Imao je 20 godina kada je otišao u rat. Prvi dan rata – bitka za Cerić i preživljavanje zasjede uz višesatno probijanje iz okruženja. Samo o tome što je tog dana preživio dao bi se snimiti film. Iako se nakon Cerića vratio kući s mišlju da nikada više neće obući uniformu drugog dana samo se ustao iz kreveta i otišao prema Nuštru i sudjelovao u herojskoj obrani tog sela. I tako je Mario Škegro nakon tjedan dana ratovanja postao prekaljeni ratnik 3. A brigade Zbora narodne garde „Kune“ u kojima je bio do osnutka 5. gardijske brigade „Sokolovi“. Prvi teren – Maslenica i odmah teško ranjavanje. Mario prepričava što se dogodilo:
Djelovao je po nama neprijateljski top, M-76 ili ZIS, nisam mogao sa sigurnošću reći koji. Po položaju sam procijenio odakle puca i zatražio potporu minobacača. Kodno ime za minobacače bilo je „Tornado“ – tri minobacača kalibra 120 mm. Dao sam im koordinate i tražio da poklope položaj. Poslali su probnu granatu. Nakon toga sam dva puta vršio korekciju pogodaka.
Kada je topništvo ispalilo treći plotun Mario je ostao bez veze no bio je uvjeren da je posao odrađen pa je idućeg dana osobno odlučio otići do neprijateljskog položaja, preko hrvatskih i srpskih minskih polja, kako bi se uvjerio u efekt napada.
Našao sam položaj. Bilo je krvi, zavoja, razbacanog streljiva. Jedan kotač je bio uništen, ne znam je li od topa ili nečeg drugog. Uzeo sam jedno punjenje za top od 76 mm. Imao sam običaj sa svakog izviđanja u neprijateljskom teritoriju donijeti neki dokaz. To je bio i trofej i potvrda da sam stvarno bio tamo. Kad nekome kažeš da si bio na neprijateljskom teritoriju, ne vjeruju svi. Ali kako bih se sutradan mogao pojaviti s punjenjem za 76-milimetarski top, ako tamo nisam bio?
U povratku Mario je kundakom puške aktivirao poteznu minu, a sreća u nesreći bila je ta da je prvi put u ratu baš tada nosio pancirku.
Prekoračio sam žicu i nisam osjetio da mi remen puške klizi. Kad sam osjetio trzaj, već je bilo kasno – ruku nisam stigao podići. Mina je bila metar i po od mene. U krugu od trideset metara ne bi trebalo biti preživjelih, a rasprskavajući učinak ide i do sto metara. Geleri su mi prošli kroz noge, raskidali listove. Jedan me pogodio kod srca, ali ga je pancirka zaustavila. Dobio sam stotine sitnih gelera po tijelu – kasnije su rekli oko stotinu. Danas ih još oko četrdeset nosim u sebi.
Jedan geler prošao mu je kroz oko i zaustavio se blizu mozga.
Ostao sam pri svijesti. Nisam ni pao od detonacije, ali nisam vidio na jedno oko. Prvo što sam primijetio bile su rasparane hlače, krv po rukama, bradi, u ušima. Opipao sam noge – tetive i kosti su bile cijele. U tih nekoliko sekundi kroz glavu mi je prošlo sve – Ako ostanem tu, dečki koji dolaze po mene ne znaju raspored mina. Netko će poginuti zbog mene. Ako budu razminiravali, opet mogu iskrvariti. Savladao sam bol, uzeo pušku i krenuo dalje. Uvijek sam govorio – oružje mora biti uz mene. Prešao sam ostatak minskog polja i ugledao svoje, kako se kreću uz suhozide. Oni nisu znali da je to minsko polje. Kad su došli do mene, prvo sam pitao je li mi oko na mjestu. Rekli su da jest. Sam sam ga zamotao. Bili su to mladi dečki, šokirani. Pokazao sam im koje rane najviše krvare, jer nisu imali dovoljno zavoja za sve. Bitno je bilo zaustaviti jaka krvarenja.
Marija su stavili na deku i odnijeli u sanitet. Dok su ga nosili ranjenom stražnjicom udarao je u kamenje, ali to ga je držalo budnim sve do zadarske bolnice gdje je operiran i prebačen helikopterom za Zagreb gdje su mu kirurzi pokušali spasiti oko no bez uspjeha. Kako je ostao bez desnog oka koje mu je bilo nužno za ratovanje i pucanje jer je bio dešnjak nakon tri mjeseca bolovanja odlučio je trenirati pucanje lijevom rukom nišaneći na lijevo oko. U to trenirao je i vježbao kako bi povratio formu i nakon četiri mjeseca zaključio – spreman sam. Marijev zapovjednik nije imao pojma da Mario ne vidi na jedno oko. Iako mu je bio sumnjiv, pustio ga je i Mario sa „Sokolovima“ 1994. odlazi na livanjsko bojište gdje sudjeluje u operaciji „Zima-94“. Nastavio je obučavati se i trenirati iščekujući operaciju oslobađanja okupiranih krajeva istočne Hrvatske no nije ju dočekao. Ipak u vojsci je ostao do 2004. kada se umirovio.
Prije odlaska u temeljnu dočasničku školu morali smo proći liječnički pregled. Dolazili su ljudi iz raznih postrojbi. Mislio sam da ću tamo sresti nekoga koga poznajem, nekoga koga bih mogao zamoliti da mi pomogne da prođem. Znao sam da sve mogu proći, osim vida. Pregled je bio u Domu zdravlja u Osijeku. Nisam poznavao nikoga. Bilo me sram pitati bilo koga, bojao sam se da ću se razotkriti. I onda sam vidio onu ploču za čitanje slova. Sjeo sam na stolicu. Doktorica mi kaže da zatvorim jedno oko. Zatvorio sam i pročitao. Onda mi kaže da zatvorim drugo oko. Spustio sam ruku i pokrio opet desno oko – i opet pročitao. Tako sam prošao liječnički. U školi, recimo, nitko nikada nije skužio da na jedno oko ne vidim. Bio sam već toliko istreniran i ufuran u to. Tada još nisam imao protezu. Oko mi je bilo pred umirovljenjem – nije više bilo normalne boje. Šarenica je počela dobivati mutni sjaj. Oko je počelo atrofirati, skupljati se, gubiti volumen, mijenjati boju. Tada to više nisam mogao skrivati. Morao sam u mirovinu, iako i dan-danas kažem da sam mogao raditi. Mogao sam obučavati mladu vojsku. Ali dođe trenutak kad čovjeka jednostavno umirove.
U početku mu je bilo teško nositi se s pogledima, ljudi bi buljili, a on gledao u pod, skrivao lice i izbjegavao kontakt s očima. Danas nosi protezu i uživa u životu. Sa suprugom Marijom često putuje, a slobodno vrijeme posvećuje odlascima u lov i brizi za svoje mađarske vižle koje mu u lovu pomažu i prave društvo. Pored toga aktivan je član Garde Hrvatskog sokola Vinkovci s kojom sudjeluje u nizu manifestacija i obilježavanju bitnih obljetnica. Osobito je ponosan što je s Gardom sudjelovao na svečanom vojnom mimohodu 2025. u Zagrebu. Također Mario predaje u školama o Domovinskom ratu, svojem iskustvu i poratnom životu educirajući mlade naraštaje da se ne zaboravi žrtva njegovih suboraca.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.