Davor Batrac Keks: “Malo mi je teško, moj Borna”

Objavljeno od

Davor Batrac Keks iz Donje Motičine jedan je od onih tiših vukovarskih heroja koji su prošli gotovo sve – od dezerterstva iz JNA, preko prvih crta Borova naselja, do zarobljavanja i dugih devet mjeseci provedenih u srbijanskim logorima – od Stajićeva preko Niša i Valjeva do Beograda. Ovaj članak nije priča o njegovom ratnom putu kojeg je opisao u podcastu Gdje si bio ’91?. Ovo je priča o onome što se događalo nakon rata.

Iako se nakon izlaska iz zarobljeništva vratio u vojsku Keks više nije bio isti čovjek. Dijagnosticiran mu je najteži oblik PTSP-a. Unatoč tome sustav mu, u to još uvijek ratno vrijeme, nije pružio odgovarajuću skrb. Stoga je pomoć potražio u – alkoholu. S druge strane bila je Senka, žena koja je najzaslužnija što je Keks još uvijek među živima. Prohodali su krajem 1993. da bi se vrlo brzo zaručili i vjenčali – 18. studenog 1994. Dvadeset i tri godine nakon Keksova rođenja, odnosno tri godine nakon pada Vukovara. Razdoblje koje je slijedilo Keks naziva bračni četverokut – Alkohol, PTSP, Senka i on. Nisu pomogle ni revizije, odnosno duboko nerazumijevanje sustava koje je bilo sumnjičavo prema Keksu. On je unatoč dolasku djece u obitelj, najprije Emilije, zatim i Patricije te Petra, pio sve više i više.

Što sam više pio, sve sam manje bio svjestan svojega pravog stanja. Svaka je nova čaša brisala moja sjećanja, rupe su u njima postajale sve veće i opasnije. Počeo sam zamjenjivati ljude, neke sam čak sumnjičio da su me tukli u logoru. I dobro je što mi se žena sklanjala s puta, izbjegavala me, da bih što prije prestao divljati. Ali njezina mudrost teško je izlazila nakraj s mojom ludošću. Da je neka druga bila na njezinu mjestu pokupila bi djecu i pobjegla ne pitajući se kako ću ja skončati.

Doista, teret koji je Senka Batrac podnijela ne samo da je vrijedan divljenja već je primjer ljubavi kakva se rijetko viđa. U knjizi Na bojištu sjećanja koja opisuje Keksov ratni, ali i poratni put, Senka je pojasnila zašto nije odustala:

Mnogi se danas rastaju i ne pokušavajući se boriti za brak, za obitelj. Mogla sam i ja dići ruke od svega, okaniti se Davora, pa nek mu bude kako mu bude. Ali ja sam imala na umu i onu „u dobru i u zlu i da on i svi poput njega možda imaju i već pravo na život. Jer nisu se oni žrtvovali za sebe.

Osim Senke, Davoru je u pronalasku pravog puta puno pomogla i vjera odnosno Bog. Upornost fra Josipa Šoštarića, seoskog župnika, natjerala ga je da krene razmišljati i propitkivati svoje postupke. U tu priču bili su uključeni i mnogi drugi svećenici, ali i laici poput Davorovog brata Tomislava, zatim njegov najbolji prijatelj Džimi te našički psiholog dr. Božidar Popović.

Keksov drugi dom – nogometno igralište u Donjoj Motičini

Iako već preko 20 godina ne pije Keks i dalje vodi borbe s posljedicama rata koje su ozbiljno narušile njegovo zdravlje zbog čega je dana 70%-tni ratni vojni invalid. Borba nije laka, ali uz pomoć obitelji, prijatelja i stručnjaka Keks ju dobiva. Uspješan je dugogodišnji predsjednik Nogometnog kluba Donja Motičina, suprug i otac, a uz sve to najponosniji je na ulogu djeda. O Domovinskom ratu svjedočio je diljem Hrvatske, a čini to i danas.

Keksu sekunda, a Luki uspomena za cijeli život

Na samom kraju višesatnog razgovora o njegovom ratnom putu, dok su se riječi polako gasile, Keks mi je tiho rekao: Malo mi je teško, moj Borna. U tu kratku rečenicu stalo je sve – i Vukovar, i logori, i godine borbe s demonima, ali u toj borbi nije bilo odustajanja. Jer Keks i danas, iako mu je teško, stoji uspravno. Težina koju nosi nije znak slabosti, već znak da nije poražen nego se i dalje bori. I pobjeđuje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Podijeli članak