Postoje ljudi koji iz svake osobe izvlače ono najbolje. Svojom karizmom i pojavom istovremeno se nameću kao autoriteti, ali i kao osobe u koje možeš imati maksimalno povjerenje. U Domovinskom ratu upravo zahvaljujući takvima Republika Hrvatska izborila se za samostalnost i slobodu. Velik broj tih heroja više nije među nama. Mnogi su vodili suborce uz poziv “ZA MNOM!” što ih je stajalo života ili zdravlja. O takvim osobama ne snimaju se filmovi, skromne su i rijetko se guraju u prvi plan. Ali zadatak društva je prepoznati i vrednovati njihov doprinos, a nas novinara neprestano isticati njih kao primjer liderstva kakav nam treba itekako i danas, u miru. Zato danas pišem o jednom od njih.
Hasib Alibegović, za prijatelje i suborce – Ale, u Dubrovnik je stigao s netom završene policijske akademije. Te 1990. počeli su puhati neki novi vjetrovi koji su s kapa njega i njegovih kolega otpuhali petokraku. Isti vjetrovi mladog Hasiba nagnali su da se u svibnju 1991. priključi Posebnoj jedinici policije koja se obučavala, opremala i popunjavala s ciljem formiranja manje kompaktne postrojbe koja će u slučaju eskalacije nasilja i prijetnji koje su do Dubrovnika dopirale iz istočne Hercegovine biti prva koja će to nasilje spriječiti i sačuvati javni red i mir na krajnjem jugu Republike Hrvatske. Pokazalo se i dokazalo da su bili spremni i na mnogo više, a devetorica njih 1991. godine, ključne u obrani Dubrovnika, položila su život. Mladi Ale prometnuo se u vođu, čovjeka kojem su svi vjerovali i koji se time nametnuo kao pomoćnik zapovjedniku Iletu Topuzoviću koji je vodio jedinicu.
Slijedila je 1992. godina u kojoj je u svibnju 1992. deblokiran Dubrovnik. U jednoj od akcija s ciljem deblokade u napadu prema selu Kalađurđevići specijalci su išli prvi. Taj 30. svibnja pokazao se kobnim za junaka naše priče.
U jednom trenutku našao sam se na čistini pod vatrom snajpera. U prvi mah mislio sam da mi se pričinilo. Na drugi šištanj metka sam se sledio i shvatio sam što se događa. Dok sam bježao osjetio sam još par hitaca oko sebe i dok nisam došao u zaklon meni je to trajalo kao cijela vječnost. Kada sam se sakrio iza jednog suhozida stavio sam kacigu na štap i podigao je te je opet počeo djelovati snajper. Nastavio sam dalje puzeći i spojio se sa svojim dečkima te ih pokušao uvezati kako bi utvrdili liniju, a trebali smo se i popuniti sa streljivom. Dok je kamion sa streljivom dolazio prema nama, na nas je otvorena rafalna paljba. Ja sam prvi put u ratu nosio pancirku koja mi je bila zaštita sprijeda. Bacio sam se na tlo, ali sam htio vozaču kamiona dati znak da se zaustavi i da ne dolazi. U tom okretaju osjetio sam toplinu i počeo sam se gubiti, u jednom trenutku nisam jasno vidio i čuo jasno. Kada su mi se ti osjeti vratili shvatio sam da sam nepokretan. Suborci su me ubacili u taj kamion, vozač je vožnjom u nazad uspio izvući me i vozili su me do Osojnika gdje sam prebačen nekakav mali Renault 5. Cijelo vrijeme bio sam pri svijesti i dečki su me hrabrili. Stigli smo do Mokošice i gliserom u Dubrovnik gdje sam pred bolnicom pao u komu. Htio sam izdržati pri svijesti samo da doktore zamolim da mi ne odsjeku noge no nisam izdržao.
Na sreću Ale je preživio i nisu mi odrezali noge no na nesreću iz kome se probudio uz bolnu spoznaju – nije osjećao ništa od vrata pa na niže. Takvo stanje trajalo je tri mjeseca, tri najteža mjeseca u njegovom životu, a onda mu se počeo vraćati osjet u rukama i počela mu se vraćati želja za životom, za borbom u kojoj je dao sve od sebe da iz svojeg organizma izvuče maksimum. I uspio je. Unatoč tome što ne osjeća 80% svojeg tijela Ale je danas sretan čovjek. Ponajprije zahvaljujući svojoj obitelji – supruzi Andreji i sinu Franu, ali i maltezeru Dartu s kojim voli provoditi slobodno vrijeme.
Osim obitelji, posvećen je i udruzi Specijalne jedinice policije „GROF“ koju je osnovao i na čelu koje je bio više godina držeći na okupu ratne suborce s ciljem očuvanja sjećanja na teške, ali ponosne dan novije dubrovačke povijesti. Kroz udrugu je, s ostalim članovima, ostvario više zapaženih projekata, a iduće godine planirana je realizacija onog najopsežnijeg – monografije SJP Grof. Osim toga, od kraja 90-ih počeo se aktivno baviti stolnim tenisom i to izuzetno uspješno. Osvajač je više odličja na prvenstvima Hrvatske (15-ak zlatnih), a kao član Parastolnoteniskog kluba Zagreb i danas nastupa na raznim turnirima. S 21 godinom doživjeti teško stradanje, ne dopustiti da te hendikep slomi i izdići se do ove razine, sportske, a ponajviše ljudske mogu samo najveći.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.