U svijetu borilačkih vještina njegovo ime izaziva ogromno (straho)poštovanje. Karizma i duh koji ga krase obogaćeni znanjem, koje je godinama stjecao na Dalekom istoku, stvorili su Deana Rostohara – majstora ninjutsua i instruktora borilačkih i ratničkih vještina. Iako je najpoznatiji kao osnivač i voditelj stručne organizacije za obuku borbenih i ratničkih vještina SPECWOG (Special Warrior Operation Group) važna stavka njegovog identiteta je i ta da je on dragovoljac Domovinskog rata u kojem je teško ranjen te je ostao bez desne potkoljenice.
Ratni put proveo je u „Alfama“, specijalnoj jedinici policije iz Zagreba, kojoj je pristupio 1991. godine ostavivši dobro plaćen posao na recepciji hotela Esplanade. Vrlo brzo našao se na prvoj crti, ali je često zalazio i iza nje. U jednoj takvoj akciji 10. listopada 1994. je i stradao.
U Branešcima, između Pakraca i Požege, smo imali bazu u jednoj kući. Iz nje smo prelazili iza neprijateljskih linija – radili izviđanja, zasjede i akcije. Te noći nam je iz više smjerova dopremljena oprema i oružje, i odatle smo kretali dalje. Uvijek sam se javljao dragovoljno za akcije i uvijek išao s dečkima no desetak dana prije tog ranjavanja imao sam snažan osjećaj da ne bih trebao ići. Kao da će se dogoditi nešto loše. Noć prije imao sam san da će moj zapovjednik Milijan Brkić poginuti. Ujutro sam mu rekao: Molim te, čuvaj se, sanjao sam da ćeš stradati. Ne znam je li to shvatio ozbiljno. Kretali smo se tako da su nas vozili, a mi smo iskakali iz vozila i prelazili iza neprijateljskih linija da nas ne uoče. Bili smo vrlo blizu – znali smo ih čuti i na pedesetak metara. To jutro smo došli do jedne točke i Milijan je rekao da smo zaboravili baterije za radiostanice te da će se on vratiti po njih. Sjetio sam se sna i rekao: Nemoj ti, idem ja. Ja sam brži. Trčao sam natrag putem kojim smo već prošli. Ne znam je li razlog bio to što sam trčao, je li minu netko kasnije postavio ili je jednostavno nismo primijetili. Uglavnom, naletio sam na minu. Bio sam u raskoraku – eksplodirala je iza mene. Noga mi je momentalno utrnula, a eksplozija i inercija trčanja bacile su me naprijed. Instinktivno sam napravio kolut, onaj koji sam tisuću puta vježbao kroz borilačke i ratničke vještine. Kad sam pokušao stati na nogu, posrnuo sam. U prvom trenutku mislio sam da je netko bacio bombu. Puška mi je odletjela, izvukao sam pištolj i bio spreman na borbu, ali oko mene nije bilo nikoga. Pogledao sam prema tlu i vidio rupu iz koje se dimilo. Moja čizma bila je raskomadana nekoliko metara dalje. Kad sam pogledao nogu, visjela je praktički samo na komadiću kože. Uvijek sam sa sobom nosio komad užeta. Ne znam kako sam ostao toliko priseban, ali sam sam sebi podvezao nogu. Počeo sam puzati do sigurnijeg mjesta i ispalio hitac u zrak. Dečki su to čuli i došli po mene. Kasnije su mi rekli da su svi vikali: Ninja je ranjen! Kasnije su našli još nekoliko mina iza mene. Da sam pao ravno na njih, vjerojatno ne bih preživio. Ovako sam, tim kolutom i eksplozijom, zapravo preskočio ostale mine. Ubacili su me u vozilo i vozili prema Pakracu. Rekli su mi kasnije dečki da su probili blokadu i nisu se ni zaustavljali UNPROFOR-u. Nitko nije znao da smo tamo – ni oni, ni neprijatelj.
Kako je u Pakracu bolnica bila teško stradala u ratu Dean je brzo prebačen u Kutinu no liječnici se nisu usudili dirati mu nogu pa je prebačen u Zagreb gdje je operiran u bolnici Dubrava te se ondje oporavljao. Jedan od doktora rekao mu je da nije bio toliko psihički i fizički jak ne bi preživio.
Ovako je Dean, rođeni borac, naišao na jednu u nizu borbi u svojem životu. Osim za život, bila je to i borba za prihvaćanje situacije takvom kakva je, a ona je bila ta da će ostatak života Dean provesti kao invalid.
Nakon šok-sobe, prvi put sam se mogao istuširati. Stajao sam na jednoj nozi, a druga mi je bila u plastičnoj vrećici. I dok sam se tuširao, shvatio sam da moj život više nikada neće biti isti. Tada nisam znao ništa o protezama. Znao sam samo da ću cijeli život živjeti bez noge i da se to neće promijeniti. Bilo mi je užasno teško. Tuširao sam se gotovo sat vremena i mogu reći da sam tu nogu doslovno isplakao. Ali upravo tada donio sam možda i najjaču odluku u svom životu – da nikada neću dopustiti da prestanem raditi ono što sam radio prije i da nikada neću odustati od onoga što volim i želim. To je bila moja zakletva samome sebi.
Ta ga odluka gura i dan-danas. Bez obzira na ranjavanje, u mnogim fizičkim stvarima može se nositi s potpuno zdravim ljudima.
I danas podučavam borilačke vještine, radim s mladim ljudima iz policije i vojske, skačem iz helikoptera, bavim se alpinizmom, ronjenjem, završio sam obuku s izviđačima-diverzantima, padobranstvo nakon ranjavanja… Radim sve što rade i ‘normalni’ ljudi. Kad me pitaju mogu li raditi sve što i prosječan čovjek, ja kažem – mogu i više. Granice postoje, ali uglavnom su one koje ti sustav postavi.
Ljubav prema borilačkim vještinama čini ga ne samo uspješnim već i sretnim čovjekom. To nije samo nešto što trenira i od čega živi već je to njegov život.
Najviše me ispunjava kad vidim da nekome pomognem. Dobivam puno poruka i mailova ljudi kojima je moj primjer dao snagu. Nikad neću zaboraviti poruku jednog mladića čiji je otac poginuo u ratu. Napisao mi je: Moj otac je poginuo, ali vi ste mi dali volju i pomogli mi u životu. Zbog toga volim podučavati. Zbog toga volim prenositi svoje znanje.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.