Koliko jedan naizgled malen čovjek može učiniti u ratu najbolje dokazuje primjer Marija Nađa. Taj Slavonac ušao je u legendu Domovinskog rata zaustavivši preciznim pogocima raketa snažan tenkovsko-pješački napad na Livno. Tim potezom ne samo da je spasio živote svojih suboraca i civila koji su se nalazili iza njegovih leđa već je spriječio JNA da preko Rujana izbije na prijevoj Vaganj odakle se pružao prolaz prema Sinju odnosno Splitu. No krenimo redom pa ćemo doći i do tog – 23. travnja 1992. godine.
Ključna je bila obuka koju je prošao na odsluženju vojnog roka upravo u vojsci kojoj će uskoro uništavati oklope. Kada se u srpnju 1991. vratio kući iz Istre gdje je služio vojsku u njegovom Osijeku već je počeo rat. Mario nije puno razmišljao i ubrzo se priključio Zboru narodne garde, točnije 3. A brigadi.
Vatreno krštenje doživio je u bitci za Tenju u kojoj je dočekao 19. rođendan. Iako mladić, vrlo je brzo stasao, a dolaskom maljutki, raketa na kojima se učio u JNA pokazao se ubojitim. Prvi je tenk uništio 6. listopada na prilazima Osijeku kod Nemetina. Najprije ga je pogodio u gusjenicu, a zatim u kupolu. Ipak nije uvijek bilo maljutki pa se Mario često znao naći i u pogibeljnim pješačkim bitkama, a ona najteža svakako je 13. studenog 1991. kada je sudjelovao u posljednjem proboju iz Nuštra prema Vukovaru. Nakon tog dana više nije bio isti čovjek. Nije mogao biti. Ipak, zov domovine vukao ga je da se vrati na prvu crtu, a zov napadnutog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini ga je doveo u Livno.
Dobio sam zadaću obići svih šest sektora obrane grada Livna i utvrditi tenkoprohodne pravce. Išao sam od sektora do sektora, obilazio teren i gledao koje pravce možemo pokriti vatrom. Livanjsko područje je velikim dijelom močvarno. Praktički je samo cesta bila prohodna za tešku tehniku. Sve ostalo – tenkovi i transporteri bi jednostavno potonuli. Napravio sam sheme paljbe, sve bilježio u svoju bilježnicu i time je moja zadaća bila završena.
Baza mu je bila u jednoj školi kod Tomislavgrada. Ondje je dane provodio obučavajući starije ljude koji su prije dosta godina u JNA prošli obuku za maljutkaše i čekao da ga pozovu. A poziv je stigao – 23. travnja. Tog dana JNA je napala Livno smjerom prema Čelebiću i prema Rujanima, s jedne i druge strane Livanjskog polja. U trenucima kada se lomila bitka zapovjednik sektora Rujani Jure Granić sjetio se Marija!
U jednom trenutku dolazi policijski automobil. Traže Marija Nađa. Reko – što sam sad napravio? Kad vidiš policiju pred sobom, nije ti baš svejedno. Rekli su mi da me vode u Livno jer je krenuo napad. Nisam puno pitao. Uzeo sam dvije baterije, jedan pult i šest „maljutki“, koliko je stalo u Golf, i krenuo prema zapovjedništvu u Livnu. Stožer je tada bio u zgradi današnjeg MUP-a, dolje u podrumu. Javio sam se na prijavak zapovjedniku i dobio zadaću da se stavim na raspolaganje Juri Graniću u Rujanima.
Sudbina je tada spojila Marija Nađa s Milom Granićem koji mu je dodijeljen kao vozač, a na kraju mu je postao i pomoćnik iako s „maljutkama“ veze nije imao. I dok svi bježe iz Rujana prema Livnu Mario i Mile probijaju se autom prema prvoj crti. Problem je bio što nisu više znali gdje je prva crta odnosno koliko je JNA napredovala. Odjednom izbili su autom pred tenk koji, očito iznenađen, nije otvorio vatru.
Povukli smo se u rikverc, u jedno dvorište, nekih stotinjak metara od tenka. On je bio prvi u koloni. Na brzinu sam postavio dvije „maljutke“. Mile Granić je bio sa mnom, ali nije imao iskustva s tim sustavom. Govorio mi je „Teško je, moram nositi, ne znam šta je…“ no nije bilo vremena za objašnjavanje. Bio sam nekih desetak metara na višoj poziciji u odnosu na tenk. Namjestio sam elevaciju, zahvatio cilj i stisnuo okidač.“
Zbog prevelike blizine Mario nije mogao voditi raketu, već kaže da je bila vođena Božjom rukom. Naime „maljutka“ je pogodila tenk M-84 ravno u spoj tijela i kupole. Savršeno precizno.
Tenk je počeo gorjeti. U tom trenutku ispalio je još pet-šest granata, ali već je bio pogođen. Zapovjednika tenka eksplozija je izbacila desetak, dvadesetak metara u zrak prije nego što je pao. Njihovi su potrčali da mu pomognu, ali nisu mogli ništa. Vozač i ciljač ostali su unutra. I oni su tu završili.
Ipak to nije bio kraj bitke. Nakon par trenutaka Mario je ispalio i drugu „maljutku“.
Uspio sam ispaliti i drugu „maljutku“ s istog položaja. Opet isto – zahvatim cilj, stisnem dugme. Ali nisam je uspio dovoljno spustiti. Elevacija je bila previsoka, a oni su već bili preblizu. Raketa je prošla iza tenka. Nije pogodila cilj. Je li među pješaštvom nešto napravila, ne znam jer to u tom trenutku nisam mogao vidjeti.
Mile i Mario morali su se brzo skloniti jer im je položaj bio otkriven. Nakon popušene cigarete za smirenje živaca Mario odlučuje da se uspnu na blagu uzvisinu iznad sela podno Dinare. Ondje je postavio pult i opet opalio prema oklopu JNA. Ovog puta udaljenost je bila 800 metara pa je raketom ipak mogao koliko-toliko manevrirati.
Pogodak je bio izravan – transporter se zapalio. Bio je to čisti, precizan pogodak.
Jedan je čovjek uspio ostati živ. Iskočio je neposredno prije udara i zaklonio se u malu autobusnu kućicu koja je bila iznad njihove škole u Donjim Danima. On je jedini preživio iz tog transportera. Taj čovjek je vidio kako mu kolege, prijatelji, suborci, gore nemoćni u tom transporteru.
Bitka za Rujane time je praktički prelomljena. Uništenjem tenka i transportera zaustavljen je prodor koji je mogao otvoriti put prema Vaganjskom prijevoju i dalje prema Dalmaciji. Livno je toga dana ostalo neosvojeno. Za svoje zasluge u obrani Livna i Rujana Mario Nađ kasnije je proglašen počasnim građaninom Livna. Priznanje grada samo je formalna potvrda onoga što branitelji toga kraja odavno znaju – da je tog 23. travnja 1992. jedan maljutkaš presudno promijenio tijek bitke.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.