U Domovinskom ratu stradala su mnoga mala mjesta i mnoga velika. Stradanja velikih predstavlja na simbolički način Vukovar, a stradanja malih Škabrnja. To ravnokotarsko selo napadnuto je u ranim jutarnjim satima 18. studenog 1991. iz pravca Biljana Donjih i iz pravca Zemunika Gornjeg koji je neprijatelj koristio kao glavni pravac napada. Prvi udar išao je na predio Škabrnje poznat pod nazivom Ambar.
Među malobrojnim braniteljima ondje bio je i Šime Ražov. U obranu svojeg sela uključio se u proljeće 1991. kroz seoske straže. Danju bi radio u Tisku, a noću bi išao na stražu. Napetosti su rasle iz dana u dan, a u jesen 1991. njegova Škabrnja našla se prvoj crti. Neprijateljske snage nisu na nju pokretale tenkovsko-pješačke napade sve do kobnog 18. studenog.
Mi smo bili praktički nenaoružani. Na 7 kilometara obrane 50-ak pušaka koje su stigle u rujnu te bestrzajni top bez nišanskih sprava i dva minobacača bez granata. Došlo je i par ručnih bacača, a upravo ja sam zadužio jednog od njih no nisam imao nikakvo osobno naoružanje.
Noć sa 17. na 18. studenog bila je neobično mirna, ali Šime nije. Kao da je predosjetio što se sprema.
Ništa živo se nije čulo. Sve je bilo mirno, kao da je svaka kuća zaspala dublje nego inače. Dan kao i svaki drugi, noć kao i svaka druga – barem smo tako mislili. Ali ima trenutaka kad čovjek nešto osjeti, neki nemir koji ne zna objasniti.
Kasnije su, kaže, kružile priče da se za napad znalo, da su tenkovi već noć ranije bili pripremljeni, da je sve bilo isplanirano. Je li doista tako bilo – ne zna. Ono što zna jest kako je svanulo to jutro – oko pola sedam, kad je sunce tek počelo izlaziti, straža se razilazila. Ljudi su odlazili kućama – netko odmoriti, netko obaviti posao. I Šime je ušao u kuću, s namjerom da legne barem na pola sata.
Taman sam legao kad sam čuo galamu. Trka, vika. Odmah sam znao da nešto nije u redu.
Otac i majka bili su dolje. Brat mu je dan ranije došao kući – dobio je dva dana dopusta. Vijest je bila kratka i jasna: tenkovi. Bez razmišljanja Šime je pohitao prema ulazu u Ambar. Ondje, jedva dvjesto metara od kuće, već se vidio prvi tenk. Veza nije radila. Zapovjedništvo se nije javljalo. Naredbi nije bilo.
Desetak branitelja na punktu nije znalo što činiti. Imali su puškomitraljez – 7,9 mm „Šarac“. Napunili su metke u redenik i čekali, čekali da krene. Krenulo je oko 8 sati.
Tri tenka kreću ravno prema nama. Pješaštvo ostaje iza. Udaljenost je možda dvjesto metara zračne linije. To je bio čisti frontalni napad. Kako sam se u JNA školovao za protuoklopnu borbu znao sam da tenk nije nedodirljiv. Strašno je to gledati – komad željeza koji ti ledi krv u žilama, ali znaš da ga možeš skinuti i s 800 metara.
Tenkovi ulaze u Ambar u formaciji – jedan lijevo, jedan desno, jedan prema sredini, prema glavnoj cesti. Nema zapovijedi. Nema koordinacije. Samo tišina između detonacija i škripa gusjenica.
Rekao sam dečkima – ja idem. Nema što čekati. Znam da sam prije nego što sam krenuo prema tom tenku rekao svima: „Ljudi, danas se gine. Čuvajte se. Pazite na sebe, ali danas se gine.“ Odabrao sam onaj s desne strane. Činio mi se najbliži i najizloženiji. Tenk je na trenutak zastao, kod ograde i stogova sijena, možda stotinjak metara udaljen.
U tom trenutku Šime je podignuo ubojitu „osu“, nanišanio, opalio, pogodio! Pogodak je obeshrabrio druga dva tenka koja su se povukla prema koloni na cesti Zemunik Gornji – Škabrnja. Šime se, sa Stipanom Miljanićem, koji ga je pratio povukao natrag. Slijedilo je novo pitanje – a što sad?
Nemaš ništa. Nemaš pušku. Nemaš granata. Možeš biti pomoćnik onome sa šarcem, njemu treba puniti redenike, dodavati municiju. Tako sam se ja prihvatio tog zadatka. U tih dvadeset minuta, možda pola sata, dok se JNA pregrupirala za novi napad, ljudi se počinju osipati. Od nas deset ostalo nas je sedam. Od toga, ja bez ičega, jedan s mitraljezom, a dvojica s lovačkim puškama. Ja razumijem ljude koji su napustili položaj od straha i šoka. Obitelj im je tu, djeca, žena.
Šime ogorčeno ističe da je na njegovom punktu bilo deset dobro naoružanih branitelja Škabrnje da neprijatelj ne bi prošao. Ovako sedmorica slabo naoružanih i nespremnih vojnika za bitku koja se spremala, bez koordinacije od strane zapovjedništva, dočekuju novi napad u kojem se neprijatelj počeo probijati prema središtu sela. Istovremeno JNA vrši desant snaga helikopterima na livadu Jabuka južno od sela. Šime nema oružja, tenk gađa kamenjem. Počinje povlačenje, usput Šime i njegovi suborci obilaze kuće u kojima ima ljudi i govore im da bježe.
Škabrnjani su prije tog napada mislili „Neće nas nitko“ i to je bio jedan od razloga nepripremljenosti, ali i samog šoka koji je zavladao među stanovnicima. Mnogi su stajali i ispred svojih domova i dalje nesvjesni što se događa.
Iako se Šime nadao da bi negdje moglo doći do ponovnog uspostavljanja crte obrane i organiziranog otpora do toga nije došlo, selo je okupirano, a u njemu počinjen jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.