Ivica Vujica je hrvatski branitelj, stopostotni hrvatski ratni vojni invalid prve skupine. Nakon stradavanja u Domovinskom ratu, zahvaljujući iznimnoj upornosti, snažnoj volji i unutarnjoj disciplini, vrlo se brzo okrenuo sportu. Ono što je započelo kao rehabilitacija preraslo je u životni poziv. Bavio se nizom paraolimpijskih sportova, no najveće uspjehe ostvario je i još uvijek ostvaruje u košarci u kolicima. Dugogodišnji je kapetan hrvatske reprezentacije, predsjednik Hrvatskog saveza košarke u kolicima te organizator i trener Košarkaškog kluba invalida Zagreb. Njegova priča nije samo sportska, nego i ljudska – priča o snazi, ustrajnosti i pobjedi nad okolnostima.
Rat ga je zatekao na odsluženju redovnog vojnog roka u JNA koju napušta u siječnju 1992. godine. Planirao se po povratku u rodnu Busovaču posvetiti nogometnoj karijeri no planovi su se izjalovili, a rat zahvaća i njegov kraj. Odmah se uključio u obranu u kojoj je bio aktivan sve do kobnog 18. prosinca 1993. i teškog ranjavanja.
Na dan kada sam nastradao, trebao sam ići igrati Božićni turnir u malome nogometu. Ujutro u 9 sati kao zapovjednik sam išao izviđati ispred linija, što sam i inače svakodnevno činio. U izviđanje sam pretežno išao sam, no to su jutro sa mnom krenula dvojica suboraca. Kako sam se to jutro osjećao bezvoljno, nisam imamo volju za izviđanjem, no na nagovor suboraca ipak sam otišao, jer smo imali dojavu da ćemo biti napadnuti. Mjesto izviđanja bilo je takvo da smo mi mogli doći do njega da nas ne vidi neprijatelj; no, i oni su mogli doći do tog položaja da mi njih ne vidimo. Iako je bio prosinac, to je jutro bilo iznimno sunčano i sjećam se da sam u izviđanje krenuo bez košulje. U jednome trenutku netko je zapucao na nas. Od nas trojice, ja sam jedini ranjen – dobio sam jedan metak u kralježnicu i jedan u nogu. Odmah sam osjetio oduzetost nogu, no uspio sam nekako dopuzati 200 metara kroz šumu do suboraca koji su me dalje izvlačili do hitne. Na putu do bolnice u hitnoj je nestalo goriva. Srećom, naišao je Dario Kordić koji me prebacio u svoj auto i dovezao do bolnice u Novoj Bili. Od tamo sam helikopterom prebačen do Splita, ali zbog ratnih djelovanja helikopter 16 dana nije mogao doći do bolnice. Šesnaesti dan prebačen sam u Split gdje sam trebao biti operiran, no nakon tri dana izvijestili su me da ne mogu tu operaciju obaviti u Splitu te da ću biti prebačen u Zagreb. Nakon 11 dana, iz Splita sam prebačen u Zagreb, gdje sam napokon operiran u Draškovićevoj bolnici. 8. veljače 1994. godine prebačen sam u Varaždinske toplice te tada krećem s dugotrajnom rehabilitacijom.
U Varaždinskim toplicama Ivica upoznaje mnoge druge ratne invalide, ljude koji su znali kroz što prolazi i koliko mu je teško. To mu je pomoglo da se lakše nosi s nesnosnom boli koju je osjećao. Ondje s fizičkim oporavkom kreće i njegov psihički oporavak i tada shvaća da će morati naučiti živjeti u kolicima odnosno krevetu. Prihvaća to, ali odlučuje da će dati sve od sebe u novim okolnostima da se što bolje oporavi. Počinje vježbanje, svakodnevni rad s terapeutima i učenje vožnje kolica. U svega par mjeseci svladao je sve izazove te se u kolovozu već znao kolicima kretati po stepenicama. Čim je čuo, od trenera koji su im vodili rehabilitaciju, za košarku u kolicima znao je da je to to.
Već početkom 1995. redovito je krenuo na treninge košarke u kolicima, u sklopu rehabilitacije hrvatskih branitelja u Varaždinskim Toplicama, gdje su se postavljali temelji parasporta u Hrvatskoj. U godinama nakon rata, u okolnostima ograničenih mogućnosti i malog broja igrača, ostao je među rijetkima koji su ustrajali, vođeni osjećajem odgovornosti prema suborcima i zajednici. Paralelno s košarkom u kolicima, uspješno se natjecao i u drugim sportovima, posebice u atletici i tenisu u kolicima, gdje je osvajao državna i međunarodna odličja.
Kao dugogodišnji kapetan hrvatske reprezentacije, braniteljsku odlučnost i ratnu disciplinu prenio je na sportski teren, predvodeći momčad primjerom. U ulozi predsjednika Hrvatskog saveza košarke u kolicima, sustavno je radio na širenju sporta među ratnim vojnim invalidima i mladim osobama s invaliditetom diljem Hrvatske. Poseban naglasak stavio je na osnivanje klubova izvan Zagreba, kako bi sport bio dostupan braniteljima u svim krajevima zemlje. Njegovo djelovanje nije bilo usmjereno isključivo na rezultate, već na rehabilitaciju, zajedništvo i dostojanstvo hrvatskih branitelja nakon rata. Karijera Ivice Vujice, koja i dalje traje, svjedoči o tome da se vrijednosti Domovinskog rata – upornost, solidarnost i služenje drugima – mogu trajno prenositi i u mirnodopskom životu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.