Kada su se pripadnici riječke 111. brigade Hrvatske vojske, odnosno njezine udarne “A” bojne, u studenome 1991. godine zaputili prema Lici, malo je tko među njima mogao naslutiti kako će izgledati njihov prvi susret s bojišnicom. Za Ljubomira Adamovića, riječkog dragovoljca i pripadnika te postrojbe, vatreno krštenje dogodilo se u Drenovom Klancu kraj Otočca, tijekom operacije “Drenjula” – i bilo je, kako sam kaže, sve osim onoga što su mogli zamisliti.
Dolazak na teren već je nagovještavao probleme. Postrojba je vozilima stigla do Kompolja, a zatim nastavila pješice, po nepoznatom i zahtjevnom terenu. To je bio prvi susret s tim područjem, nikad nismo bili tamo. Već je padala večer, nismo ni znali gdje smo, prisjeća se Adamović. Nakon dugog pješačenja stigli su do sela Jurkovići, posljednjeg prije samog Drenovog klanca, gdje su uvedeni na položaje i raspoređeni u šumici, čekajući svitanje i zapovijed.
Već tada bilo je jasno da je priprema bila daleko od idealne. Lokalni vodiči, dodijeljeni postrojbi, nisu poznavali teren onako kako se očekivalo. Jedan nam kaže: ‘Ja sam tu bio prije dvadeset godina, nemam pojma.’ To je u tom trenutku zvučalo gotovo smiješno, ali zapravo je bilo jako ozbiljno, govori Ljubomir.
Zadaća je bila jasna tek u grubim crtama: spuštanje u kanal na dnu klanca, neutralizacija neprijateljske mobilne protuzračne strojnice – “prage” – i potom zauzimanje kote Greda na suprotnoj strani klanca, položaja s kojeg su srpske snage kontrolirale okolni prostor. Kada je svanulo, hrvatski su vojnici na vrhu te kote ugledali i neprijateljsku zastavu. Gledaš tu Čuku i pitaš se – kako ćemo mi to zauzeti?, opisuje Adamović osjećaj nevjerice.
Prebacivanje prema kanalu započelo je u ranim jutarnjim satima. Prvi vod prošao je bez većih problema, no kada je krenuo drugi vod, u kojem je bio i Ljubomir, otvorena je žestoka vatra iz sela i okolnih kuća.
To ti je bilo ludilo. Kao u filmovima – gejziri metaka oko tebe. Ne vidiš odakle pucaju, samo znaš da ne smiješ dignuti glavu. Dio ljudi uspio se prebaciti u kanal, ali tada je daljnje kretanje stalo. Mi koji smo ušli ostali su zarobljeni – ni naprijed ni natrag.
Situaciju je dodatno zakomplicirala komunikacija. Putem jedine dostupne radio-stanice, RUP-12, čuli su i neprijateljske razgovore.
Slušali smo kako četnici navode vatru hrvatskog topništva na nas. Oni su imali stanice, imali su informacije. U jednom trenutku na položaj je stigao i hrvatski tenk, no u kaosu borbe došlo je do kobne zabune – tenk je počeo gađati kanal u kojem smo bili mi, pripadnici “A” bojne. Jedan od vojnika, Arsen Cotić, riskirao život i podigao hrvatsku zastavu kako bi označio položaj no kako ju je, zabunom, okrenuo naopako hrvatske snage još su jače oprale po nama.
Kiša koja je počela padati pretvorila je kanal u hladnu i mokru zamku. Oprema je promočila, barutna punjenja za ručni bacač postala su neupotrebljiva, a neprijateljska “praga” se nije pojavila ondje gdje su je očekivali. U početku smo molili Boga da naiđe, da je skinemo. Kasnije smo molili da se uopće ne pojavi, govori Adamović. Satima su bili prikovani uz dno klanca, izloženi vatri i hladnoći.
S padom mraka donesena je odluka o povlačenju. U malim grupama, trčeći cik-cak uzbrdo preko otvorene čistine, pod sporadičnom vatrom, pokušavali su se izvući prema šumi. Upravo tijekom tog povlačenja Ljubomir i njegov suborac Marko Gojević naišli su na teško ranjenog prijatelja koji je krenuo prije njih– Alena Norca. Da se ne radi o nekom neprijateljskom vojniku Ljubomir je shvatio kada je prepoznao nož kojeg je Alen inače nosio u čizmi.
Prizor je bio potresan. Metak je pogodio Alena ispod ruba kacige i raznio mu glavu. Nisu ga ostavili. Pod vatrom su organizirali izvlačenje, koristeći šatorsko krilo kao improvizirana nosila, i nosili ga kilometrima kroz šumu do mjesta gdje je mogao biti preuzet sanitetskim vozilom. Protiv svih prognoza, Alen Norac je preživio. Danas je najteži ratni vojni invalid s područja Primorsko-goranske županije.
Prvi dan operacije “Drenjula” za Ljubomira Adamovića i njegove suborce završio je bez teritorijalnog dobitka, ali s dubokim tragom.
To je bilo vatreno krštenje. Nevjerica, šok, gubitci – sve odjednom
Već sljedećeg dana ponovno su krenuli u borbu, s više iskustva, boljom organizacijom i jasnijom slikom onoga što mogu očekivati. Ipak, neprijateljske crte ovog puta probijene su puno lakše te je u nastavku operacije oslobođeno područje Drenova Klanca čime su neprijateljske snage odbačene od ključne komunikacije koja je vodila do Otočca.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.