Operacija „Una“ najtragičnija je operacija hrvatskih snaga u Domovinskom ratu, a uz taj neuspjeh se veže i brojka od 50 poginulih hrvatskih vojnika. I dok je najveći broj njih, čak 44, stradao na pravcima napada Zbornog područja Zagreb kod Dvora na Uni i Hrvatske Dubice često se zaboravlja da je u operaciji sudjelovalo i Zborno područje Bjelovar koje je imalo 6 poginulih. Stradala su četvorica pripadnika 125. novljanske domobranske pukovnije, jedan pripadnike 52. domobranske pukovnije Daruvar te jedan pripadnik 121. domobranske pukovnije. Njegovo je ime Željko Lulić.
Lule, kako su ga zvali suborci svoj je ratni put započeo 1991. godine u topništvu 108. brigade Hrvatske vojske. Po naravi je bio fajter i htio je na prvu crtu, a na kraju završio u postrojbi koja je češće bila iza prve crte nego na njoj – u izvidničkoj satniji 121. brigade Nova Gradiška. Od tada pa do njegove smrti bio je nerazdvojan s daleko mlađim suborcem Dragom Matoševićem koji se prisjetio Luleta i njegovog ratnog puta s naglaskom na posljednju akciju.
Nas dvojica upoznali smo se već 1991. kada smo obojica pristupili protudiverzantskom vodu 121. brigade. Odmah je na mene ostavio snažan dojam, a danas mogu reći da je on za mene u ratu bio i otac i brat i mama i sve. Iako je on bio 1954. godište, a ja 1971. ta razlika od 17 godina nije se osjetila i brzo smo razvili prisan odnos. Zbog njegove, u prvom redu hrabrosti, mi „klinci“ smo prema njemu imali ogromno strahopoštovanje. I danas kad izgovorim njegovo ime to činim uvijek uz taj osjećaj strahopoštovanja koji se tad kod mene rodio.
Željko Lulić bio je zaluđen auto-moto sportom, osobito motorima, a Drago se dobro sjeća koliko ga je šokirao odgovor – „Ma 5 minuta… ako se ne žurimo.“ nakon što je pitao Luleta za koliko će stići od Davora do Nove Gradiške.
Ako tu relaciju odjuriš autom treba ti minimalno 15 minuta. Najbrže što sam se s njim vozio na motoru bilo je 200 na sat. Bilo je to ludo iskustvo, a on ga je vozio i 300 na sat, nezamislivo. Neki zapovjednici su zbog prebrze vožnje čak pokrenuli stegovni postupak protiv Luleta. To nas je jako pogodilo jer je takva njegova vožnja često bila jako bitna i u mnogim situacijama presudna kada su u pitanju ljudski životi. Primjerice, ako je netko naš zalutao u mine mi smo trebali munjevito intervenirati, osigurati to područje da ranjenog može pokupiti sanitet, a u par navrata i sami smo izvlačili ranjenike. Najupečatljiviji mi je svakako ostao naš odlazak u Poljane. Lule je vozio, bio je obučen, a mi ostali smo samo pobacali opremu u džip i putem se oblačili i opremali. Bio je dogovor da pokupimo našeg zapovjednika i zapovjednika policije pred policijskom postajom u Novoj Gradiški. Njihovo javljanje je bilo – „Di ste? Mi vas čekamo.“ Naš odgovor je bio – „Mi smo u Poljanama.“ Spasili smo tada jednu ekipu policajaca iz Davora koji su ostali okruženi u jednoj kući. Nikad neću zaboraviti tu radost i olakšanje na njihovim licima kada su vidjeli da smo im pristigli u pomoć.
Drago i Lule bili su zajedno u svemu – od akcija, preko zafrkancija do obuka među kojima se osobito ističe commando obuka koju su prošli u Žutici kod Bojne Frankopan. Bili su skupa u svim velikim oslobodilačkim operacijama 1995. godine – „Bljesku“, „Oluji“ i na koncu u tragičnoj „Uni“ u kojoj je Željko Lulić smrtno ranjen.
Uloga izvidničke satnije 121. domobranske pukovnije, kojoj su pripadali, u toj operaciji bila je forsiranje Save kod ušća Une te stvaranje mostobrana za uvođenje ostatka hrvatskih snaga. Ono što je nevjerojatno je činjenica da se njihovo uvođenje u operaciju provodi 19. rujna 1995. kada je već bila izdana zapovijed za obustavu operacije zbog neuspjeha koji su hrvatske snage doživjele dan ranije kako na tom pravcu kod ušća Une, tako i kod Dvora i kod Dubice. Tomislav Kovačić, autor knjige „Operacija Una“ piše: Zašto 19. rujna pripadnici 265. IDS, BS 52. dp, BS 121 dp i BS 125 dp. ipak kreću u novi nasilni prijelaz Save nasuprot izdanoj usmenoj zapovijedi načelnika Glavnog stožera HV-a o obustavi operacije Una – ostat će još uvijek nejasno.
Ja sam odrastao na Savi i nije mi to mirisalo na dobro no zapovijed je zapovijed i moraš ju slušati kako god. Po meni je trebalo forsirati Savu nekoliko stotina metara nizvodno od ušća čime bi bilo puno jednostavnije doći do izvršenja zadatka. Ovako, na samom ušću je to bila samoubilačka akcija. Zna se da je forsiranje rijeke jedna od najtežih vojnih operacija, a mi smo ovdje forsirali i Savu i Unu.
Drago je sa skepsom primio zapovijed 18. rujna uvečer. Visokom časniku Hrvatske vojske koji mu je izdao zapovijed sugerirao je da desant izvrše 300 metara nizvodnije na što je dobio odgovor – „Vojniče tko tebi daje za pravo da odlučuješ?“ Idućeg dana dok su zastali kod Novske na putu prema Jasenovcu, odakle su trebali krenuti u akciju, pogledao je u nebo pun strepnje što mu sprema taj dan.
Kao ni drugi kolege iz njihove postrojbe niti Drago, niti Lule nisu znali da su hrvatske snage dan ranije već pokušale izvesti istu zadaću i da su se neprijateljske snage na suprotnoj obali spremile za mogući ponovni pokušaj hrvatskih snaga. Po dolasku u Jasenovac sjeli su u čamac, a Drago je uz uzdah prokomentirao – „Dečki, meni ovdje nešto smrdi“, no Lule ga je požurivao – „Ajde Jaro, moramo krenuti, uteći će nam!“ I krenuli su…
Prvo je trebao ići brod Riječnog zdruga, a zatim čamci koji bi prevezli nas i izvidnike iz Bjelovara s kojima smo djelovali. No brod se držao po strani i mi smo s tri čamca prešli preko. Čim smo došli do obale nastao je kaos. Četnici su nam bacali bombe u čamac i oko čamca, a mnogi su pri iskakanju skočili u mine. Sreća u nesreći je bila da smo desantirali ispod topole koja nas je koliko-toliko štitila od topničkih udara.
Hrvatske snage pružale su topničku potporu snagama u desantu, prema Draginom sjećanju, od 12 i 30 do 13 sati. Od tada pa sve do 20 sati kada su se posljednji preživjeli uspjeli vratiti na hrvatsku obalu Save trajao je pakao. Drago je u tom razdoblju učinio niz junačkih djela i hrabrio suborce u toj, činilo se, bezizlaznoj situaciji.
Kada nam je ponestalo municije i kada smo s rafalne morali prebaciti na pojedinačnu paljbu zavladala je panika. Neki su počeli razmišljati i o predaji. Govorio sam im – „Samo da dočekamo noć.“ Znao sam da ako se pustimo niz rijeku, zbog strujanja, voda će nas morati izbaciti na hrvatsku obalu. Eventualno bi problem mogao nastati zbog pothlađenosti jer smo cijelo vrijeme stajali u vodi.
Željko Lulić – Lule je nakon nekoliko sati okršaj, borbe na desetak metara. Metak ga je pogodio u rame i završio u plućima. Preko Save je prevezen u čamcu koji je prevezao drugu grupu ranjenika. I dok je praktički umirao spasio je život jednom od ranjenih suboraca iz čamca. Naime jedan vojnik počeo je gubiti svijest i glava mu je završila u vodi uslijed čega se počeo gušiti. Lule mu je, smrtno ranjen, nogom digao glavu i ranjeni vojnik uspio je doći do zraka te preživjeti.
U nastavku akcije teško je ranjen snajperskim hicem u kralježnicu Pavle Ćelepirović – Šćuka, također pripadnik Dragine postrojbe. Sukladno zapovijedi u čamcu koji je Šćuku i skupinu ranjenika trebao prevesti na suprotnu obalu našao se i Drago Matošević.
Nisam htio ući u taj čamac. Bilo me strah – ako pređem, da se neću htjeti vratiti. No zapovjednik Radić uvjerio me da pođem s ranjenicima što sam srećom i učinio. Naime kad smo se otisnuli od obale penta koja je pokretala čamac završila je u vodi i vozača je uhvatila panika. Nije bilo vesla i nosila nas je struja prema mjestu na kojem bi bili izloženi neprijateljskoj vatri kao glineni golubovi. Ranjeni leže, ja provirujem, vidim da uskoro izlazimo iz „mrtvog kuta“ neprijatelju i znam da će nas svakog časa oderati. Pitao sam vozača ima li štrik. Rekao je da ima i ja sam skočio u ratnoj opremi u rijeku i zaplivao očekujući da će mi baciti štrik. Međutim on to nije učinio. Doplivao sam do čamca, uhvatio ga i dovukao natrag do desne obale Save.
Trebalo je smisliti neku taktiku prelaska rijeke i to što prije radi teških ranjenika. I dalje je opcija bila – dočekati noć. No u jednom trenutku Savu prelazi remorker kojim su upravljala dvojica ročnih vojnika Hrvatske vojske potpuno nesvjesni opasnosti u koju su se opustili. Na Dragin upit odakle oni u ovoj priči odgovorili su mu kako su iz Zagreba poslani na vojnu vježbu.
U nevjerici sam ih promatrao, a dok smo prebacivali ranjenike u remorker njima nije bilo jasno kako je moguće da dečki tako uvjerljivo glume ranjenike. Shvatili su dakako da se ne radi o vojnoj vježbi, a ja sam ih umirivao i davao uputu kako da prijeđu rijeku. S obzirom da Sava udara o Unu nisu smjeli glisirati već s pol gasa krenuti. Ipak uhvatila ih je panika, dali su ful gas i čamac u kojem je bio nepokretan Šćuka, a koji se nalazio kod pramca preokrenuo se.
U dramatičnim okolnostima, Pavle Ćelepirović uspio se uhvatiti rukom za čamac i suborci su ga izvukli na remorker koji je ubrzo planuo, a netko od mladića koji su njime upravljali viknuo je kako će eksplodirati.
Svi su počeli skakati s remorkera, a nepokretni Šćuka i ja ostali smo unutra s još jednim suborcem koji je uzeo aparat za gašenje požara i krenuo gasiti požar. Ja sam za to vrijeme skočio s remorkera na vrbu i zavezao ga za nju da ga struja ne odnese van zaklona. Kako je Sava našpanala remorker Šćukine su noge završile prikliještene između obale i remorkera. Skočio sam i pridigao mu noge no u tom trenutku čuo sam glasove ispod remorkera. Nisam se dvoumio i zaronio sam te izvukao dvojicu vojnika koji su iskačući s remorkera promašili obalu i završili pod remorkerom.
Nakon što je plamen ugašen, ispostavilo se da nije došlo do kvara na remorkeru te su se njime posljednji vojnici, među kojima Drago i Pavle, uspjeli spasiti. Nažalost Željko Lulić podlegao je, nakon par dana kome, 24. rujna 1995. teškim ranama kao posljednji od 50 hrvatskih vojnika koji su život izgubili u najtragičnijoj operaciji Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Iza sebe ostavio je suprugu i dvoje male djece.
Radi se o lakomosti i brzopletosti odnosno nedovoljno dobro isplaniranoj operaciji koja je na kraju završila kao najveći fijasko Hrvatske vojske u Domovinskom ratu u kojoj su mnogi heroji ostavili svoje živote među kojima i moj Lule. Ipak on i dalje živi u mojim mislima i mojim pričama i tako će biti dok sam živ.
Drago Matošević
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.