Još od kolovoza 1991. Pakrački vinogradi bili su mjesto borbi, mjesto otmica i smrti. Ondje su silovane žene, ubijana djeca, a neki koji su odvedeni i ubijeni do danas nisu pronađeni. Na kraju te krvave 1991. hrvatske snage pokušale su osloboditi Pakračke vinograde u akciji kodnog naziva „Alfa“. Razvile su se teške borbe, a nakon što su hrvatske snage potisnute u ekspresnom roku podiže se iz Bjelovara 55. samostalni bataljun kako bi se krenulo u novi pokušaj ovladavanja tim zloglasnim uporištem pobunjenih Srba. U takvom stihijskom, nepripremljenom uvođenju snaga u borbu šestorica pripadnika te postrojbe izgubila su život zajedno s legendom pakračkog bojišta, zamjenikom zapovjednik 76. samostalnog bataljuna Pakrac, Marijanom Kulhavijem zvanim Foka. Ivan Bedeković, Ante Ćurić, Franjo Gašpar, Dražen Hudec, Željko Novosel i Darko Peroš imena su koja uz Kulhavijevo stoje podno križa na mjestu zasjede u kojoj su stradali.
Samo čudom na dnu tog popisa ne nalazi se ime i Davora Šignjara. Njihovog suborca koji po prvi put progovara o tome kako je jedini preživio tragediju koja je njegov zavila Bjelovar u crno.
Davor Šignjar (rođen 19. travnja 1966. godine) u rat se uključio na samom početku kroz Narodnu zaštitu u bjelovarskom naselju Sjever. Osnutkom 55. bataljuna Zbora narodne garde pristupa toj postrojbi, točnije njezinom izvidničko-diverzantskom vodu.
Kao izviđači smo bili u Daruvaru na oslobađanju skladišta JNA u Doljanima. Nakon toga uslijedile su oslobodilačke akcije, a mjesta borbi bila su sela Miletinac, Brđanski Bastaji i od Ivanovog Sela do Miokovićeva (op. a. danas Đulovac).
Nakon uspješnog sudjelovanja u borbama na području daruvarske i grubišnopoljske općine slijedilo je kobno pakračko bojište.
Imali smo prisegu u 12. mjesecu. I, čini mi se, odmah nakon te prisege smo nekako krenuli sa Sajmišta u Bjelovaru za Pakrac. Dakle 29.12.1991. ukrcani smo i voženi za Pakrac jer je tamo navodno, nakon tih oslobođenih teritorija i sela oko Pakraca, došlo do proboja određenih tih četničkih i jugoslavenskih snaga. Mi smo kao išli pomoći i pojačati obranu tog teritorija. U Prekopakri smo stali sa autobusima, jer je bilo i bacanja krmača, raketiranja, zračnih napada, topničkih napada.Ondje je došao gospodin Foka, koji nas je poveo kuda smo trebali, tada nismo znali da je riječ o Pakračkim vinogradima. Foka je dobro poznavao taj dio – kako, šta, gdje su neprijatelji. Kod benzinske pumpe smo se spustili u Pakrac i preko dvorišta i ograda smo otišli do ulice 40. divizije. Mi izviđači išli smo prvi s Fokom, a kojih stotinjak metara iza nas išla je jurišna satnja 55. bataljuna.
Zimsko je vrijeme i brzo pada mrak. Želja Bjelovarčana bila je još za dana ući u borbeni raspored neprijatelja za kojeg ne znaju gdje se točno nalazi. Foka izviđače formira u lijevu i desnu stranu. Brzo napreduju i stižu na izlaz iz Pakračkih vinograda prema šumi.
Bili smo školski raspoređeni, imali smo razmak, imali smo sve. Trebali smo krenuti desno u šumu jer smo znali da je ondje u brdu Protudivezantska četa Bjelovar. Ušli smo u taj zavoj desno prema šumi i po nama je otvorena vatra. U tom momentu smo se pobacali. Tukli su dalje, tukli su strašno, tukli su sa svim. Odgovorili smo u tom momentu kad smo popadali, mi smo uspjeli odgovoriti, ali tukli su nas „osama“ (op. a. protuoklopno oružje). Ja sam otišao desno, kako je sad tamo križ postavljen, desno u nekakve kupine. Uspio sam ući u taj drač, ukrenuo se na leđa i zapucao.
Dok pruža otpor Davor sluša smrtne hropce njegovih najbližih suboraca. Jedan za drugim izdišu, a on sam nalazi se u bezizlaznoj situaciji.
U tom momentu, tim sekundama, ta sekunda traje jako dugo. Znaš da ne možeš ništa. Dva puta sam se dig’o, poklopili su me sa osama, tako da mi je rep ose pao na jedno metar, metar i pol ispred mene. I onda je to sve zamuklo. Tišina je bila, nit sam ja čuo njih, nit sam vidio bljesak vatre, ništa nisam vidio.
Na iznimnoj hladnoći, u snijegu, nepomično i bespomoćno ležao je 25-godišnji Davor Šignjar. Odjednom, čuo je kako se kroz kanal netko provlači prema njemu. U tom trenutku shvatio je da mu dolazi pomoć. Bili su to Franjo Gašpar i Ivan Mesarek.
Kad sam ja viknuo da sam tu oni su ponovo otvorili vatru sa svim i svačim. Pokojni Gašpar i pokojni Mesarek su odgovorili, pomogli mi. Ipak oni nisu bili svjesni da sam to ja. Morao sam bačiti pušku da bi se uopće iščupao. Pokrivali su me, otvorili su paljbu gore po brdu, a ja sam se otkutur’o do njih i molio sam Gašpara da ne ide gore, da su dečki poginuli, da nema šanse.
Franjo Gašpar, istinski heroj mislio je da može pomoći petorici svojih suboraca i Foki. Na koncu je i sam stradao od snajperskog hica nesebično izlažući svoj život u pokušaju da spasi suborce kojima spasa nije bilo.
Za Franjom je krenuo i Mesarek, a njega sam jedva uspio zadržati. Jedva sam ga uspio zadržati i nije otišao gore. I onda smo bili između dvije vatre. S jedne strane naša satnija, a s druge oni. Mrak je padao i dok smo se mi povlačili kroz jarak prema našima, naši su nam malo zapucali jer nisu znali ko ide. Jer je informacija, koliko sam slušao preko veze, bilo svega i svačega. I nekako smo im uspjeli objasniti da smo to mi u teškim oklonostima jer su oni koji su nas dočekali u zasjedi cijelo vrijeme otvarali vatru po nama i po satniji. Napokon s mrakom povukli smo se prema Obriježi.
Iako se ponegdje može pročitati kako je zadatak tog dijela 55. samostalnog bataljuna bio izvući iz okruženja Protudiverzantsku četu Bjelovar, Davor Šignjar svjedoči drugačije:
Išli smo, koliko sam ja imao onda saznanja, tako i danas, učvrstiti taj jedan dio obrane ondje jer su se neprijateljske snage imale namjeru spustiti dolje prema Pakracu. Koliko sam kasnije saznao oni su ostavili tu jednu desetinu, koju je njihov komandant već otpisao, kao odstupnicu. U toj cijeloj igri mi nismo imali sreće i naletjeli smo upravo na njih koji su bili dobro skriveni i primijetili su nas prije nego mi njih. Kako sam ja preživio? Meni je to neobjašnjivo. Samo, dragi Bog, ništa više. Ništa me nije pogodilo. Najjednostavnije rečeno, imao sam sreće da me ništa ne pogodi i to je to.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.