U Koprivnici je 25. travnja 1956. rođen Ivan Betlehem. Život je proveo u obližnjem selu, danas prigradskom naselju Herešin, gdje je krajem 70-ih zasnovao obitelj sa suprugom Jasnom. Ubrzo su dobili sina Tomislava, a pet godina kasnije i Marka. Kada je počeo rat vodio je miran, obiteljski život, a kao i mnogi drugi iz tog kraja radio je u Podravci. Ipak, preko noći sve se promijenilo. Najprije se angažirao u selu gdje je bio zapovjednik nenaoružanih dragovoljačkih odreda, a kada je JNA napustila Koprivnicu otišao je kao dragovoljac HOS-a na novljansko bojište. Jedna od težih bitaka na njegovu ratnom putu bila je bitka za Bair na cesti između Novske i Lipika. Najteži događaji za Betlehema dogodili su se na samom kraju bitke:
Dogodila se jedna situacija koju je teško ovako ispričati. Iz pravca Popovca „Tigrovi“ su stisnuli jednu satniju, odnosno četu četnika koja se povlačila na rezervne položaje. A u tim rezervnim položajima smo zapravo bili mi. Ostali su na brisanom prostoru i otvorili smo vatru po njima. Nakon prvih rafala razbježali su se lijevo i desno po šumici. I to je ono kaj je najteže – pucati na čovjeka, na vojnika. Ti točno vidiš efekt svog pogotka. Teška je to priča, ali Bože dragi, ili ćeš ti njega ili će on tebe.
Stigavši do kraja sela Betlehem je s prijateljem čekao čekeo satniju Zvonka Pandurića Strica iz 1. bojne 117. brigade. Ipak, nakon što su vidjeli da nitko ne dolazi krenuli su natrag prema selu. Tada je na njih otvorena vatra.
Kod jednog šumarka odjednom puškaranje. Neka razbijena njihova grupa nas je primijetila i počela pucati. Bacili smo se pod jedan orah, ja i prijatelj Stipe. I onda odostraga čujem neki zvuk. Okrenem glavu – neprijateljski vojnik, skoro dva metra visok, krupan, preko 110 kila, trči prema nama, repetira pušku i hoće otvoriti vatru. Bio je četiri metra od nas. Okrenem pušku i opalim. Prvi rafal ga nije pogodio. Samo je zastao i onda je dobio drugi rafal od mene. Nimalo lijep prizor vidiš kako mu lete komadi mesa, komadi odjeće. Pao mi je na noge. Neprijateljski vojnik, 120 kila. Leži na meni, mrtav, i gleda me otvorenim očima. Nisam to mogao izdržati. Morao sam mu svojom rukom zatvoriti oči da ga ne gledam. Bio je siguran da će nas likvidirati, ali mu je puška zaštekala.
Deda, kako su Betlehema zvali suborci,tisuću se puta budio iz sna zbog tih očiju. Ovo je samo jedna od niza traumatičnih iskustava koje je proživio u ratu i zbog kojih je imao ozbiljnih problema s PTSP-om. Svemu tome nije pridonijelo niti to da je početkom 2000-ih, promijenom vlasti, došlo do čistke u redovima Hrvatske vojske kao i devastacije te institucije. Tako je 2003. s mjesta zapovjednika satnije za osiguranje koprivničke vojarne otišao u mirovinu.
Počela je nova borba. Snalaženje u novim okolnostima nije bilo lako, Betlehem je u jednom trenutku odlučio odustati od borbe i pokušao suicid. Na sreću Jasna, njegova supruga, nikad nije odustala od njega. Upravo ona i vjera u Boga, ističe Betlehem, izvele su ga na pravi put. O svojem iskustvu danas progovara mladima i svima zainteresiranima za priču običnog malog čovjeka i njegovih 11 poginulih suboraca. Uz pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja izdao je knjigu „Umrijeti za život“, a prema knjizi snimljen je i istoimeni dokumentarni film. Upravo mu je pisanje te knjige osobito pomoglo u borbi s PTSP-om.
Osim toga, vrlo je aktivan i uspješan u streljaštvu. Kao član Streljačkog športskog kluba Podravka nastupio je na raznim natjecanjima. Tri puta bio je ekipni prvak hrvatske, a deset puta pojedinačni u raznim disciplinama, a najveća specijalnost mu je malokalibarska serijska puška. Na streljačkim natjecanjima veterana Domovinskog rata odličja osvaja i u ime Udruge branitelja liječenih od PTSP-a Koprivničko-križevačke županije “Sv. Marko Križevčanin“ čiji je član.
Priča Ivana Betlehema podsjetnik je da Domovinski rat nisu činile apstraktne operacije i crte na karti, nego ljudi – obiteljski, tihi, obični. Ljudi koji su se nakon rata morali ponovno učiti živjeti. Govoreći danas o svemu što je prošao, Betlehem ne traži razumijevanje, nego pamćenje i odgovornost da se takve priče ne zaborave.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.