Bitka za Kupres u travnju 1992. godine jedna je od najtežih i najsloženijih epizoda ranog razdoblja Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini. U svega nekoliko dana iscrpljujućih borbi, na snijegom i kišom natopljenoj visoravni, hrvatske snage našle su se pred nadmoćnim neprijateljem, oklopom i topništvom, često bez jasne slike o stanju na drugim dijelovima bojišta. Među onima koji su u tim danima stajali na prvoj crti bio je i Ante Vukadin, pripadnik Bojne Zrinski, čije svjedočanstvo daje potresan i iznimno vrijedan uvid u događaje kod Olova, jedne od ključnih točaka obrane Kupresa.
Put prema Olovu i prva protuoklopna borba
Početkom travnja Zrinski sudjeluju u čišćenju grada Kupresa i okolnih položaja. Nakon višednevnih borbi, bez sna i odmora, stiže vijest da su srpske oklopne snage probile crtu kod Rastićeva i krenule prema Zloselima i Olovu. Odluka zapovjedništva bila je jasna – mali, ali iskusan protuoklopni tim mora pokušati zaustaviti prodor.
Miljenko (op. a. Filipović, zapovjednik Bojne Zrinski) donosi odluku da ide skupina nas koji znamo i koji želimo s protuoklopom. I odvaja nas dvanaest.
Na improviziran način, traktorom s prikolicom, prebacuju SPG-9 (protuoklopno oružje) i streljivo preko polja prepunih izbjeglica koje u panici napuštaju svoja sela. Slika gomile ljudi koji bježe u jednom smjeru, dok nekolicina vojnika idu u suprotnom, duboko mu se urezala u pamćenje. Kod zaseoka Olovo zauzeli su položaje na uzvisini zvanoj Čardačica. Ondje ih zatiču malobrojni lokalni branitelji koji doslovno čekaju tenkove.
Bitka je otpočela 7. travnja 1992. godine. Prvi pogodak iz SPG-a donosi kratkotrajnu euforiju – neprijateljski tenk je onesposobljen, a napredovanje zaustavljeno.
Kad je Luka prvim hicem pogodio tenk, to je bila opća euforija. Narasli smo kao kuća.
Eskalacija borbe i slom crte
Unatoč početnom uspjehu, srpske snage ubrzo shvaćaju da su naišle na ozbiljan otpor. Počinju intenzivno pješačko i tenkovsko djelovanje, a hrvatski branitelji, iscrpljeni i brojčano slabiji, drže položaje pod stalnom vatrom. Tijekom noći i sljedećeg dana dolazi do novih napada, a gubici rastu. Vukadin dobiva zadaću da s raketzom pokuša onesposobiti tenk, s položaja uz cestu. Čekajući da se tenk pojavi u zavoju napetost je rasla. Opis tog trenutka jedan je od najupečatljivijih dijelova njegova svjedočanstva.
Čujem gusjenice, to diže kosu na glavi. Znaš što dolazi, a ne vidiš ga. To je možda najružniji osjećaj koji sam ikad imao.
Tenk pogađa kuću u kojoj se nalaze, ruši krov i ranjava više branitelja, a jedan pripadnik protudiverzantskog voda Tomislavgrad, Mato Šteka, gine. Unatoč šoku, skupina se pregrupira i nastavlja borbu. Na položajima oko Olova uskoro se pojavljuje veći broj tenkova – procjene govore i do dvadeset i pet vozila u borbenom rasporedu.
Trenutak krajnjeg očaja
Kako streljiva ponestaje, a mogućnost manevra gotovo ne postoji, branitelji se nalaze u poluokruženju. Jedan od najpotresnijih trenutaka za Vukadina je susret s tijelom poginulog dragovoljca Marija Selaka, pripadnika specijalne policije iz Splita.
Kad sam vidio mrtvog čovjeka pred sobom, s glavom izvrnutom unazad, tu više nema dileme. Znaš da je povlačenje jedina opcija.
Međutim do povlačenja ne dolazi. U kaosu borbe, neposredno uz njega, tenkovska granata pogađa još jednog vojnika, Josipa Meštrovića, i doslovno ga raznosi. Taj prizor ostavlja trajne posljedice na sve prisutne.
Pet ljudi se psihički više nikad nije vratilo. To je bio šok koji se ne može opisati.
U tom stanju, gotovo instinktivno, Ante Vukadin izlaže se vatri, podiže iz zaklona i ispaljuje raketu prema tenku koji im je nanio najveće gubitke. Nakon više pogodaka, taj posljednji tenk biva uništen, čime je spriječen potpuni slom položaja.
Povlačenje kroz grad i spašavanje preživjelih
Tek tada branitelji shvaćaju da je Kupres već izgubljen i da se bore ispred grada koji više nije pod hrvatskom kontrolom. Slijedi dramatično povlačenje kroz ulice Kupresa, pod vatrom, uz improviziranu pomoć sanitetskog vozila i manjih skupina HVO-a. Povlačenje se nastavlja kroz potok koji im služi kao jedini zaklon od topništva, sve do predjela zvanog Poganac gdje uzimaju kratak predah. Slijedilo je povlačenje dalje prema sigurnijim položajima. Cijelo vrijeme Vukadin i suborci zatiču prazne crte i napuštenu opremu – znak potpune dezorganizacije obrane.
U kolikom šoku je bio nakon što se izvukao iz okruženja govori činjenica da je par dana samo lutao oko svojeg Mandina sela i rodne kuće analizirajući i pretresajući što se točno dogodilo na Kupreškoj visoravni. Nakon toga kratkotrajno prelazi u lokalnu brigadu HVO-a da bi se potom opet priključio Zrinskima odnosno 1. hrvatskom gardijskom zdrugu s kojim je u studenom 1994. godine sudjelovao u oslobađanju Kupresa.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.