Prva crta obrane Karlovca bila je dugačka nekoliko desetaka kilometara, a 1991. branio ju je mali broj istinskih dragovoljaca. Mnogi od njih dali su u obrani tog grada svoje živote, a neki su dali svoje udove. Jedan od njih je i Karlovčanin sa zagrebačkom adresom Dražen Mikšić. Uz karakterističan osmijeh Dražen će vam pojasniti da oba grada jednako voli, a to se vidi i iz registarskih tablica njegovog auta na kojima se nalazi i „ZG“ i „KA“. Iz auta spretno i samostalno izlazi i vadi kolica. Za tren oka. Iako se ne voli vraćati na tu 1991. već gledati u budućnost moramo se osvrnuti prema Domovinskom ratu.
Dražen Mikšić uključio se u Domovinski rat zajedno s prijateljima iz svog kvarta u Donjoj Švarči i Luščiću, u sklopu tadašnjeg Mjesnog odbora. Već od svibnja 1991. godine dragovoljno je pristupio obrani Hrvatske, a u kolovozu je formalno aktiviran. Njegova prva zadaća bila je osiguravanje bolnice na Švarči, gdje je proveo značajno vrijeme prije nego što je prešao u 110. brigadu Zbora narodne garde.
Karlovac je tada bio drugi grad u bivšoj državi po broju vojarni, odmah nakon Skoplja, s više od četrdeset vojnih objekata u gradu i okolici. Nevjerojatno je koliko je vojske bilo u gradu, a opet je grad ostao pod kontrolom – uvijek sam to doživljavao kao milost i zaštitu Blažene Djevice Marije. Sjećam se da smo 1991. išli u napad na vojarnu u Luščiću, veliku vojnu ustanovu gotovo u samom centru grada. Mnogi dečki su poginuli u tim akcijama, a nijedna vojarna nije osvojena – pregovori su često obustavljali napade, a dio naoružanja je prepušten nakon sporazuma. Slične situacije bile su i u Mekušju, gdje su napadi na vojarnu stalno bili u tijeku, ali i često prekidani sporazumima.
Nekoliko dana prije Božića, Dražen se razbolio i dobio tjedan dana poštede. Tada je bio pripadnik 129. brigade i u postrojbu se trebao javiti 28. prosinca 1991. navečer. Međutim…
Međutim bio sam doma i bio sam silno nervozan. Rekao sam ženi – Moram ići, moram se vratiti natrag. Vratio sam se 27.12. ujutro, da bi 28.12. nastradao. Dogodilo se to u ranim jutarnjim satima. Bili smo na Korani, na mostu i u 5 sati ujutro telefon je zvonio. Zapovjednik Fehervari rekao mi je – „Daj Mikša, daj ti dečke povuci s Korane. Povucite se u hotel Koranu.“ Bilo je granatiranje grada veliko i tako mi se povukli. Bilo je dosta gadno.
Kada je ušao sa suborcima u hotel Dražen je shvatio da mu dva mlada vojnika nedostaju. Pretpostavio je da su u bunkeru kraj hotela i izišao je dozivati ih.
Roža i Boža su zvali. Dečki, di ste? Odazvali su se i rekli da ne brinem za njih, da su na sigurnom, u bunkeru. I samo sam čuo zvuk granate i poslije pokošen dolje. Mislio sam da sam ostao bez nogu i svega. Došli dečki, pipaju me i vele – „Pa nije ti ništa. Možda ti je samo geler…“ Ja ruku zavučem otraga i kad ono sve puno krvi. Rekao sam – Dečki, nije dobro, zovite hitnu.
Ozljeda leđne moždine Dražena je prikovala u kolica i odvojila od prve crte, ali ne i od sporta uz koji je vezan cijeli život. Nakon dugotrajnog oporavka postao je jedan od najuspješnijih i najdugovječnijih hrvatskih paraolimpijaca. Iako je plivanje njegova najveća ljubav, Dražen se ustvari već 30 godina bavi tenisom u kolicima i to vrlo ozbiljno. Od 1997. do 2023. godine bio je član hrvatske reprezentacije te je za Hrvatsku nastupio više od 120 puta. Višestruki je prvak Hrvatske u pojedinačnoj konkurenciji i konkurenciji parova, a od 1995. do danas aktivno nastupa i na međunarodnim turnirima te je najbolji plasman zabilježio 2017. godine kada je bio 88. igrač svijeta u pojedinačnoj konkurenciji i 2011. godine kada je bio 96. igrač svijeta u parovima. Izniman je to uspjeh ako uzmemo u obzir da tenis u kolicima nema, kao mnogi drugi paraolimpijski sportovi, kategorizaciju po stupnju tjelesnog oštećenja. Zbog toga paraplegičari vrlo rijetko uspijevaju doći do TOP 100.
Dražen Mikšić je primjer kako se osobna tragedija može pretvoriti u snagu i predanost. Iako ga je ratna ozljeda zauvijek odvojila od prve crte obrane, nije ga spriječila da ostane aktivan, natjecateljski i angažiran. Kroz sport, posebno tenis u kolicima, nastavio je graditi svoj život, nadmašujući očekivanja i postavljajući standarde za sve buduće generacije hrvatskih paraolimpijaca. Njegova priča podsjeća da hrabrost, disciplina i ljubav prema životu ne poznaju granice.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.