Milenko Radić završio je ratne 1991. vojnu akademiju JNA u Zagrebu međutim kada je shvatio da njegova armija više nije narodna napustio ju je te s trudnom suprugom odselio u Dubrovnik gdje se uključio u organizaciju obrane grada. Kada je počela bitka odlučio je napustiti zapovjedništvo brigade ZNG-a te je kao običan vojnik pošao braniti Konavle, padom Konavala odlazi braniti Župu dubrovačku, najprije Plat, a kada je pao i Plat, Kupare. Kada je okupirana čitava Župa ostao je praktički samo grad i Srđ, a upravo na njemu kao zapovjednik domaćih snaga u utvrdi Imperijal Milenko nastavlja ratni put.
U međuvremenu suprugu Ljiljanu poslao je da se brodom Slavija evakuira iz opkoljenog grada, a ona je na tom brodu rodila njihovog prvog sina – Marina. Kakve život piše priče. Dolazi prosinac i za Dubrovnik sudbonosni 6. prosinca, ali i za Milenka sudbonosni 20. prosinca. Tog dana teško je ranjen u izviđanju kod hotela Belevedere nakon kojeg je ostao bez noge. Imao je nepunih 25 godina.
Išli smo izvidjeti neprijateljske aktivnosti. Mladen Jurković je bio ispred mene. Išli smo jedan iza drugoga. On ide prvi, puška spremna, metak u cijevi. Išli smo tako par stotina metara naprijed. Vidjeli smo da tamo na neprijateljskoj strani stoji tenk. Kopali su rovove ili neke zaklone, nešto su radili. Vidimo – prepreka je i dalje tu, cesta je zarušena, sve je otišlo prema moru. Kada smo vidjeli da je situacija uredna okrenuli smo se i krenuli polako i oprezno natrag. I odjednom – tup. Dim. Ne znam ni sam što se točno dogodilo. Otvaram oči i vidim da netko leži. Vidim da leži Jurković ispred mene. Idem prema njemu. On leži, ali zapravo više kleči, u nekom čudnom klečećem položaju. Vidim da mu krv ide iz glave, već mu se slijeva niz lice. Ja gledam i ne znam što je. Kažem mu: “Mladene, glava.” A ja još ležim. On meni kaže: “Noga.” Tad sam shvatio. Meni je mina raznijela nogu. Bila je nagazna mina. Nažalost, u neoznačenom minskom polju. To su bile naše mine, koje su naši dečki postavili u najboljoj namjeri. Zemlja je bila zarušena, asfalt razbijen, i oni su to stavili koliko su mogli da se ne vidi.
Počinje borba za život koju je prevagnuo dolazak Ljiljane i Marina iz progonstva na Badnjak ’91. Kada je preživio počinje borba s invaliditetom, u novim okolnostima života. No na borbu je Milenko navikao od malena.
Odrastao sam na selu Poplat kraj Stoca. Možda to danas zvuči patetično, ali čim prohodaš, počinju obaveze. Čim malo staneš na noge, ideš skupljati one male, tanke, suhe grančice za potpalu vatre. Karikiram, ali u biti je tako. Kako rasteš, tako rastu i obaveze. Kad si malo veći, ide se u polje – krumpir, duhan, svašta. Ako si muško, očekuje se više, ali ni žene nisu bile pošteđene, svatko je imao svoj dio posla. Odrasli imaju motike, a ti kao dijete dobiješ malu motićicu – kratki držak, mala motika, nama je to izgledalo kao igračka. Kasnije dobiješ kosu. I to je, po meni, jedna od najtežih fizičkih radnji na selu. Imaš malu kosu sa deset godina, a odrasli pored tebe vuku otkos metar, metar i pol, dva. Ja se rada nisam bojao. Ali sam od njega pobjegao. Ne zato što je težak, nego zato što ti ne donosi ništa. Imaš obaveze, radiš, a ne vidiš perspektivu. Mene je to natjeralo da razmišljam da se maknem, da idem negdje dalje i tako sam izabrao vojni poziv i školovanje.
Od malih nogu bavio se i sportom, ta činjenica potaknula ga je da se nakon oporavka počne baviti sportom odnosno da mu sport postane alat za oporavak.
Uvijek sam se nečim bavio. Rekreativno, nikad ništa profesionalno. U srednjoj školi imali smo profesora koji je imao crni pojas u taekwondou. To mi je prvo došlo pod ruku – ili pod nogu. Nas trideset je otišlo na prvi trening, a do treće godine ostao sam samo ja. Bilo mi je tamo krasno. Trenirali smo i vani, s ljudima koji nisu bili iz škole nego iz civilnog života. Putovali smo, išli na natjecanja, družili se. Meni je to bilo ispunjenje. Negdje sam morao trošiti energiju. Oduvijek sam više volio loptačke sportove, i tada i danas, ali nisam bio neki poseban talent. Nakon svega što se dogodilo, prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je: neću više moći trčati, skijati. To mi je bilo žao. Danas mi je ostalo plivanje. To mogu. Uz to radim fizikalne vježbe s fizioterapeutom. Otkad sam imao Guillain-Barréov sindrom kao posljedicu korone, u tome sam redovit. Stalno kombiniram, tražim načine da se održim fit.
Osim što se održava fit u fizičkom smislu, Milenko je i psihički iznimno staložen. U tome mu je pomoglo životno iskustvo, ali i okolina. Prvenstveno obitelj – prekrasna supruga Ljiljana, ali i djeca, te odnedavno unuci. Strastveni je navijač Dinama i kada god je u prilici dolazi na maksimirske tribine bodriti modre. Neumoran je u svakom smislu, bavi se turizmom i iznajmljivanjem apartmana i u njegovu životu nema praznog hoda. Jednom borac, uvijek borac – Milenko Radić.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.