Jurišne brigade “Vojvoda Vuk”, nazvane po srpskom vojskovođi Vojinu Popoviću, zamišljene kao operativni sastav od 5.800 boraca. Okupljeno je tek oko 3.000 boraca, uz stalne probleme s popunom, osipanjem ljudstva i dezerterstvom, prije svega jer nijedan korpus SVK nije bio spreman ustupiti dio opreme i ljudstva potrebnog za njezino kompletiranje. Zbog toga se pristupilo pokušaju formiranja u fazama po regijama od Dalmacije do Istočne Slavonije. Formiranje brigade je bilo opstruirano i od strane lokalnih moćnika i grupa (poput “Šiltova”), i prema samom Vukosavljeviću, i od same Državne bezbednosti Srbije i krajinskog političkog vrha oko predsjednika Gorana Hadžića. K tome zapovjednik jurišnog bataljuna na Kordunu je ubijen pod nejasnim okolnostima. Brigada je ipak djelomično formirana i uz to opremljena vlastitim oklopnim vozilima (BOV M-86, OT M-60, BRDM-2), a jedna njezina borbena grupa sudjelovala je u zauzimanju Škabrnje u operaciji Kameleon. Puno važniji bio je osnutak 107. Nastavnog centra za obuku specijalnih jedinica « Alfa » (Vojna pošta 9050) u Bruškoj kraj Knina (veljača/ožujak 1993.), pod vodstvom Vasiljkovića, u sklopu 92. Motorizirane brigade. Alfa je bila zamišljena kao « jezgro profesionalne armije RSK » i mjesto « obuke specijalista – izviđača i diverzanata » i praktički povratak « crvenih beretki » u novom ruhu. Pripadnici su uz crvene beretke nosili prepoznatljive kombinezone « žuti daždevnjak », a među njima je bio i znatan broj stranaca ; Rusa, Talijana (zasebna jedinica « Garibaldi ») Rumunja i Bugara. Prema procjenama, samo 1993. godine kroz centar je prošlo obuku oko tisuću ljudi. Vasiljković je radio i kao šef instruktora, ali i obilazio prvu liniju, kontrolirao, davao zapovijedi. 107. N.C. Alfa postojao je sve do 3 ili 4. kolovoza kada se Vasiljković iz nerazjašnjenog razloga odlučuje povući sa teritorija RS Krajine i rasformirava postrojbu čiji pripadnici odlaze u Srbiju ili u ostatak RSK u Istočnoj Slavoniji zajedno s preostalim specijalnim postrojbama RDB-a.
Operacija Kameleon i drugi pad Škabrnje (ožujak 1993.)
Neposredno nakon Maslenice, u operaciji « Kameleon » (18. – 22. Ožujka 1993.), snage predvođene Vasiljkovićem i « 107. Nastavnim Centrom Alfa » i uz sudjelovanje SDG-a, 92. Benkovačke brigade i borbene grupe brigade « Vojvoda Vuk » ponovno su zauzele selo Škabrnju, koje su hrvatske snage, uključujući IX. Bojnu HOS-a, specijalne postrojbe Glavnog stožera – Bojnu Zrinski, Matija Vlačić i lokalne domobranske snage, prije toga branile 43 dana. Operaciju je Vasiljković opisao kao „pravi početak rada Centra » i jedini veći uspjeh srpskih snaga u protuudaru nakon Maslenice, ocjenu koju, uz ogradu, prihvaćaju i pojedini hrvatski prikazi. Hrvatska je obrana tih dana više puta izmjenjivala postrojbe ; domobransku satniju pojačanu specijalcima Glavnog stožera Matija Vlačić, satniju Zrakoplovne baze Zemunik te pripadnike zadarske zrakoplovne baze, no nijedna osim specijalaca nije bila dorasla Alfama, koje su, prema svjedočenjima branitelja, birale vrijeme i mjesto udara i napade pokrivale tenkovima i minobacačima. Tokom operacije dogodio se i ratni zločin: 21. Ožujka zarobljeno je i, prema prisluškivanoj zapovijedi da ih se “ne dovodi žive”, ubijeno šest pripadnika 93. Zrakoplovne baze.
Bitka za Veli Vrh
U ranim jutarnjim satima 8. lipnja 1993. srpske su snage, predvođene diverzantima 107. Nastavnog centra “Alfa”, pokušale zauzeti Veli vrh na Svilaji, dominantnu kotu koja je hrvatskim snagama osiguravala nadzor nad napredovanjem prema Ždanju i kontrolu nad širim područjem Knina, a branilo ga je 16 pripadnika Vrličke satnije 126. brigade HV-a. Dvadesetak diverzanata – “Alfi”, podijeljenih u dvije skupine, noću se iz Otišića infiltriralo iza hrvatskih položaja, nakon čega je uslijedila topnička priprema koju su navodili sami diverzanti, a potom i iznenadni pješački juriš. Zahvaljujući iznenađenju napadači su isprva stekli prednost: od snajperskog metka poginuo je jedan, a teško je ranjen drugi pripadnik HV-a, dok je u borbi prsa u prsa koja je uslijedila ranjeno još desetak pripadnika HV-a. Napad je odbijen tek dolaskom pojačanja iz 126. brigade HV-a. Na srpskoj su strani poginula dva diverzanta iz N.C. Alfa, među njima i jedan bugarski plaćenik, Miter Mitka. Bitka za Veli vrh, prema nekim izvorima, smatra se najvećom pješačkom bitkom vođenom tijekom rata na području Cetinske krajine.
Operacija “Maslinova grančica” (jesen 1993.)
Nakon operacije Maslenica, u jesen 1993., Vojska Republike Srpske Krajine isplanirala je operaciju “Maslinova grančica” kao vrhunac tada novoosnovanog vojnog kapaciteta oko 107. N.C. Alfa. Cilj je bio presjeći Hrvatsku na dva dijela na potezu Zadar–Biograd i tako hrvatski teritorij prekinuti sve do mora. Prema svjedočenju Davora Karajčića, zapovjednika specijalne jedinice “Hermani” i savjetnika u N.C. Alfa, plan se temeljio na mjesecima pažljivog izviđanja: on je, najčešće s dvojicom suboraca, među njima i Nenadom Šarom “Škenetom”, kasnijim čuvarom Milorada Ulemeka Legije i sudionikom političkog ubojstva bivšeg predsjednika SR Srbije Ivana Stambolića, dvaput tjedno tajno prelazio crtu razgraničenja i duboko ulazio u hrvatsko zaleđe do Bibinja, Biograda i Vranskog jezera, snimajući položaje, bunkere, raspored postrojbi i topništva te ucrtavajući koordinate u vojne karte. Na temelju tog materijala akciju je razradio Vasiljković, prezentirao je Glavnom štabu SVK, a potom ju je u Beogradu odobrio Milošević zajedno sa Simatovićem. U samoj provedbi, koridorom koji je Karajčić ranije neopaženo koristio, noću je infiltrirano oko 350 vojnika SVK sve do sela Dubravice kod Bibinja i Sukošana, gdje su se pritajili devet sati čekajući najavljeno pojačanje od dodatnih 350 boraca s Korduna uz spremnu tehniku, oklopna vozila, tenkove i helikoptere te oslonac na 7. oklopni vlak “Krajina Ekspress” koji je trebao štititi prugu Benkovac–Zadar od očekivanog hrvatskog protunapada sa sjevera. Pojačanje, međutim, nikada nije stiglo: političko i vojno vodstvo u Beogradu odlučilo je odmah nakon uspješne infiltracije povući krajinske trupe s hrvatskog teritorija bez ulaska u borbu, tako da je akcija opozvana i prije nego što je uopće došlo do kontakta s hrvatskim snagama. Karajčić neuspjeh pripisuje sabotaži “na višim razinama”, odnosno saveznoj Službi državne bezbjednosti (SDB/RDB) iz Beograda, tvrdeći da su raspolagali dovoljno ljudstva, tehnike i preciznih obavještajnih podataka za prodor prema moru, ali da je operacija unatoč očekivanim teškim borbama i planiranom elementu iznenađenja – na kraju ostala neprovedena do kraja.
Travanj 1993: Protjerivanje Arkanovih Tigrova iz Krajine i neuspjeli puč protiv Martića
U travnju 1993. Srpska Dobrovoljačka Garda je, nakon fizičkog sukoba Martića i Ražnatovića tijekom operacije Maslenica, privremeno protjerana s cijelog teritorija Krajine, uključujući i njezinog istočnog dijela. Razlog tome je navodni Ražnatovićev pokušaj da smijeni dio rukovodstva RSK, ali osobni animozitet i fizički sukob između ministra policije RSK Martića i zapovjednika SDG Ražnatovića u tokom operacije Maslenica zbog lošeg vođenja obrane i postrojbi. Prema jednom svjedočenju, Martić se na sastanku sa zapovjednicima izderao da neće dopustiti da mu “kriminalci iz Beograda” vode rat na terenu, na što je Ražnatović reagirao izvlačenjem pištolja, nabivši mu ga u usta i derući se: “Pi*ko jedna policijska, nećeš ti meni biti ministar nego ćeš ponovo ići na ulicu da kontrolišeš ove što voze bicikla bez svetla“. Poslije ovog sukoba SDG se u travnju privremeno povlači za Srbiju. Iste je godine otkriven i neuspio tajni puč protiv Milana Martića, koji je u dogovoru sa Zagrebom, uz plan hapšenja i izručenja Martića te ulazak hrvatskih snaga u Knin, pripremala skupina oko bivšeg predsjednika RSK Milana Babića; ključnu ulogu u planiranom hapšenju Martića trebala je imati specijalna jedinica “Zvjerci” pod Milanom Atlijom, koja ga je trebala odvesti u sigurnu kuću do predaje hrvatskoj strani helikopterom na crti razdvajanja, no puč je propao zbog unutarnje izdaje, a Atlija i njegovi ljudi neko su se vrijeme morali skrivati od Martićeva gnjeva.
1994. i Bihaćka kriza
Iako 1994. na teritoriju Krajine nije bilo velikih ofenziva, milicijske i vojne postrojbe za specijalne namjene bile su gotovo neprestano angažirane, od osiguranja naftovoda i izbjegličkih logora na granici s BiH, preko suzbijanja ilegalne trgovine na granici s opkoljenim Bihaćem, do izravnih borbi protiv 5. korpusa Armije BiH. Osnivaju se i nove manje postrojbe, poput izviđačko-diverzantskog voda 70. pješačke brigade iz Plaškog ili izviđačko-diverzantskog odreda 21. korpusa u Kirinu, čijem je osnivanju prisustvovao i sam predsjednik RSK Milan Martić. Najveći angažman ipak slijedi u jesen i zimu 1994. u sklopu operacije Pauk i tzv. Prve bihaćke krize, kada se u podršci Vojsci Republike Srpske u slamanju obrane Bihaćke enklave i vraćanju svrgnutog Fikreta Abdića angažiraju snage triju korpusa SVK (15. Lički, 21. Kordunski, 39. Banijski), ali i tajne postrojbe srbijanskog RDB-a koje djeluju bez službenog znamenja, noseći samo crvene beretke, najviše SDG, JATD i Škorpioni. Uz njih djeluje i lokalna specijalna jedinica “Hermani”, formalno samostalni vod 26. pješačke brigade 39. korpusa SVK, koja je osim na Banovini povremeno boravila i na ratištima zapadne Slavonije, Like, sjeverne Dalmacije te zapadne Bosne, uglavnom kao interventna postrojba za popunjavanje rupa u položajima nakon što su druge postrojbe SVK bježale s crte (Bihaćko ratište). Njezino djelovanje na crti Bugar–Gata–Brekovica–Bisovac krajem studenoga 1994. propalo je pod snažnim protunapadom ARBiH sljedećeg siječnja, a pojedini su se njezini pripadnici bavili švercom i kriminalom s bošnjačkim postrojbama iz Zapadne Bosne. Sveukupno, Hermani nisu imali značajnijeg utjecaja na tijek borbi, osim popunjavanja praznih položaja tijekom kratkotrajnih boravaka na liniji; nakon napada NATO-ova zrakoplovstva na aerodrom Udbina povukli su se u Hrvatsku, prepustivši svoj položaj borcima Narodne odbrane Zapadne Bosne.
1995. – vrhunac i kraj specijalnih postrojbi RSK
U proljeće 1995. MUP RSK ustrojava Upravu specijalnih jedinica, u čijem su sastavu Specijalna antiteroristička i borbena jedinica te regionalne Posebne jedinice milicije za područja Like, Sjeverne Dalmacije, Korduna, Banije, Zapadne Slavonije te Istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje.
Zadaća im je bila intervenirati u najsloženijim sigurnosnim okolnostima: protuteroristička djelovanja, oslobađanje talaca, intervencije kod otmica zrakoplova i drugih prometnih sredstava te suzbijanje diverzantskih i naoružanih skupina. U travnju 1995. vode se borbe za Dinaru, u kojima teškim minobacačima sudjeluje i Jedinica za posebne namjene MUP-a RSK.
Nakon što je hrvatska operacija Bljesak (1.– 2. svibnja 1995.) u nekoliko sati srušila obranu 18. korpusa SVK, a da pritom nije zabilježeno gotovo nikakvo djelovanje ni policijskih ni vojnih specijalnih postrojbi osim bijega u preostali dio RSK, kao odgovor osniva se Korpus specijalnih jedinica (KSJ), javno predstavljen na paradi “Vidovdan-95” u Slunju 28. lipnja 1995. Unatoč nazivu, KSJ je zamišljen prvenstveno kao mobilna operativna pričuva Glavnog Štaba SVK, sastavljena od 2. gardijske i 2. oklopne brigade, 71. brigade za specijalne operacije (jedine prave specijalne postrojbe u njegovu sastavu), brdskog bataljuna, bataljuna vojne policije i divizijuna PZO-a, pod zapovjedništvom generala Milorada Stupara.
Trebao je brojati oko 5.000 ljudi, no stvarno nikada nije okupio ni 2.000, uglavnom prisilno mobiliziranih izbjeglih Srba iz Srbije, uz manjak motivacije i opreme. Gotovo sva oprema, tenkovi T-55 i M-84, topništvo i sustavi protuzračne obrane dopremljeni su iz tadašnje SRJ, dok je tek manji dio oklopa potjecao iz krajinskih rezervi, ponajviše s područja Banovine. Uz obrambeno-manevarsku ulogu, korpus je imao i ofenzivni karakter te je od 19. do 25. srpnja 1995. sudjelovao u borbama za Bihaćki džep protiv Armije BiH, u operaciji „Mač-1″. Tijekom Operacije Oluja KSJ nije pružio nikakav ozbiljan otpor. Njegova 2. gardijska brigada već je prije napada samovoljno napustila položaje na Dinari i povukla se u kninsku vojarnu; kad je Oluja počela, nije izvršila naredbu o intervenciji na velebitskom zaleđu, nego se bez borbe uputila prema Srbiji. Prema generalu SVK Milislavu Sekuliću, njezino se držanje ocjenjuje kao najsramotnije u cijeloj SVK, a odgovornost za to snosi i njezin zapovjednik, pukovnik Miloš Cvetičanin. 2. oklopna brigada praktički nije uvedena u borbu; njome je zapovjednik Korpusa, general Stupar, upravljao kao osobnim osiguranjem, provevši je u organiziranom povlačenju preko Korduna do Republike Srpske, pritom ne izvršivši zapovijedi o prebacivanju u šire područje Gline i ostavivši izbjegličke kolone bez zaštite, dok o djelovanju 71. brigade za specijalne operacije nema nikakvih zabilježenih podataka, pretpostavlja se da se jednostavno povukla bez borbe. Jedini časni izuzetak, prema Sekuliću, bio je bataljun korpusne vojne policije, koji je disciplinom odskakao od većine postrojbi SVK. Prema svjedočenju Davora Karajčića, i sam je Vasiljković, tada već izvan formalnog sastava, napustio Brušku dan-dva prije napada, ostavivši pismo s uputom da se otvori tek u slučaju napada i porukom svojima: “uzmite što možete, ostalo uništite”. Jedino su SDG i Jedinica za antiteroristička dejstva RDB-a Srbije na Banovini, u okolici Petrinje i kod Dvora na Uni, pokušale osigurati povlačenje krajinske tehnike, pritom se i same našavši opkoljene.
Epilog
Nakon poraza RSK preostala je jedino eksklava u Istočnoj Slavoniji, koja do Erdutskog sporazuma 1995. okuplja posljednje ostatke specijalnih postrojbi: SDG s obučnim centrom u Erdutu, Škorpione, JPN Poskoke, IDO Gavranove i mnoge druge; dio pripadnika u crvenim beretkama zabilježen je i pri osiguranju prostorija tijekom pregovora s međunarodnom delegacijom UN-a koji su doveli do Erdutskog sporazuma. Nakon toga većina pripadnika demobilizirana je ili je nastavila službu u Vojsci Republike Srpske, Vojsci Jugoslavije ili MUP-u Srbije (kao Škorpioni, kojima je dan službeni status pričuvnog sastava Specijalne antiterorističke jedinice).
Godine 1996. postrojbe RDB-a s teritorija Krajine fuzionirane su u novu Jedinicu za specijalne operacije (JSO), sada službenu specijalnu postrojbu Resora državne bezbednosti Srbije, koja će kasnije sudjelovati i u ratu na Kosovu i Metohiji 1998.–1999. Specijalne postrojbe Srpske Vojske Krajine bile su zaključno dakle, izrazito heterogena pojava: od malih, teritorijalno vezanih specijalnih milicijskih i vojnih jedinica, preko privatnih vojski lokalnih moćnika sastavljenih velikim dijelom od osoba s kriminalnom prošlošću, do formalno krajinskih, a stvarno srbijanskih postrojbi RDB-a poput Kninđi, Arkanovih Tigrova i Škorpiona. Realna opasnost od njihovog djelovanja je postojala i najbolje je demonstrirana tokom događaja od 1991. do 1993. Godine. No od 1993. godine pa sve do kraja rata 1995. iako su parcijalno provedene neke reforme i neke iznimke poput osnutka N.C. Alfa, Uprave PJM ili KSJ-a, sveukupno dolazi do opadanja borbene efektivnosti i kvalitete ovih postrojbi i potencijal opasnosti spram vojnih kapaciteta Republike Hrvatske, što je direktno i indirektno bio odraz stanja duboke unutarnje krize i nefunkcionalnosti u kojem se RSK nalazila.
Vrijedi spomenuti i da je njihova ozloglašena reputacija, izgrađena ratnim zločinima nad civilima i zarobljenicima, uvelike je nadmašivala njihovu stvarnu borbenu vrijednost, što se naposlijetku pokazalo u završnici rata operacijama Bljesak i Oluja kada su se, unatoč godinama izgrađenom “specijalnom” imidžu, u pravilu povlačile pred ravnopravnim protivnikom ili raspadale bez ozbiljnog otpora.
Ovaj tekst je dio novinarskoga projekta „Dosje RSK: elitne jedinice, tajno naoružanje i zrakoplovstvo Srpske Vojske Krajine“, objavljen u sklopu programa poticanja novinarske izvrsnosti u 2026. godini Agencije za medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
Viktor Trumbetaš diplomirani je povjesničar i suradnik je portala Domovinskirat.hr koji istražuje i piše o događajima i postrojbama iz Domovinskog rata.