Kada se govori o prvim godinama Domovinskog rata, često se naglašavaju ključni gradovi i bojišta – Vukovar, Dubrovnik. No, manje se zna da je Livno, naizgled grad skriven u prostranom polju između na sjeveru Dinare, na zapadu Šatora, na jugozapadu i jugu Tušnice te na istoku Cincara i Golije, imalo možda i jednaku stratešku važnost. Smješten na prijelomu Dalmacije i Bosne, Livno je bio štit i vrata u isto vrijeme: štit srednjoj Dalmaciji, koja je bez njega ostajala otvorena udaru s dinarskog pravca, te vrata Bosni i Hercegovini, čija je obrana i povezanost ovisila o sigurnom prolazu kroz Livanjsko polje.
Godine 1992. upravo je ovdje odlučeno hoće li Dalmacija ostati spojena s Bosnom i Hercegovinom, hoće li postojati koridor za opskrbu i međusobnu pomoć, te hoće li se agresorski planovi presijecanja juga Hrvatske ostvariti. Livno je u tom trenutku postalo poprište dramatične borbe u kojoj su domaći ljudi, okupljeni u dragovoljačke postrojbe, zajedno s hrvatskim snagama, morali preuzeti ulogu koja je daleko nadilazila njihove lokalne okvire.
Na jugozapadnim obroncima Bosne i Hercegovine, u prostranoj udolini Livanjskog polja, stoljećima se križaju putovi koji povezuju more i kontinentalnu unutrašnjost. Ovdje se dodiruju dvije civilizacijske linije – jadranska obala i visoki dinarski planinski svijet. Planinski vijenci Dinare, Kamešnice i Tušnice zatvaraju polje poput prirodnog amfiteatra, stvarajući obrambenu tvrđavu u kojoj se svaka prometnica pretvara u stratešku arteriju. Kontrola Livna značila je kontrolu nad prometnicama prema Kninu i Sinju na zapadu, te prema Glamoču, Kupresu i Šipovu na sjeveru i istoku. Niti jedna od tih točaka nije bila tek lokalnog značaja – sve su one, početkom 1990-ih, bile čvorišta ratne geopolitike jugozapadne Bosne i Dalmacije.
U prvim mjesecima rata, Livno je bilo istureno poput klinastog poluotoka slobodnog teritorija, opasanog gotovo sa svih strana neprijateljskim položajima. Na sjeveru i sjeverozapadu stajali su Bosansko Grahovo i Glamoč, čvrsto utvrđeni pod srpskom kontrolom. Na zapadu, preko Dinarskog masiva, nalazio se Knin – političko i vojno središte pobunjenih Srba u Hrvatskoj, udaljeno svega šezdesetak kilometara zračne linije. Na istoku i sjeveroistoku, Kupres i Šipovo činili su prirodnu i vojnu barijeru koja je zatvarala pristup srednjoj Bosni. A prema jugu, Livno je imalo otvoren strateški izlaz prema Hercegovini – prostoru koji je u to vrijeme bio ratno neujednačen: dok su dijelovi Hercegovine bili pod nadzorom HVO-a, drugi su trpjeli pritiske i napade, pa je stabilan pravac preko Livna prema tom području imao posebnu važnost za opskrbu, koordinaciju i zajedničku obranu. U takvom rasporedu, Livno je bilo izloženo s tri strane, a njegova sudbina bila je izravno povezana s opstankom srednje Dalmacije, zapadne Bosne i povezanosti s Hercegovinom.
Livno je u isto vrijeme bilo i štit i most. Za Hrvatsku, ono je predstavljalo sjeverni obrambeni zid srednje Dalmacije – prostor iz kojega se nadzirao i branio dinarski plato prema moru. Za Bosnu i Hercegovinu, Livno je bilo vitalna točka oslonca, polazna baza iz koje se moglo braniti zapadnobosanski teritorij i održavati veze prema unutrašnjosti. Na vojnostrateškim kartama tog vremena, Livanjsko polje bilo je upisano kao prostor presijecanja i preklapanja operativnih pravaca: od Glamoča prema Sinju, od Kupresa prema moru, od Knina prema Bosni, te od Livna prema Hercegovini – poveznici koja je omogućavala međusobnu potporu i koordinaciju postrojbi HVO-a i HV-a. Onaj tko bi ovladao tim prostorom, mogao je upravljati ritmom rata na jugozapadnom bojištu – odlučivati gdje će se braniti, a gdje napadati.
Osjetljivost i važnost Livna nisu promaknuli ni suprotnoj strani. Početkom 1990-ih, dio livanjskih Srba počeo je ubrzano politički i vojno organizirati svoje redove. Pod utjecajem propagandnih poruka iz Knina i Beograda, širile su se ideje o „ugroženosti i „povijesnoj pravdi“, kojima se hranio osjećaj odvojenosti od većinskog stanovništva. Taj proces buđenja imao je dvostruku funkciju: s jedne strane homogenizirati lokalnu srpsku zajednicu, a s druge pripremiti teren za širu vojnu i političku integraciju s planovima pobunjeničkih struktura u Kninu i bosanskim Srbima. U tom kontekstu, Livno nije bilo samo geografska točka, nego simbolička crta razdvajanja – mjesto na kojem su se prelamale sudbine dviju država i određivala sigurnosna arhitektura cijele regije.
Tijekom 1992. Livno je bilo istureni klin slobodnog teritorija, opasan gotovo sa svih strana neprijateljskim garnizonima. Na sjeveru i zapadu nadvijali su se Grahovo, Glamoč i Knin – čvorišta srpske pobune i vojnog djelovanja. Na istoku i sjeveroistoku, Kupres i Šipovo činili su tvrdu barijeru prema središnjoj Bosni. U takvom okruženju, Livno je izgledalo ranjivo, ali je upravo njegova ranjivost postala ključna snaga: onaj tko bi obranio ovaj prostor, čuvao je ujedno i Dalmaciju i Hercegovinu.
U vojnoj strategiji tog vremena Livno se tretiralo kao središnja točka presijecanja operativnih pravaca. Kontrola Livanjskog polja značila je mogućnost da se neprijatelj spriječi u spuštanju prema Sinju i Splitu, da se zaustavi njegovo povezivanje s Kupresom, ali i da se osigura koridor prema Mostaru i Hercegovini. Zato se svaki rov, svaka uzvisina i svaka cesta u okolici Livna pretvarala u stratešku crtu koja je određivala ritam rata.
Posebnost Livna bila je u tome što su se u prvim redovima našli domaći ljudi – mladići, seljaci, radnici, učenici – koji su preko noći morali postati branitelji. Njihova odluka da stanu na brdo, u rov ili na barikadu, značila je da Dalmacija može mirno disati, a Hercegovina ostati povezana. U njihovoj borbi ogleda se univerzalna poruka rata: sudbina jednog malog mjesta može faktički određivati sudbinu cijelog naroda.
Upravo su te 1992. godine livanjski položaji postali temelj budućih ofenziva, među kojima će neke promijeniti tijek rata u zapadnoj Bosni. No, prije nego su se dogodile te velike operacije, Livno je moralo preživjeti – obraniti se, opstati, unatoč slabijoj opremi, manjku oružja i nadmoćnijem neprijatelju. Uspjeh obrane Livna značio je da Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju čvrst oslonac na jugozapadnom bojištu.
Ovaj tekst čini prvi nastavak serijala „LIVNO 1991. –1992.: ključna točka obrane juga Hrvatske i BiH“, u kojem ćemo u deset članaka detaljno prikazati razvoj događaja i doprinos Livnjaka u jednoj od najvažnijih točaka obrana Domovinskog rata.
Ovaj tekst je dio novinarskoga projekta „LIVNO 1991. –1992.: ključna točka obrane juga Hrvatske i BiH“, objavljen u sklopu programa poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
