Rat je pojava u kojoj normalno postaje abnormalno, a abnormalno normalno. U tim situacijama neki ljudi pokazuju svoje najgore, a neki svoje najbolje lice. Lica su to, koja u miru ničime ne odaju kakva će postati u slučaju rata. Često se oni najgrlatiji u ratnim okolnostima zavuku u mišje rupe, a oni najpovučeniji u ratu budu najhrabriji i jurišaju na tenkove. Niti Domovinski rat nije bio izuzetak. Jedan od tih naoko malih, nenametljivih i povučenih likova u miru koji su svoju neustrašivost pokazali u ratu bio je Anđelko Kecman. U susretu s tenkovima i granatama on nije ustuknuo iako bi sasvim drukčiji razvoj situacije očekivali oni koji su ga poznavali prije rata.
Anđelko je rođen 4. veljače 1954. godine u središnjoj Srbiji, u gradiću Despotovcu, no njegov je život vezan uz Istru odnosno Pulu u kojoj je odrastao, živio i radio. Srpskog podrijetla nije se stidio, ali nije ga ni isticao. Kao i brojni drugi stanovnici Pule koji su u nju stigli iz raznih dijelova Jugoslavije gledao je u prvom redu kako sebi i svojoj obitelji osigurati pristojan život. Nacionalno pitanje bilo je sporedno, a za pretpostaviti je da se izjašnjavao kao Jugoslaven kao i mnogi drugi sa sličnom pozadinom u toj sredini. U proljeće 1989. oženio se s Inom, Muslimankom iz Bosne, s kojom je u listopadu iste godine dobio sinčića – Anđelka.
Živjeli su miran obiteljski život, a onda je počeo rat. Anđelko nije mogao mirno promatrati vijesti u kojima je vidio ranjenu djecu. Kako 1991. nije bio mobiliziran odlučio se iduće godine dragovoljno staviti na raspolaganje Hrvatskoj vojsci te je pristupio pulskim „Vangama“ – satniji mornaričko desantnog pješaštva. Iako bi ime moglo zavarati i dalo naslutiti da se radilo o specijalcima ustvari je bila riječ o tokarima, bravarima, lučkim radnicima, strojarima… u principu šljakerima kakav je bio i sam Anđelko. On je prije rata radio u Uljaniku, brodogradilišnom divu koji je onomad zapošljavao preko 13 tisuća radnika. Njegov je posao bio vezan uz sklapanje brodskih motora pa je često zalazio i do kolega tokara među kojima je bio njegov budući suborac Danijel Banović:
Anđelko je bio vrlo ugodan čovjek, pristojan i radišan. Znam da je na poslu nosio naočale. Iskreno, kada je došao u Vange, nisam mogao vjerovati da ga vidim. Najprije zbog godina – bio je dosta stariji od nas, a zatim i zbog toga što sam se sjećao s posla da je imao problema s vidom. O nacionalnosti nismo nikada ni pričali, niti nam je to bilo bitno. Među nama je bilo Srba, Muslimana, Hrvata iz raznih krajeva Hrvatske, pa i iz BiH poput mene.
Prije rata Anđelka je poznavao i zapovjednik njegovog voda Milorad Bubalo:
Da me netko ranije pitao – ja bi prije rekao za njega da neće u rat nego da hoće. Bio je jako, jako mirna osoba. Nikad ne bi rekao da je takav i očekivao bi da će ustuknuti i pred puno manjom preprekom no eto drago mi je da se dogodilo suprotno. Anđelko i ja upoznali smo se sredinom 80-ih kod mojih susjeda kojima je on dolazio nakon svojeg radnog vremena u Uljaniku žbukati stan kako bi zaradio nešto novaca uz redovna primanja. Sretali smo se u gradu, pozdravljali, no uvijek su ti razgovori bili svedeni na – Kako si? Kako zdravlje? i to bi bilo to. Zbližili smo se i postali prisni tek u ratu. Prvi teren na koji sam vodio Anđelka bila je Bosanska Posavina. Na ratištu je pokazao da ima srce! I to kakvo. Osim hrabrosti pokazao je i zavidno znanje. Recimo, on je mene obučio kako pucati iz ručnog bacača jer je to naučio u JNA, a ja sam onda obučavao druge.
U Bosansku Posavinu Anđelko Kecman je s Vangama išao u dva navrata, oba puta na bosanskobrodsko bojište. Sudjelovao je u borbama kod Koliba i Zborišta. Jednog od očevih povrataka s terena sjeća se i njegov sin Anđelko:
Živjeli smo tada u Vodnjanu u jednoj kućici, imao sam nepune tri godine. Sjećam se njegovih koraka na stepenicama i maskirne odore u kojoj je stigao.
Početkom 1993. godine hrvatske snage u operaciji „Gusar“ koja je ostala upamćena pod nazivom „Maslenica“ oslobodile su znatan dio zadarskog zaleđa, međutim uskoro su krenuli protunapadi srpskih snaga. Pored ostalih oslobođenih područja na meti se našao i Novigrad. Crta razdvajanja praktički se protezala cestom od Novigrada preko novigradskog groblja prema Paljuvu. U to je vrijeme dobila naziv „Cesta smrti“, a zašto pojašnjava domaći vojnik Ive Baždarić:
Od Novigrada do groblja bilo je rizično i stravično, naročito noću. Neprijateljske snage su nekad bile tek dvjestotinjak metara od novigradskog groblja. Kad prođeš groblje, skreneš desno prema Paljuvu i pomisliš “uh dobro je, proša san” tek onda počinje misterija i ruski rulet tih nepunih tri kilometra do Paljuva. Nerijetko, ili diverzanti ili nekad njihovi zalutali vojnici izašli bi na tu cestu i vrebali, znali su, sve što se tud kreće nije njihovo, sve su nastojali uništiti. Sad je samo pitanje koliko je tko imao sreće i da li je uspio proći “neokrznut”. Ja jesam. Mnogo puta, ali neki nisu imali sreće, “popili” su ili rafal ili topničke projektile precizno navođene iz bliske blizine.
Upravo na toj cesti, 60-ak metara od groblja prema Paljuvu, od gelera granate život je 13. veljače 1993. izgubio heroj Domovinskog rata Anđelko Kecman. Luka Soldo, zapovjednik Vangi, bio je s njim u tim, posljednjim, trenucima:
Kad smo kretali na novigradsko bojište Anđelko kao da je predosjećao da će poginuti. Zamolio me ako strada da se pobrinem za njegovu obitelj. Bila je već noć kada smo radili smjenu na položajima. Tada je počeo minobacački napad i geler granate teško je ranio Anđelka. Rupa je bila ogroman i nikako nisam mogao zaustaviti krvarenje. Umro je meni na rukama, geler ga je praktički presjekao i nije puno patio. Tad sam vidio kako se život gasi u očima čovjeka. Izgubio sam te noći hrabrog vojnika koji nikada nije pokazivao strah, a svojom mirnoćom davao je samopouzdanje i drugim vojnicima. Došao je dragovoljno početkom ljeta 1992. i otišao s nama u Bosnu, a zatim i Novigrad. Nikad on ne bi bio mobiliziran, ponajprije zbog godina, a ja sam ga iznimno poštivao jer je kao Srbin stao u obranu Hrvatske.
Anđelkov sin, danas uspješan sportski komentator, već godinama trči utrku Da se ne zaboravi u spomen na oca. Utrka pored ostalog prolazi mjestom pogibije Anđelka Kecmana.
Svi moji uspjesi, da ih pomnožimo i s tri, nisu ni blizu onome što je učinio moj otac. Spomen ploča s njegovim imenom nalazi se na dva prekrasna mjesta – jedna je iznad Novigradskog mora, s jednim od najljepših pogleda u Dalmaciji, a druga gleda na pulsku arenu. Samo ta činjenica govori dovoljno o njegovoj veličini i tome koliko je ustvari bio velik moj otac.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.