Lucija Zekić Skender rođena je 8. rujna 1970. godine u Maglaju u Bosni i Hercegovini. prije rata završila je srednju školu i odlučila upisati kriminalistiku. Kako bi zaradila za studij otišla je u ljeto 1991. iz rodne Bosne u Dalmaciju odnosno Neum gdje je radila sezonski posao. U jesen 1991. umjesto na fakultetu u Zagrebu, završila je na frontu. Ratne okolnosti ponukale su je da se prijavi u vojsku te je bez znanja roditelja pristupila Zboru narodne garde. Stvari su se odvijale neslućenom brzinom.
To je bilo kao u nekom filmu. U kafić gdje sam radila u ljeto ’91. dolazili u dečki s ratišta, iz dubrovačkog zaleđa. Imala sam potrebu pomoći im, zaštiti slabije. Tako sam im se jednostavno priključila i otišla s njima na prvu crtu. Bili su to Daidžini (op. a. Nijaz Batlak zvani Daidža) vojnici, a osobito bih istaknula Vinka Frankovića i Miru Kralja zahvaljujući kojima sam uspjela upasti u tu ekipu.
O ratu i vojsci nije imala pojma, ali je imala veliko srce i ogromnu želju za usvajanjem ratnih vještina. Prvo oružje dao joj je Daidža – pušku Thompson, a ugovor s vojskom nije ni potpisala, samo joj je bilo bitno da da svoj doprinos obrani. Svoj prvi susret s ratom opisala je u jednom dahu:
U početku smo vozili hranu u Čepikuće i druge isturene položaje. Hrana se vozila noću jer se po danu nije moglo, a i ovako smo vozili sa zamračenim farovima, praktički napamet. Ne znaš u tom svemu ni gdje je vojska, šuljaš se, tražiš ih, praktički izviđaš, da bi im donio hranu. Nadlijetali su nas zrakoplovi i gađali. Noću smo prevozili oružje i municiju gliserima u Dubrovnik. Držala sam se Mire Kralja i praktički kud bi išao on tud sam išla i ja jer sam se uz njega osjećala sigurno.
S Mirom Kraljem u prosincu 1991. Lucija je otišla u Kumrovec gdje su se nalazile specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske – Bojna Frankopan i Bojna Zrinski.
Kako je on bio specijalac iz Kumrovca govorila sam mu da bi i ja voljela proći obuku i priključiti im se. U Bojnu Zrinski nisu primali žene, ali pouzdala sam se da bi mogla biti primljena u Bojnu Frankopan. Miro je razgovarao sa zapovjednikom Ilijom Totom i njegovim zamjenikom Brunom Zoricom Zuluom, garantirao je za mene i primili su me. Ondje je već bila Berislava Vučemil tako da nisam bila jedina žena.
Nedugo potom Lucija je poslana na osječko bojište gdje je bila dio maljutkaša.
Po povratku u Kumrovec poslana sam na obuku za rukovanje s protuavionskim topom, a nakon što sam je svladala na vojnom učilištu u Črnomercu, otišla sam u BiH gdje sam ja obučavala druge, mahom pripadnike Hrvatskog vijeća obrane koje se tada osnivalo.
U travnju 1992. otišla je na kupreško bojište, a u svibnju 1992. Lucija s pripadnicima Bojne Frankopan odlazi u Bugojno i tek tada njezina majka saznaje da joj je kćer u vojsci.
Bili smo na punktovima, provjeravali smo vozila, pa tako i jedan autobus u kojem su bili moji susjedi iz Žepča. Oni su rekli mojoj majci „Vidli smo ti Lucu na ratištu“. Ona je mislila da ja cijelo vrijeme radim u Hrvatskoj.
Kada priča o Bojni Frankopan Lucija kaže da su joj suborci ondje bili i ostali poput obitelji, a apostrofira Brunu Zoricu Zulua s kojim je bila prijateljica.
On je bio osoba koja je bila ispred, uza, i sa svojim ljudima. Nikada kasnije nisam imala takvog zapovjednika. Divan čovjek. Nije pravio razliku što sam žena, već nas je cijenio na temelju naših postignuća.
S Frankopanima je sudjelovala u nizu izazovnih zadaća, a kada je koncem 1992. ta postrojba rasformirana otišla je u Bojnu Zrinski, ali tek nakon što je stekla povjerenje zapovjednika te postrojbe Miljenka Filipovića. Tijekom operacije Maslenica 1993. godine iskazala sam se tijekom borbi za Kašić i Novigrad sudjelujući u njoj kao pripadnica Bojne Matija Vlačić:
Tijekom bitke za Kašić ostale smo Berislava i ja gotovo same na groblju. Neprijatelj nam je prišao, imali su slične uniforme, iste trakice na ramenima, iste crne fantomke. Kada su zapucali ja stvarno ne znam kako smo se izvukle.
Zahvaljujući zauzimanju Ante Mateškovića i drugih boraca, Berislava Vučemil i Lucija Zekić napokon ulaze u Bojnu Zrinski s kojom je prošla niz izazovnih terena, osobito na južnom bojištu. Iduće 1994. godine Lucija postaje pripadnica novoosnovanog 1. hrvatskog gardijskog zdruga, odnosno njezine 3. gardijske padobranske bojne:
Moja padobranska priča počinje u Bojni Zrinski kada zahvaljujući zalaganju Alde Lučeva i Ante Šaškora Brade počinjem skakati. Ratovalo se i skakalo, tako da je to bila ubrzana obuka. Nakon obuke s devetoricom suboraca okupila sam se u „Crne vrane“ te smo se počeli baviti sportskim padobranstvom. Do ljeta 1995. imala sam 500 skokova. Krenuli smo na vojne igre i počeli ostvarivati uspjehe.
Uz padobranske uspjehe, nizale su se za Luciju uspješne oslobodilačke operacije „Oluja“, „Maestral“, „Južni potez“… Nije sudjelovala jedino u „Bljesku“ jer je imala nogu u gipsu. Strah na prvoj crti nije osjećala, osim straha od zarobljavanja. Tek po povratku u bazu sabirala bi misli i shvaćala da su meci koji su ispaljivani na nju ubili nekog pokraj nje i da su je geleri granata zaobilazili, a oko nje sijali smrt.
Opasnosti u ratu nisam bila svjesna, meni je to sve došlo tek kasnije. Tek 2001. do 2008. sam imala krize nespavanja. Nisu to bile traume, već jednostavno nesanice kao posljedice doživljenih stresova. Tablete nisam htjela piti. Osjećala sam se kao stroj koji nema potrebe za pauzom, za snom.
Najteže joj je palo kada je rasformiran 1. hrvatski gardijski zdrug. Ustvari to joj je bila veća trauma od onih koje je doživjela u ratu. Da dođe k sebi u životu joj je jako puno pomogla vjera, ali i suprug Ivan s kojim danas živi mirnim bračnim životom.
Tko želi čuti Lucijinu priču neka pogleda 49. epizodu podcasta Gdje si bio ’91? u kojoj je bila gošća:
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.