Godinama sam, još od djetinjstva, na ulici, u kvartovskom kafiću, sretao Tihomira i njegov bijeli štap. Nisam znao njegovo ime, nisam znao gdje živi, a pretpostavljao sam da ga srećem, kao i druge slijepe i slabovidne, zbog blizine Centra Vinko Bek. Vjerojatno nikada ne bi ni saznao tko je on da mi u goste nije stigao njegov bratić, susjed, prijatelj, zapovjednik – Marin Pišonić koji je detektirao da u ulici u kojoj sam odrastao živi Tića, kako Marin Tihomira zove odmalena… Iste večeri upoznao sam Tiću i poželio svakom od vas da ga upoznate. Tako je nastao ovaj članak.
Tihomir Pišonić rođen je u listopadu 1968. u Davoru, selu na Savi uz koju je odmalena bio vezan i Tića baš kao i svi Davorci. Sanjao je kao klinac da, baš kao i njegov otac koji je radio u Dunavskom lojdu, plovi lađama Savom i od toga živi. Međutim otac se tome protivio, pa je Tića nakon srednje škole i odrađenog vojnog roka počeo konobariti u Madonni koju je 1989. otvorio u Davoru njegov šogor. Ubrzo je to mjesto postalo centar društvenog života u selu, a kada su iduće godine došle demokratske promijene i centar političkog života u kojem se našao i protagonist ove priče.
’90. godine ja putujem Gradiška – Davor i jedan lik u busu iz Orubice mi prilazi. Poznamo se. I kaže on meni – Čuj Tiha. Jel bi ti uzeo pristupnice HDZ-a pa da upišeš dolje u Davoru članove HDZ-a? I ja pristanem. Uzmem šest komada duplih, dakle dvanaest. Dolaze ljudi u kafić i tako je omladini prilazim pa ih pitam – Hoćete u HDZ? I popunimo mi te prve pristupnice i odnesem ih u Gradišku i dobijem naravno nove. Tako da sam HDZ donio u Davor. Bio sam koordinator za narodnu obranu. Krešo Kovačević je bio glavni koordinator za narodnu obranu na području općine Nova Gradiška, a ja sam, eto, bio u Davoru. Čak sam dobio svoj sef. I svaki dan pošta neka STROGO POVJERLJIVO… Bogme. Samo na ruke. Ja čitam i neke stvari kužim, neke ne kužim, ali… Vidim da se nešto sprema.
Počinje rat, a Tihomir od svojeg već spomenutog bratića Marina koji je zapovjednik u Zboru narodne garde traži da ga primi u 3. satniju 3. A brigade ZNG-a. Marin odbija uz pojašnjenje da je njegova postrojba popunjena, no s obzirom na razvoj situacije pokazala se potreba za osnutkom 4. voda u kojeg upada Tića.
Kao i svima iz njegove satnije tu godinu obilježila je stodnevna bitka za Gorice, selo u kojem se branila Nova Gradiška, ali i Davor – ističe Tihomir.
Kad sam odlazio u rat tata je samo gledao, šutio je i rekao – Sine čuvaj se. I ja dolazim sa terena i pita on mene – Kako je na Goricama? Kako je gore, je li se pucalo? Ja rekao – Ne baš.
Nije Tihomir htio opterećivati majku i oca no da je bilo grdo – bilo je. Dan za danom postajao je sve ozbiljniji, pravi ratnik i pouzdan vojnik. Ponosan je na svoju postrojbu i ističe kako je neprijatelj prvi put kad su otišli na smjenu skoro okupirao selo. Nakon toga su se vratili i Gorice nisu nikada napuštali, sve do konca prosinca kada su položili prisegu u Vrbovoj. Iduću 1992. godinu obilježila je bitka za Bosansku Posavinu koju Tihomir opisuje u jednoj riječi – kaos.
Mi nismo mogli tu ništa napraviti. Došli smo po noći, ne poznamo teren. Doveli su nas i rekli neprijatelj je tamo, tamo i tamo. I ajde bog, oni otišli. U pet sati čim je počelo svitat, Srbi krenuli sa svim raspoloživim sredstvima po nama. Udaraju topovi, višecijevni bacači raketa, one „prage“… Ne znaš gdje bi glavu gurnuo!? E, kažu – Kopajte rovove. Šesti mjesec je to. Ne moreš ti lopate zakopati tamo, ni krampe, ni motike, ništa. Zemlja je suha, tvrda kao beton. A i nemaš prostora sada za kopanje rovova, kod ovi stalno pucaju. I tako da smo se mi onda snalazili, skrivali se iza drveća, iza kuća, i tako, podrumi kojekakvi…
Dolazi 1993. – godina koja će promijeniti sve. Najprije preustrojem Hrvatske vojske Tihomirova satnija postaje dio 4. bojne 5. gardijske brigade. Kao takva odlazi u zadarsko zaleđe tijekom obrambene faze operacije „Maslenica“. Tihomir, iako još neoporavljen nakon mononukleoze, odlazi sa suborcima i na taj teren nakon kojeg se dolazi zaslužen odmor u Neumu uz sunce, kupanje, dobru hranu i dobro društvo. Barem se tako činilo, a onda je došao 15. srpnja 1993. godine. Najtragičniji dan na ratnom putu 5. gardijske brigade.
Mislio sam – idemo, odradimo i vraćamo se kući. Vodio nas je neki lik. Moj vod ide, a ja sam iza toga vodiča. Došli smo po noći na jedno mjesto i kaže nam taj lik – lijevo su vam ovi, desno su vam ovi i nestane kao dim. I sad ja gledam, al’ ne znam šta gledam, pomalo to sviče, ali još se to ništa ne vidi. Pa ništa, šta sada? Idemo. Dobili smo zapovijed. Krećemo u napad, dođemo do jedne kućice i tu sad je ono nekako pretrčavanje i tu kreće naša vatra prema njima. Međutim, ništa mi tu nismo napravili. Oni su na povišenom, mi smo u dumači nekoj i oni nas imaju onako na dlanu, a mi njih ne vidimo. Oni nas nisu udarali sa topovima, oni su nas derali snajperima. I tu se događaju ranjavanja. Pa je jedan ranjen, pa izvlačenje njega, pa je ranjen drugi, pa tako da to ide onako domino se rušimo. I onda u jednom momentu moj bratić je ranjen u nogu – Miroslav Butumović. Po njega su skočili moj drugi bratić i jedan suborac, krenuli ga izvlačiti i u tom trenutku ga snajper ubija.
Recept za katastrofu do nje je i doveo. Osim Miroslava Butumovića poginuli su Tihomir Dević, Dražen Kufner, Zvonimir Ložić, Ivica Sekulić, Željko Mikolčević, Drago Stepić i Milan Vlaović, Željko Šmit, Nedjeljko Šućurović i Mario Juračić, a 54 pripadnika spomenute brigade je bilo ranjeno. Među njima i Tihomir Pišonić kojem su život spasili bratić Ljubomir Marjanović koji mu je pružio prvu pomoć i Nevenko Olić koji se vratio po njih dvojicu nakon što su se hrvatske snage povukle. Koliko kuglica ručne bombe se tada našlo u njegovom tijelu ne zna, ali danas ih nosi 80-ak. Dvije kuglice oduzele su mu vid, ali ne i volju za životom. Svoju ulogu, možda i glavnu, u tome je odigrala njegova supruga Marijana.
Prohodali smo ’90. godine. Kada sam ranjen čekala me, nije me ostavila, nije me napustila. Iako sam je ja tjerao, iako sam govorio da ode, da me ostavi, da nema od mene ništa. Tko zna što bi bilo danas od mene da me ostavila… No nije me htjela ostaviti. Dok sam bio u bolnici u Dubravi, na smjenu su dolazili ili mama, ili sestra, ili ona. Svakih tjedan dana su se mijenjale.
Niti nakon desetak operacija, od koji su neke vođene u Belgiji, Tihomiru nije spašen vid na desnom oku koje je i dan danas živo… Ali ništa više od toga. Pričamo otvoreno, pitam ga.. Misli li da je teže njemu koji je imao vid ili slijepim osobama koje su kao takve rođene?
I liječnici su isto rekli, iako to nije definirano, da je teže nama koji smo imali vid. Što bi ona židovska poslovica rekla – Dao Bog da imao, pa nemao. E, tako je i ovo. Onaj recimo koji je rođen slijep, on živi u svom filmu nekome. On za bolje ne zna, nego kako je. Ja koji sam recimo volio gledati filmove i volio gledat ženski spol i stvarno sam volio voziti. Tata i ja imali smo traktor, imali smo berač kuruze, tako da sam jesen kad dođe išao brat kuruze i nama, i drugima. Dođem iz škole, sjedam na traktor i razvažam kuruze. I kad sam bio živčan… Sjednem u auto i odem provozat se, nebitno kuda. Volio sam po kiši vozit. Kad kiša pada, to mi je baš bio gušt.
Nedugo nakon što su se 1995. godine vjenčali, Marijana i Tihomir dobili su kćer Adelu i preselili iz Slavonije u Zagreb. Ovdje Tihomir počinje češće ići u Centar Vinko Bek i upoznaje se sa sportom koji će mu obilježiti dobar dio života – goalball. Iako sam nekad davno na TV-u gledao prilog o tom sportu molim ga da mi pojasni o čemu je riječ.
To je igra za slijepe i slabovidne. Igralište je 9 puta 18 metara. Gol je devet metara, cijelom širinom igrališta, devet metara je tvoje polje dugo, a devet metara suparničko. Sa svake strane su po trojica igrača, a igra se tako da se zvučna lopta, zvončići su unutra, kotrlja s jednog gola na drugi. Udarac zna nekada biti 80 kilometara na sat tako da zna i zaboljeti, pogotovo ako te pogodi u nezgodno mjesto.
S goalballom je Tića proputovao, kako kaže, pola svijeta. Bio je reprezentativac, a jedno vrijeme i izbornik. Najponosniji je na nastupe na dva svjetska prvenstva – 2003. u Kanadi i 2007. u Brazilu. Najviše žali što nisu izborili nastup na paraolimpijskim igrama, a one u Ateni izmakle su im za pedalj. Danas je otac troje djece, nakon Adele dobio je Paolu i Olivera, ali i ponosan djed. Za kraj ga molim da mi opiše kako izgleda njegov prosječan dan.
Probudim se oko… Mislim budim se stalno, ne mogu ja dugo spavati jer imam problema od toga ranjavanja. Ne sjećam se kad sam ja cijelu noć u komadu prespavao. I onda… Slušam knjige po noći. Ujutro se dignem, odem u Delfin (op. a. najbolji kafić na kvartu) na kavu. Vratim se doma, obavim higijenu i onda se spremim i odem u MIOC na sport gdje trčim po sat vremena, zavisi kako kad. Otuširam se, vratim doma, sjednem, malo poslušam knjigu ili upalim glazbu. Utorkom i srijedom idem u Draškovićevu u naš savez jer se sada bavim pikadom i naš klub Optimus te dane ima treninge pa me i to također ispunjava i veseli.
Iako je život Tihomira Pišonića odveo daleko od rodne Slavonije, od zagrebačkih ulica do svjetskih goalball terena, jedno mjesto za njega nikada nije izgubilo posebnu težinu – Davor. Ondje se vraća kad god može, a većinu ljeta provodi upravo uz Savu, među svojim ljudima, uspomenama i mirisima djetinjstva. U Davoru se, kaže, najlakše diše, najlakše odmara i najlakše pronalazi ona unutarnja ravnoteža koja mu je kroz život često bila potrebna. Možda mu je rat oduzeo vid, ali mu nije oduzeo osjećaj pripadnosti – jer dom, za Tiću, nije mjesto koje vidiš, nego ono koje nosiš u sebi.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.