Šved… Tako su ga zvali suborci na početku rata. Plavokosi mladić pristigao je pomoći hrvatsku borbu za slobodu iz mirne i pitome sredine s juga rodne mu Švedske. Nije bio profesionalni vojnik, ali je u Švedskoj završio zahtjevan vojni rok. Imao je znanje, volju i srce, srce koje je njegovim žilama pumpalo hrvatsku krv. Njegovo je ime Mate Ćapin, a do kraja rata našao se u jednoj situaciji zbog koje je dobio i novi nadimak – Bunker.
Matini roditelji, koji su u potrazi za boljim životom otišli iz Imotske krajine, baš kao i mnogi drugi Hrvati skupljali su humanitarnu pomoć za njihovu napadnutu Hrvatsku. Kako nisu imali povjerenja u nekoga drugoga sredstva je u Hrvatsku trebao odnijeti netko od njih, a izbor je pao na Matu koji se zaputio prema Dalmaciji i ondje predao pomoć. No želja da ostane prevladala je i21-godišnjak ostao je u Hrvatskoj vojsci iako se prvim vlakom trebao vratiti kući.
Najprije je bio u 115. imotskoj brigadi, a zatim odlazi s jednom izvidničko-diverzantskom skupinom u Hercegovinu gdje je sudjelovao u zahtjevnim zadaćama na mostarskom bojištu. Ratni put odveo ga je na koncu u Bojnu Zrinski, najelitniju specijalnu postrojbu s kojom je prošao niz izazovnih situacija. Dio njih opisao je u podcastu Gdje si bio ’91?, a još više u knjizi „Put natrag – slomio nas zov domovine“. No knjiga nije klasičan ratni roman. Mate u njoj progovara o bitkama koje su uslijedile nakon Domovinskog rata.
Nosio sam oružje kao da ono nosi mene, i dugo nakon što sam ga položio shvatio sam da ga još uvijek nosim, ali u sebi. Godine provedene kao hrvatski dragovoljac Domovinskog rata naučile su me mjeriti život u misijama, a ne u danima ili godišnjim dobima. Rat me naučio očekivati gubitke, a očekivao sam ih dugo. Kad su moja braća padala, jedan po jedan, u meni se nastanila tiha sigurnost: na kraju će doći i moj red. Svaka smrt uzela je dio mene. Naučio sam ići dalje bez razmišljanja u tuzi. Tek kasnije shvatio sam cijenu te šutnje. Nakon što su borbe završile, buka u meni nije se utišala. U tišini, krivnja i tuga postajali su sve glasniji. Moji ožiljci nisu samo podsjetnici na izvršene misije; oni podsjetnici na lica koja još uvijek vidim. Godinama sam vjerovao da me ti gubici definiraju, da me traume svela na manje nego što sam bio. PTSP mi je pokazao kako sjećanje može zarobiti vrijeme i kako prošlost može neočekivano prodrijeti u sadašnjost. Naučio me koliko je teško osjećati se sigurno u svijetu koji me nekoć pokušao ubiti. Ali mi je također, polako i bolno, pokazalo nešto drugo. Gubici, ožiljci i borba nisu izbrisali moju vrijednost; razotkrili su nju. Pokazali su mi što je krhko i stoga sveto. Više nisam samo ratnik. Ja sam svjedok, čuvar sjećanja i netko tko uči, ponekad dana iz dan, kako ostati prisutan u vlastitom životu. Odabirom da krenem naprijed, ma koliko nesavršeno, počast svojoj braći. Ne zarobljavam se u tami, već dopuštam njihovom sjećanju da me vodi prema smislu, povezanosti i životu.
Krhotinice granata koje je nosio u sebi bile su ništa naspram krhotina koje su se nalazile na njegovoj duši. Kosti koje su mu popucale kada ga je 1992. odbacila eksplozija, zbog čega i danas ima deformiranu kost lijeve podlaktice, bili su ništa naspram pucanja tih duševnih krhotina. Da se iz rata, u rodnu Švedsku, nije vratio kao ista osoba shvatio je godinama kasnije, ali to nije shvatio švedski sustav. Umjesto da mu pomognu, doktori su mu se ismijavali i optuživali ga da laže. Spas je stoga potražio u krivim stvarima i krenuo tonuti sve dublje i dublje. Autodestrukcija poprimila je težak oblik, no Mate je u međuvremenu zasnovao obitelj za koju se trebalo boriti ako se već za sebe nije mogao.
Slijedio je dug i težak put oporavka, uz zaokret prema zdravom životu, prirodi, sportu i vjeri. Završio je studije sociologije, pedagogije i socijalnog rada te se posvetio pomaganju osobama s PTSP-om i drugim ranjivim skupinama. Danas predaje i savjetuje u Švedskoj, a cilj mu je sličan program oporavka veterana pokrenuti i u Hrvatskoj. Koliko je cijenjen u radu sa socijalno osjetljivim skupinama uvjerio sam se i osobno posjetivši ga za vrijeme jednog eventa vezanog za rad s mladima u gradu Malmö.
U isto vrijeme Mate vodi bitku s papirologijom i administrativnim sustavom u Hrvatskoj, državi za koju je dao svoje zdravlje, a bio spreman dati i svoj život. Naime Mati nikada nije priznat status ratnog vojnog invalida unatoč fizičkim i psihičkim teškoćama kao posljedicama njegova ratnog puta. Više je puta prilagao svu potrebnu lječničku dokumentaciju koja to dokazuje. U ožujku 2026. proći će punih pet godina otkako je počeo prikupljati dokumentaciju koja dokazuje dijagnozu PTSP-a, a danas je po četvrti put predao zahtjev za status HRVI. Vjerujemo i posljednji s obzirom da se nadamo pozitivnom rješenju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.