Domovinski rat bio je rat koji ne možemo svesti na sukob Hrvata i Srba, već je to rat ideje koja je zamišljala novu Jugoslaviju u okviru velike Srbije i ideje koja je htjela u okvirima i granicama Republike Hrvatske neovisnu i slobodnu državu. Uz ovu drugu ideju stali su građani brojnih nacionalnosti, pored ostalog i Mađari. Oni su u nekim selima u Hrvatskoj činili i većinu, a jedno od njih Laslovo našlo se 1991. godine na prvoj crti. Mađari, Hrvati i ostali mještani i dragovoljci branili su ga predvođeni Mađarom – Ladislavom Kočišem.
Zbog znanja stečenih u školi rezervnih oficira u Bileći i spremnosti da preuzme odgovornost zapovjednikom obrane sela imenovan je 14. srpnja 1991. Od tada pa do 24. studenog kada je selo okupirano dogodilo se mnogo značajnih događaja kojih se Kočiš ne samo živo sjeća, već ih je i opisao u knjizi Laslovo, 152. koristeći relevantne izvore. Za početak nam pojašnjava gdje je uopće Laslovo i kakva je točno bila etnička slika mjesta prije rata:
Laslovo je smješteno točno na pola puta između Osijeka i Vinkovaca. Osijek nam je na sjeveru, udaljen oko 18 kilometara, a na jugu su Vinkovci na nekih 24 kilometra. Istočno je Vukovar, udaljen 32 kilometra, a zapadno Đakovo na otprilike 33 kilometra. To je zapravo najbolji orijentir za razumjeti gdje se Laslovo nalazi. Što se tiče stanovništva, prema popisu iz 1991. godine Laslovo je imalo oko 1300 stanovnika. Od toga je bilo približno 45 posto Mađara, 40 posto Hrvata, 10 posto ostalih i oko 5 posto Srba.
Kada govorimo o selima koja su okruživala Laslovo situacija postaje složenija.
Kada govorimo o okolnim selima, situacija je bila vrlo specifična. Na sjevernoj strani nalazila su se sela s većinskim hrvatskim stanovništvom – Antunovac, Ernestinovo i Brijest. Upravo prema tom smjeru, prema Osijeku, vodio je naš jedini izlaz tijekom svih 152 dana obrane Laslova. S druge strane, ako zamislite jednu potkovu oko sela, gotovo sva ostala mjesta bila su sa srpskim većinskim stanovništvom. Krenemo li sa zapada, tu su Palača, Petrova Slatina, Ada i Podrinje, zatim Markušica, Gaboš i Ostrovo, pa dalje prema Silašu i sve do Tenje.
Da je Laslovo uklinjeno u taj prostor trn u peti lokalnim Srbima koji su se naoružavali za rat protiv Hrvatske postalo je vidljivo već krajem lipnja.
Pobunjeni Srbi i JNA dijelili su oružje Srbima u Markušici. Da bi to oružje došlo do Palače i Silaša, moralo je proći kroz Laslovo. Upravo je u tome jedan od ključnih razloga i početaka obrane Laslova. Kada su Srbi 26. lipnja došli prema selu, na ulazu u Laslovo nalazio se punkt hrvatske policije koji su držala četvorica policajaca. U jednom trenutku iz traktorskih prikolica naglo su se podigli naoružani ljudi i otvorili vatru na policiju. Tom prilikom ranjen je policajac Mato Gavran. Nakon toga su projurili kroz selo pucajući i divljajući, te nastavili prema Palači. Tamo su postavili balvan na cestu i tako je zapravo započeo prvi dan obrane Laslova.
Od tog dana pa sve do 24. studenoga selo će se braniti punih 152 dana. Kočiš je odlučio iskoristiti Vuku i organizirati kružnu obranu sela.
Organizirali smo dvadesetak punktova oko sela. S južne strane imali smo prirodnu prepreku, rijeku Vuku, gdje su bila postavljena još dva punkta, ali su oni ipak bili nešto sigurniji od ostalih položaja.
Granatiranje Laslova počelo je intenzivno u kolovozu. Prva žrtva pala je 22. kolovoza, a granate su svakodnevno padale na selo, ponekad i po tristo dnevno.
Tada smo donijeli jednu vrlo tešku, ali ključnu odluku – evakuirati žene, djecu i starce iz sela. Ta odluka nije svima bila lako prihvaćena, ali bilo je jasno da branitelji ne mogu voditi obranu ako stalno razmišljaju jesu li njihove kuće pogođene i jesu li im obitelji žive. U samo dva dana uspjeli smo evakuirati gotovo sve civile. U selu je ostalo tek petnaestak starijih ljudi koji ni pod koju cijenu nisu htjeli otići. Na kraju se pokazalo da je i njihova odluka bila važna. Pomagali su nam u svemu – prikupljali su uginulu stoku, brinuli o preostaloj živoj stoci, popravljali ceste i pomagali gdje god je trebalo. Nažalost, dio njih je tijekom obrane poginuo. Oni koji su preživjeli izašli su iz Laslova zajedno s nama 24. studenoga.
Dan kada je na Laslovo pokrenut prvi značajniji tenkovsko-pješački napad bio je 4. rujna 1991. kojeg Kočiš neće zaboravit dok je živ. Sve je počelo sa snažnijim granatiranjem nego obično oko 7 ujutro. Znali su da se sprema nešto veliko.
Bilo je jasno da dolazi velika sila i morali smo povući ljude s prvih položaja. U tom povlačenju došli smo do željezničke pruge Osijek – Vinkovci koja prolazi kroz Laslovo. To je otprilike jedna trećina sela. Neprijatelj je uspio napredovati sve do te linije. Tu smo ih uspjeli zaustaviti. Odmah na početku borbe uništili smo jedan ili dva tenka koji su već ušli u selo. U isto vrijeme zatražili smo pomoć od zapovjedništva u Osijeku. Pomoć nam je bila obećana i relativno brzo je stigla. U Laslovo su tada došli policajci kao pojačanje, pričuvna policija, ali i svi slobodni ljudi koji su u tom trenutku mogli doći pomoći obrani sela. Krenuli smo u protunapad i do 16:30 poslijepodne uspjeli smo vratiti sve izgubljene položaje. U jednom trenutku čak smo imali problema zaustaviti vlastite ljude jer su željeli ići dalje. Morao sam preko veze pojedinačno zvati zapovjednike punktova koji su imali motorole i narediti im da se zaustave. Zapovijed je bila jasna – ne ići dalje, nego se vratiti na prvobitne položaje.
Na tom području ostala su i dva civila. Jedan je ubijen hicem u potiljak, a drugi je zaklan. Osim njih život su izgubila četvorica hrvatskih vojnika koji se dan danas vode kao nestali. Uz njih traga se za još 12 tijela nestalih prilikom obrane i pada Laslova. Među njima su i tijela poginulih pripadnika Internacionalnog voda koji je sudjelovao u obrani sela predvođen Bolivijcem mađarskog podrijetla – Eduardom Floresom Chicom. Sve do okupacije Vukovara obrana Laslova se odupirala, no onda je uslijedio nezaustavljiv udar u kojem je selo najprije, okupacijom Ernestinova, završilo u okruženju, da bi četiri dana kasnije bilo okupirano. O ta četiri dana mogao bi se snimiti vrhunski igrani film, a Kočiš ih opisuje na idući način:
Prva dva dana još smo imali telefonsku vezu. Tada mobitela nije bilo, koristila se telefonska linija koja je išla uz prugu Osijek-Vinkovci do željezničkog kolodvora u Ernestinovu. Nakon dva dana i ta je veza prekinuta i ostali smo potpuno odsječeni. Granatiranje je u međuvremenu postajalo sve jače. Ono malo što je od sela ostalo doslovno je nestajalo pred našim očima. Crkva je srušena još 1. listopada, toranj potpuno razoren, a većina kuća uništena. Prvih dana pokušavali smo dobiti pomoć od zapovjedništva obrane Osijeka. Odgovor je bio da izdržimo, da skupljaju ljude i da će doći pomoć. Prošao je prvi dan, prošao je drugi, ali pomoći nije bilo. Trećeg dana više nismo imali ni vezu sa zapovjedništvom. Napadi su postajali sve žešći. Pješaštvo je pokušavalo upadati u selo sa svih strana, kroz kanale i zaklone, ali smo još uvijek uspijevali držati liniju obrane.
Četvrtog dana, 23. studenog, situacija je postala kritična. Do podneva su imali devet poginulih branitelja. Tada je Kočiš okupio ključne ljude iz obrane i počeli su razmišljati što učiniti. Problem je bio i visok vodostaj jer su mnogi pravci izvlačenja bili gotovo nemogući. Razmatrali su nekoliko mogućnosti – proboj cestom između Ade i Podrinja prema Tominom Hrastu ili pokušaj prolaska starim tokom Vuke – ali su to bili otvoreni i vrlo rizični pravci. Na kraju su odlučili uz Ernestinovo probati doći do Antunovca odnosno Ivanovca.
Ta odluka bila je izuzetno teška. Nismo se povlačili zato što smo bili poraženi, položaje smo još držali, ali postavilo se pitanje što ako svi poginemo. U tom slučaju nestalo bi i Laslova i gotovo 250 obitelji ostalo bi bez svojih najbližih. Zato smo procijenili da je važnije spasiti ljude. Ranjenike smo nosili na tri nosila koliko smo imali, dok su ostali hodali oslanjajući se jedni na druge. Medicinske pomoći gotovo nije bilo – imali smo tek nešto morfija. Krenuli smo oko 16:30. Malo smo čekali ljude s najtežih položaja oko škole gdje su borbe bile najžešće i gdje su neprijateljski tenkovi već ulazili u selo. Tada smo imali još samo jedan operativni tenk od četiri koliko smo imali na početku. Postavio sam ga u pravac ulice Vladimira Nazora da nas pokrije ako neprijatelj krene iz Kolodvorske ulice dok se izvlačimo.
Unatoč svemu, disciplina je pri povlačenju bila nevjerojatna. Kolona se kretala u potpunoj tišini, nitko nije zapalio ni cigaretu. Ranjenike su nosili kroz blato, kukuruzišta i maglu, a da nitko nije ni jauknuo. Put su im pokazivala dvojica traktorista iz lokalnog poljoprivrednog kombinata koji su poznavali svaki kanal i svaku njivu jer su godinama radili na tom terenu.
Kretali smo se prema načelu koje sam davno naučio u vojnoj školi – ići tamo gdje te neprijatelj najmanje očekuje. Zato smo krenuli prema Ernestinovu i prešli prugu Osijek–Vinkovci, krećući se oko 500 do 700 metara iza neprijateljskih položaja. Cilj je bio željeznički most preko Bobotskog kanala, ali most je bio miniran. Tu smo izgubili gotovo sat vremena jer smo morali improvizirati prijelaz koristeći drvene ograde kako bismo prešli kanal. Bilo je ljudi koji nisu znali plivati, bilo je ranjenih i starijih. Već sam se počeo bojati da će svanuti prije nego što uspijemo izaći. Kada smo konačno prešli kanal, prvi put sam uključio radio-stanicu. Nakon četiri dana potpune tišine – javio se glas s druge strane.
Preko stanice saznali su da su Antunovac i Ivanovca još uvijek u hrvatskim rukama te su ubrzo uz trafostanicu Ernestinovo stigli do prvih hrvatskih položaja. U međuvremenu u zoru 24. studenog u Laslovo je ušao Arkan predvodeći Srpsku dragovoljačku gardu te selo bilo okupirano sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.