Kad se autoputom Bregana – Lipovac vozite iz pravca istoka i prođete Novu Gradišku s lijeve ćete strane na brdašcu ugledati selo. Sa svojih 139 metara visine, ono dominira nad slavonskom ravnicom, a zbog toga i nosi simboličan naziv – Gorice. U jesen 1991. zbog svojeg je položaja to selo postalo iznimno bitno snagama JNA koje su napale Novu Gradišku i zaustavile se nadomak nje, pored ostalog i pred Goricama. Selo nikada nije okupirano, a najveće zasluge za to pripadaju 3. satniji 3. bojne 3. A brigade Zbora narodne garde odnosno zapovjedniku te postrojbe Marinu Pišoniću.
Upravo smo u selu Gorice osnovali tu satniju i ondje vršili prvu obuku. U početku je zapovjednik bio Stjepan Zebić, a onda sam ga ja zamijenio nakon prvog terena kojeg smo imali u Tenji kraj Osijeka.
Kao školovani „rezervni oficir“ JNA Marin se pokazao kao znalac, ali ništa mu ne bi to vrijedilo da autoritet među svojim vojnicima nije stekao primjerom neustrašivog vođe. Tijekom kolovoza i rujna ’91. u bitkama za Novi Varoš, Prašnik i Donje Bogićevce pokazivao je što očekuje od svojih vojnika i oni su ga slijedili. Okupacijom Donjih Bogićevaca 21. rujna 1991. crta obrane uspostavlja se u selu Gorice.
Znali smo da, ako četnici uđu na Gorice, tenkom mogu birati kuću u Novoj Gradiški koju će gađati. To je bilo neposredno gađanje – imaš grad na dlanu i biraš metu. Bilo nam je jasno: ako Gorice padnu, to je, ajmo reći, završna faza za zauzimanje Nove Gradiške. Mještani su iz Gorica mahom pobjegli. Ostala su jedan ili dvojica koji nisu htjeli napustiti svoje kuće. Oni su ostali s nama i zajedno s nama sudjelovali u obrani.
Crtu obrane trebalo je urediti u kratkom roku, vremenski uvjeti nisu išli braniteljima Gorica u prilog. Prvo čega se svi sjete iz tog razdoblje jest – blato.
Kad kiša padne, na Goricama nastane takvo blato – s jedne i s druge strane ceste – da je to nešto nevjerojatno. Tlo je takvo da je svako ukopavanje značilo da si doslovno u blatu. Ali nismo imali izbora. Ukopavali smo se koliko god smo mogli. Postavili smo crtu obrane s lijeve i desne strane ceste, ali znali smo da nam ni lijeva ni desna strana zapravo nisu zaštićene. Praktično si u klinu. Budući da sam toga bio svjestan, prvo sam postavljao jedno minsko polje, pa drugo, pa treće. Postavljao sam i protutenkovske mine. Sijao sam ih na svakom mogućem pravcu prilaza, ali tako da su moji vojnici točno znali gdje se što nalazi. Tako smo pripremali crtu obrane.
Napadi su bili česti, a početkom listopada su se intenzivirali. Nakon što je 6. listopada okupiran niz sela sjeverno od Gorica, uključujući i Dragalić, situacija je postala sve neizvjesnija. Već u prvim napadima iz pravca Donjih Bogićevaca pripadnici JNA uspjeli su osvojiti ulaz u Gorice, uključujući seosko groblje.
Uspjeli su nam uzeti groblje i sam početak sela. Taj dio nismo mogli obraniti. Ali onda je krenuo svakodnevni fajt. Oni su ušli u onaj dio koji nismo mogli braniti. Mi smo se ukopali nekih 200–300 metara unutar sela, ondje gdje sam procijenio da je idealna pozicija za obranu. Kad su oni probili tu prvu liniju, to je bilo već u samim počecima, praktički odmah po mom dolasku. Već su bili ušli na taj gornji dio i jednostavno sam bio prisiljen postaviti crtu obrane onako kako je teren dopuštao – drugačije nisi mogao.
Kako je Vukovar bio konstantno napadan na istoku, tako su Gorice izgledale na novogradiškom bojištu. Tenkovi, transporteri, zrakoplovi, topništvo. Sve raspoloživo što su imali bilo je usmjereno na Gorice, a to je i vidljivo iz arhivskih snimaka i fotografija. Jedan od žešćih napada na selo pokrenut je 21. listopada.
General Nikola Uzelac, zapovjednik Banjolučkog korpusa, javno je rekao da kreće u napad i da će u 12 sati piti kavu na korzu u Novoj Gradiški. Sve svoje snage usmjerio je na Gorice. Paralelno je krenuo na nas sa svim raspoloživim sredstvima. Nezahvalno je izdvajati bilo koje ime od mojih vojnika, jer su svi dali svoj obol. Ali moram spomenuti Srećka Hercega – on je bio doktor za “osu”, kao i dečki koji su mu punjenja dostavljali. Svi ostali vojnici bili su maksimalno motivirani. Nismo dopustili ni milimetra da prođu. Tog dana uništili smo, prema njihovim informacijama, šest tenkova. Mi točno ne znamo broj. Uništena su i dva do tri oklopna transportera, još nekoliko oklopnih vozila, njihov tenk za izvlačenje oštećenih tenkova, dva-tri Pinzgauera. Da ne govorim koliko smo ih dotukli pješački… Uglavnom, Uzelac nije popio kavu u Novoj Gradiški.
Bilo je to razdoblje nadmudrivanja. Pišonić, svjestan inferiornosti u tehnici i ljudstvu u odnosu na JNA bio je primoran smišljati razne trikove, a učinkovita se pokazala i taktika – napad je najbolja obrana.
Svoje operacije pripremali su iz Donjih Bogićevaca. Bilo je jasno da ondje imaju i svoju liniju obrane. Tenkovi, oklopni transporteri, sve ukopano školski, kako treba. Držali su nas stalno “našpanane”. U tom razdoblju, kad god smo dobili obavijest da spremaju napad mi bismo krenuli prema njima. Upravo preko onoga što su smatrali nemogućim išli smo preko močvarnog dijela. Mi bi redovito prolazili kroz močvaru, teren je bio nepristupačan, ali zbog toga oni ondje nisu mogli postavljati minska polja niti se ozbiljnije utvrditi. Tako smo im ulazili s leđa u Donje Bogićevce, praktički u centar sela. Sjećam se jednog detalja – ležali smo u dvorištu pravoslavne crkve, dok su se oni šetali i pripremali za napad. Čekali smo da se svi skupe i slušali ih kako pričaju da trebaju ići na neku koordinaciju. Kad su se okupili, mi smo odradili što je trebalo.
Slijedio je munjevit povratak u Gorice koje su već bile pod snažnom osvetničkom topničkom paljbom. Teško je procijeniti koliko je granata palo na Gorice u ratu no da bismo slikovito dočarali razmjere udara uz članak prlažemo fotografije koje najzornije pokazuju količinu agresije koju je pretrpjelo to hrabro slavonsko nepokolebljivo selo.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.