Dok su mnogi vojno sposobni muškarci izbjegavali na sebe preuzeti odgovornost za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, bilo je onih koji su kao maloljetnici, djeca, uzimali puške u ruke. Tako su u pogibeljnim okolnostima mnogi mladi ljudi na svoja ramena podigli teret odgovornosti – za svoju domovinu, svoja sela, svoje obitelji. Jedan od njih je i Ivan Anušić, danas ministar obrane Republike Hrvatske. U ljeto 1991. završavao je 3. razred srednje škole, a da će buknuti rat osjetio je i ranije.
Moj Antunovac, u kojem živim i danas, već je 1990. godine bio na granici sukoba sa susjednim selima u kojima je većinsko stanovništvo bilo srpsko. Napetosti su se osjećale u zraku mnogo prije nego što je itko otvoreno progovorio o ratu. Nepovjerenje je raslo, a s njim i tiha, ali sveprisutna netrpeljivost. U ta sela više se nije odlazilo. Ne zato što je netko to službeno zabranio, nego zato što se jednostavno znalo – kamo se smije, a kamo se više ne ide. Granice su postojale i bez barikada, povučene strahom i slutnjom onoga što dolazi. Iduće 1991. počela su noćna puškaranja. Pucnjevi su odjekivali prema Antunovcu i razbijali dotadašnju prividnu tišinu. Tada sam shvatio, i bio potpuno siguran, da ovo neće ostati na pojedinačnim incidentima. Bilo je jasno da pred nama stoji mnogo veći i ozbiljniji sukob.
Njegov Antunovac počeo se pripremati za obranu, a mladi Ivan donio odluku.
Kada su se počele organizirati seoske straže u proljeće 1991. ja sam odlučio da više neću biti školarac, nego želim biti vojnik i želim braniti moje selo. Roditelji su, naravno, bili odlučno protiv toga da odem u vojsku. Govorili su mi da sam još dijete, da najprije moram završiti školu, da rat nije mjesto za nekoga mojih godina. Ali ja sam već bio odlučio. Nije bilo šanse da odustanem. Osjećao sam da moram biti tamo gdje se brani dom. Kod kuće sam jasno rekao: ako mi ne dopuste da se priključim ovdje, otići ću negdje drugdje. Ratišta su se, nažalost, otvarala diljem Hrvatske i bio sam spreman otići bilo kamo te se prijaviti u novoustrojene hrvatske postrojbe. Na kraju su moja dva starija brata uvjerili roditelje da je bolje da ostanem ovdje i da će me tu u selu barem će imati na oku, barem će znati gdje sam. Mislili su da će tako biti sigurnije.
Naravno, ubrzo se pokazalo da to nije bila stvarna sigurnost. Kada je rat jednom počeo, sve iluzije o nadzoru i zaštiti nestale su. U tom trenutku Ivan više nije mogao biti pod ničijim okriljem. Sve je postalo stvar sudbine, snalažljivosti i gole borbe za opstanak. S još par mladića njegovih godina, starih 17-18 godina, činio je skupinu neustrašivih, ali i neobučenih branitelja Antunovca.
Kad sam zadužio prvu pušku, dobio sam M48 – takozvanu „tandžaru“, kako smo je mi zvali – s okvirom od pet metaka. Uz nju smo dobili još svega dvadeset komada streljiva. To je bilo sve. Naoružanja je nedostajalo, snalazili smo se kako smo znali. Smjene su se mijenjale tako da si često preuzimao oružje od onoga koji je silazio s položaja. Neki su imali automatske puške, ali mi smo dobivali ono što je bilo dostupno – i tih dvadeset metaka morali smo čuvati kao suho zlato. Bilo je strogo zabranjeno pucati ako netko prvi nije zapucao na tebe. Pazili smo da ničim ne isprovociramo drugu stranu, da ne damo povoda za jači odgovor. Znali smo da su daleko bolje opremljeni. Na naš jedan hitac znali su uzvratiti s deset granata. Jednom prilikom kada je počeo napad na farmu Orlovnjak, nalazio sam se na drugom položaju s prijateljem koji je odslužio vojni rok u JNA i razumio se u oružje puno bolje nego ja. Odlučio sam iskoristiti priliku i opaliti koji metak da isprobam pušku. Prvi metak, tup, neće, drugi isto neće. Na kraju smo rastavili zatvarač i vidjeli da je mojoj pušci slomljena udarna igla.
U rujnu ’91. počinju bitke za vojarne, a posada vojnog skladišta Lug kraj Čepina odlučila se na proboj prema okupiranoj Tenji. Tik pred Tenjom upadali su u ruke hrvatskim vojnicima, a kako je među njima bio i Ivan Anušić uspio je od jednog neprijateljskog vojnika zarobiti pušku. Ona mu se vrlo brzo pokazala itekako potrebnom jer je 6. listopada 1991. uslijedila bitka za Orlovnjak koja mu je obilježila ratni put.
Bio sam u ekipi koja je tog dana ujutro u 8 sati došla na smjenu. Bila je zapravo mlađa ekipa koja je preuzela položaje od noćne straže. Taj dan je za nas ostao upisan kao jedan od najtežih. Bilo je i drugih strašnih dana, pad sela i stotinu čuda, ali taj je imao neku posebnu težinu. Na položaju nas je bilo dvadesetak, većinom mlađih. Tek što smo stigli, negdje oko 8 sati i 15 minuta, započeo je napad. Prvo je krenula artiljerija. No to nije bilo uobičajeno granatiranje kakvo smo već znali doživjeti. Ovo je bilo masivno, sustavno i neumoljivo. Trajalo je oko dva i pol sata. Bili smo u rovovima i nismo mogli izaći dok granatiranje nije završilo. A onda smo začuli zvuk tenkova. Taj zvuk je prepoznatljiv — drobljenje gusjenica po terenu, težak metalni huk koji se ne može zamijeniti ni s čim drugim. I tada smo znali da počinje ozbiljan napad.
Dok su imali streljiva Ivan i suborci su se odupirali. Kada je došao do posljednjeg okvira metaka odlučio je sa suborcem otići do barikade gdje je bilo zapovjedno mjesto po još municije. Međutim kada su izašli iz rova sve je bilo sravnjeno pa tako i barikada koja je stajala na cesti od Tenje prema Antunovcu. Susreli su tek jednog vojnika koji je čekao tenk da ga uništi. On im je rekao da su se svi ostali već povukli… Za par trenutaka shvatili su da su neprijateljski vojnici već na farmi, među njima.
To je bila jedna od najvećih farmi krava na tom području, ogroman kompleks s pustarama i starim zgradama u kojima su nekada živjeli radnici farme. Kroz taj prostor smo se pokušavali izvući, koristeći objekte kao zaklon. Već tada smo čuli glasove neprijateljskih vojnika. A kad se puca prema vama, taj zvuk je specifičan — kao da pucaju petarde, ali oštrije i bliže. Drugačije je kad metak ide u zrak i kad je cijev uperena ravno u vas. Taj se zvuk jasno čuo. Znači, vidjeli su nas i pucali prema nama. Nas trojica smo izašli na cestu koja nas je trebala odvesti prema Antunovcu. I upravo tu dolazimo do situacije koja je za mene ostala nevjerojatna. Danas mogu reći — tu me dragi Bog spasio. Stali smo na cestu, a prema nama su dolazila dva tenka i transporter.
Ivan je bio uvjeren da se radi o hrvatskim snagama koje im dolaze pomoći jer su dolazili iz pravca Antunovca koji je bio u rukama hrvatske vojske. Ipak, radilo se o snagama JNA.
Misleći da je to naš tenk, stao sam pred njega na nekih trideset do četrdeset metara i počeo rukama pokazivati im da se vrate nazad. Znao sam da gore više nema nikoga od naših i nisam htio da uđu u Orlovnjak, koji je bio stotinjak metara dalje, da ne upadnu u istu situaciju u kakvoj smo se mi upravo našli. Vojnik koji je bio gore na mitraljezu gledao me i širio ruke, kao da pita što govorim. Ja sam uporno pokazivao: vratite se, nema nikoga od naših, ne idite naprijed. Nisam čuo što mi govori, ali po njegovoj gestikulaciji vidjelo se da pokušava shvatiti što mu poručujem. U jednom trenutku se okrenuo prema unutra i vidio sam kako pokazuje rukom posadi da se okrenu. I tenkovi su se zaista počeli povlačiti. Vratili su se na mjesto gdje su nam već probili liniju i došli nam s leđa. A mi smo, praktički, ostali živi — ne znajući u tom trenutku da smo si upravo spasili život.
Ivanu i njegovu suborcu u izvlačenju prema Antunovcu pomogao je i kukuruz koji je te jeseni narastao viši nego ikad. Ušli su u kukuruz i puzeći se kretali par sati da bi nakon par stotina kilometara neizvjesnosti, u kojima su ih vojnici JNA pozivali na predaju, izišli na čistinu pred dva tenka i transporter s kojima su se već susreli.
Ustali smo i krenuli prema tim tenkovima. U jednom trenutku gledam prvi tenk, ali oni još uvijek nisu primijetili da im prilazimo s druge strane, i ugledam na anteni jugoslavensku zastavu. Isto je bilo i na transporteru. U tom trenutku sve mi je postalo jasno — to nisu naši tenkovi, to nije naš transporter. Mi smo, zapravo, izašli ravno pred neprijatelja. Polako smo se spustili dolje, gotovo instinktivno, da nas ne primijete. Nije bilo panike, samo spoznaja da smo u potpuno pogrešnom smjeru. Pogledom smo tražili izlaz i shvatili da postoji samo jedan uski prostor kojim se možemo izvući.
Taj prostor vodio je kroz minsko polje.
Kretali smo se naizmjenično. Ja bih napravio deset koraka, on bi čekao. Onda bi on išao točno po mojim stopama, pa deset novih koraka, pa bih ja išao njegovim stopama. Nismo smjeli pogriješiti ni za centimetar. Izvukli smo se tek predvečer. Bilo je oko šest sati, mrak je već polako padao. Punih dvanaest sati izvlačili smo se s Orlovnjaka koji je bio udaljen svega dva ili tri kilometra od naših linija. To je iskustvo kojeg dugo vremena zapravo nisam bio ni svjestan. Tek kasnije, kad je sve prošlo, počeli smo analizirati što se dogodilo. Sjedili bi do tri ujutro, vraćali film, uspoređivali njegova sjećanja i moja, pokušavali shvatiti kako smo uopće ostali živi. I što smo više analizirali, to je zaključak bio jednostavniji — nije to bilo ni neko posebno vojno znanje, ni hrabrost. Samo nas je dragi Bog sačuvao.
U bitci za Orlovnjak 6. listopada 1991. poginulo je sedam hrvatskih vojnika, a za nekima se i danas traga. Taj dan ostao je duboko urezan u sjećanje Antunovca – kao dan velike žrtve, ali i dan u kojem su mnogi mladići preko noći postali ljudi. Ivan Anušić samo je nekoliko dana poslije napunio osamnaest godina. Rat za njega nije završio izlaskom iz Orlovnjaka – tek je započeo. U obrani sela ostao je do 5. prosinca 1991., kada je Antunovac okupiran. Nakon toga njegov ratni put vodio ga je na druga bojišta – od dubrovačkog, preko hercegovačkog, do velebitskog. Iz sedamnaestogodišnjaka koji je s dvadeset metaka i starom puškom stajao na liniji obrane izrastao je u vojnika kojeg su oblikovala najteža bojišta Domovinskog rata. Iskustva Orlovnjaka, dvanaest sati izvlačenja i pogibija suboraca ostali su temelj na kojem se gradio njegov daljnji ratni put – put prekaljenog ratnika.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.