“Jedino smo mi krenuli u borbu” – akcija Gora

Padom Petrinje 21. rujna 1991. godine hrvatske snage povlače se na drugu stranu Kupe, prema selu Brest. Ipak s desne obale ostao je pod hrvatskom kontrolom dio teritorija poznat pod nazivom „nebojanski džep“ kojeg su držale malobrojne hrvatske snage, uglavnom smještene u selu Nebojan. Ubrzo po okupaciji Petrinje neprijatelj je ovladao komunikacijom Glina – Petrinja te nastavio napredovati prema Nebojanu. Ipak sredinom listopada herojskom bitkom obranjen je Novi Farkašić nakon čega hrvatske snage kreću u protuudar prema komunikaciji Glina – Petrinja. Još od konca listopada ’91. u više navrata pokušalo se ostvariti taj uspjeh no bezuspješno.

Jedan od pokušaja dogodio se i 14. studenog 1991. kada su hrvatske snage trebale komunikaciju probiti kod sela Gora. Dan ranije, kasno popodne, zapovjednik Specijalne jedinice policije „Osa“ Srećko Telar s jednim vodom jačine 28 pripadnika odlazi u Policijsku postaju Petrinja u progonstvu koja se nalazila u Dužici. Ondje im zamjenik načelnika PU Sisak Vladimir Milanković izdaje zapovijed za akciju zauzimanja komunikacije Petrinja – Glina. Nakon toga jedinica odlazi u štab Zbora narodne garde u Nebojanu. Dolaskom u Nebojan u kasnim večernjim satima jedinica dobiva borbenu zadaću da zajedno s djelatnicima Policijske postaje Petrinja uđe iz pravca sela Gornje Mokrice u Gore i zauzme komunikaciju Petrinja – Glina.  Dolaska u Nebojan, ali i neuspješne akcije prisjetio se zapovjednik „Osa“ Srećko Telar idućim riječima:

Tamo smo se smjestili u kućama te odspavali do 4 sata ujutro kada smo krenuli prema Mokricama gdje smo ostavili vozila i pješice krenuli prema Gorama. Bili smo jedini koji smo krenuli u borbu. Na desnom boku trebala je krenuti 3. pješačka četa ZNG sa zapovjednikom Kundidom, a s lijeve strane 2. pješačka četa ZNG sa zapovjednikom Mandićem, no oni nisu krenuli.

U ranim jutarnjim satima 14. studenog jedinica Policijske postaje Petrinja krenula je u smjeru Pribilović brda dok je vod „Osa“ krenuo prema utvrđenom bunkeru na ulazu u selo Gora. Zaposjednuvši utvrđeno mjesto 50 metara od bunkera jedinica nije dočekala dogovorenu potporu od strane Zbora narodne garde te joj je nakon tri sata otkriven položaj. Iako pod jakom unakrsnom paljbom i bez potpore okolnih postrojbi, koje su trebale krenuti u napad, pripadnici jedinice uspjeli su se izvući iz okruženja prema selu Gornja Mokrica bez ljudskih gubitaka te istog popodneva vratiti u bazu u Sisak.

Posljednji veliki pokušaj da se osvoji selo Gora zbio se sredinom prosinca ’91. u operaciji „Vihor“. I on je bio neuspješan, a komunikacija Glina – Petrinja ostala je zauzeta sve do operacije „Oluja“ 1995. godine.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.