O ratnom putu Pavla Ćelepirovića – Šćuke već smo pisali. Od 1991. i odlaska u rat pa sve do operacije “Oluja” i oslobađanja Hrvatske Kostajnice on je stasao u jednog od najspremnijih pripadnika izvidničke satnije 121. brigade Hrvatske vojske. No s Hrvatskom Kostajnicom nije završila epizoda novogradiških izviđača u operaciji Oluja. Šćukina postrojba je nastavila djelovanje prema Dvoru na Uni. Ipak veći dio ovog članka posvetit ćemo operaciji Una, operaciji koja je do temelja promijenila Šćukin život.
Tijekom Oluje naše su snage zapele kod Dvora na Uni. Vi ste dobili zapovijed da intervenirate.
„Mi smo odmarali u nekom selu pokraj Kostajnice kad je stigla zapovijed da idemo prema Dvoru. Trebali smo zauzeti selo Hrtić iznad Dvora gdje nije išlo. Ušli smo u selo s druge strane bez ispaljenog metka. Jesu li se u međuvremenu maknuli ili ne, ne znamo. Već je ona famozna postrojba Mile Novakovića pogazila kolonu svojih civila tamo. Dalje smo trebali ići u Bosanski Novi jer su se tamo nalazili Novakovićevi tenkovi koji su ostali bez goriva. Međutim, most je bio miniran, ostao je samo mali dio za prijelaz pješadije. Mi smo cijelu noć pucali s neprijateljima preko mosta, ali nismo tu ništa mogli bez inžinjerije. Nakon što je ta noć prošla, otišli smo iznad Dvora gdje smo slučajno našli skladište Čerkezovac, ne znajući što smo pronašli. Žao mi je samo što su drugi pobrali lovorike, a mi smo bili ti koji smo prvi pronašli to skladište i to se nigdje ne vodi.“
Nakon Oluje – kratki odmor.
„Ostali smo još po terenu nakon Oluje i u devetom mjesecu dobili malo domora, no to je kratko trajalo. Ženio nam se jedan pripadnik izviđača, a znate kako je to u Slavoniji. Svatovi su u subotu, a mi smo u četvrtak krenuli. I za vrijeme nedjeljnog ručka saznajemo da se sutra moramo javiti u bazu i da idemo u novu akciju.“
Ta akcija je bila Una.
„Da, prokleta Una. Ponedjeljak, 18. rujan, nitko nam ne govori gdje idemo. Samo da ćemo vidjeti. Ponedjeljak popodne, idemo autocestom do Novske, ali i dalje nam ništa ne govore. Dolazimo u tu šumu kod Jasenovca i tu smo prenoćili. Tijekom noći je bila stalno strka, dolazili su neki časnici, stalno su se čuli auti, a još tijekom dana se čula i neka pucnjava u daljini. U 5 ujutro 19. rujna se budimo i trebali smo krenuti. Došli smo u Jasenovac, ali je magla bila, ništa se nije vidjelo. Početak se otkazao zbog magle. Vratili smo se u šumu pa su nas u podne opet dignuli. Tek smo tada saznali gdje trebamo ići i koji nam je zadatak. Nisu nam ništa prije toga govorili. Posebno me boli što nam nitko nije rekao da su naše snage dan ranije pokušale forsirati rijeku i da su odbijene. Iz ove perspektive, ne mogu vjerovati da nisam registrirao vijesti koje smo slušali s njihovog Radija Bosanska Dubica gdje su njihovi spikeri govorili da su odbili napad naše vojske te su čitali imena ranjenih i ubijenih, a među njima su pročitali i ime mog rođaka iz Davora. Tada sam to odbacio kao neistinu i propagandu, ali kasnije sam shvatio da nisu ništa lagali.“
U podne je sve krenulo.
„Uzeli smo municiju, zavoje, sve što je trebalo pa smo otišli malo poviše Jasenovca gdje nas je čekao čamac. Krivo mi je što nam nisu dozvolili da odemo na to mjesto prije napada čisto da dobijemo sliku gdje idemo. Tamo su nas čekala dva čamca i Bjelovarčani su donijeli jedan svoj čamac. Ušli smo svi u te čamce, ali osjetili smo da nešto ne valja. Prolazimo ispod mosta na Savi uz probleme jer je vozač čamca dao prejak gas pa smo ga mi morali upozoravati da smanji gas jer ćemo se potopiti. Tu su nas Bjelovarčani prestigli i praktično preuzeli našu zadaću jer su oni ušli prvi u akciju. Oni su uljetjeli u minsko polje, a tamo smo trebali biti mi. Čim smo pristali uz obalu odmah smo im pomogli i našli smo područje gdje nije bilo mina te smo se tu rasporedili. Međutim, već u prvim minutima je bilo previše ranjenih.“
Akcija je praktično propala prije nego što je i započela?
„Da, ali ne zbog nas. Borba je bila žestoka, ali riješili smo mi to u početku. Nastala je i pauza od nekih 45 minuta gdje nitko na nas nije pucao. I sad u tih 45 minuta smo tražili konstantno pomoć, ali veza nije radila kako treba, uspjeli smo neke ranjenike izvući natrag na našu obalu, ali naš broj je konstantno opadao. Nije nas više bilo 20 već 7-8. Kad je išla druga tura ranjenika, tu smo poslali jednog našeg vojnika da ide s njima da prenese našim ljudima da nam treba municije jer mi smo konstantno njih viđali da se šeću po obali, dakle tu su. Došli smo do toga da smo tražili metke među čahurama koje puška izbaci. Na kraju se predvečer uspio probiti jedan čamac s municijom, ali imamo mi što vidjeti. Poslali su nam pet sanduka bombi i 308 kalibar tko nitko od nas nema. Pa kako je to moguće? Nešto malo smo dobili municije koju smo zapravo mogli iskoristiti. Zatim ulazi amfibija koja dolazi do nas do obale i dogovorili smo se da on gazi prema selu, a mi ćemo za njim i ući u selo. Pješačke mine mu ne smetaju, jedino mu protutenkovska mina može nešto napraviti. I kako je on ugasio propeler i počeo paliti gusjenice. Gusjenice su povukle vodu, a mi smo odmah vidjeli protutenkovsku minu. Moj zapovjednik i ja smo tu skočili i pokušali ga zaustaviti, ali on je krenuo, naletio na minu i amfibija je letjela u zrak. Tu su nam sve lađe potonule.“
Što se dalje događa?
„Nas je ostalo još šest, ali bilo je ranjenih dečki iz amfibije. I mi čujemo nekakav čamac koji dolazi prema ušću Une. Bio je to remorker. Dečki dolaze i kaže da su ih poslali na vojnu vježbu. Pa kakva vježba, oko nas krvi do koljena. U remorker je većina ušla, ostali smo Drago (Matošević, op. a.), zapovjednik i ja. I u tom trenutku osjetim strašan udarac u leđa i samo sam zalegao. Ovi moji su prvotno mislili da se šalim, ali ja više nisam osjećao noge. Stavili su mene i još dvojicu ranjenih u čamac koji su svezali za remorker. Ja sam svega svjestan i odmah mi je bilo čudno kako su oni to svezali, ali ništa ja nisam govorio. I točno kada su oni remorkerom počeli izlaziti iz toka Une u tok Save, osjetim da moj čamac propada. Malo sam podignuo glavu i vidim moj čamac se prekreće. Ležao sam licem prema podu i najednom počinjem tonuti. U tom trenutku tražiš bilo što za što bi se uhvatio i na svu sreću uvidio sam neki komadić špage. Tu špagu sam zgrabio svom snagom koju sam imao. Rekao sam sam sebi da to ne puštam. U mislima mi je samo da oni pređu na našu stranu pa valjda će netko provjeriti što se dogodilo sa čamcem. Kada su oni stali i vidjeli da je čamac okrenut, oni su ga okrenuli prema gore i vidjeli da se ja čvrsto držim. Bili su u šoku. Dvojica koji su bili sa mnom su ostali u vodi, ali ih je Drago uspio izvući. Na kraju su me uspjeli navući na pramac remorkera, potrbuške, ali noge su mi ostale vani. Međutim, ne bojim se jer ako i dobijem metak neću ništa osjetiti.“
Tu nije kraj vaše kalvarije.
„Ne. Samo što smo krenuli, zapalio se remorker i krene curiti nafta pokraj mene. Bojao sam se samo da ne izgorim. Jedan je brzo uzeo aparat za gašenje i ugasio prvi požar, ali je odmah bacio aparat u Savu, a vatra je ponovno buknula. Ajde, uspjeli su nekako ugasiti i tu drugu vatru. Krene ponovno remorker i kako on ide tako drobi moje noge koje nisu u potpunosti na remorkeru. Skužio je to Drago pa je podigao moje noge i onda smo nastavili dalje. Cijelo vrijeme oni nas tuku s druge strane, no nitko na sreću nije nastradao. I prešli smo mi ispod mosta i došli na našu stranu. Tu je bio neki naš doktor i prilično nonšalantno nastupio prema nama. Moji suborci traže pomoć za mene, a on jede jabuku. Tu je Dragi došlo crno pred očima i iskočio je iz remorkera prema njemu i sastavio ga šakom.“
Gdje su vas odveli na liječenje?
„Rekli su mi da dolazi civilni kombi i da će me voziti u Kutinu. Ono što je bitno za cijelu priču, a prije sam spomenuo, je to da sam ja svega svjestan. Dolazimo u Kutinu, a meni iznad glave dva doktora prave grimasu u stilu da od mene nema ništa. Mrtvo hladno kao da su mačku gledali. Mislim si ja sebi – „Ne dam se ja.“ Cijelo vrijeme je meni hladno i krv šiklja iz mene. Kad god udahnem, teško mi je, jedva dišem. Zatim je stigao sanitet i odmah su me vozili za Zagreb. Dolazimo u Draškovićevu, a ono iz sale izlazi kirurg, znam mu i ime, Gojko Buljat. Ali on izlazi u civilu, njemu je smjena gotova. On kad je mene vidio i u kakvom sam stanju, odmah je uzeo kutu i otvorio me odmah na ulazu kako bi krv i sukrvica izašli iz mene. Taj mi je čovjek rekao: „Drž’ se, ti si moj mali!“ I zadnje čega se sjećam je ulaz u operativnu salu i ona svjetiljka i tu film prestaje.“
Vi ste svojevrsno medicinsko čudo?
„Četiri dana sam bio u komi i onda sam se probudio. Brzo dolazi sestra pa zove doktora. Pitaju me za ime, prezime i datum rođenja. Ja njima uredno odgovarao, a oni su mene to sto puta pitali. Oni nisu mogli vjerovati. Prema svemu, zbog ranjavanja, zbog toga što je mozak jako dugo bio bez kisika, ja sam trebao biti biljka.“
Što je slijedilo nakon toga?
„Znam da su operaciju kralježnice danima odgađali zbog jer su mi slezena bila polupana, dio rebara slomljen, probušen bubreg, srce je bilo vani, a to me je i spasilo jer su rukom pumpali srce. Nakon nekoliko dana su napravili operaciju. I onda je krenuo oporavak. Sve je nešto novo, ali meni je bilo bitno samo izaći iz kreveta. Oporavak je čak bio malo i prebrz jer sam samo tri tjedna bio u bolnici. Onda sam otišao u Varaždinske Toplice. Ležiš tamo, vidiš ljude u kolicima, na štakama i samo misliš da ti je nekako ustati. Imaš volju za životom i stalno ideš dalje. Stalno misliš da će nešto biti bolje. Nakon par mjeseci je došao red i na mene da sjednem u kolica i nitko nije bio sretniji od mene jer sam izašao iz kreveta.“
Tu ste doživjeli i najveću motivaciju od liječnika, iako ne onako kako ste zamišljali.
„Jedan dan poslije terapije otišao sam kod skupine liječnika. Imao sam dojam da sam tamo kao broj, kao da je životinja ušla. Oni su meni rekli da zaboravim svoj život od prije, da nikad neću moći hodati, da nikad neću moći raditi što sam prije. Čekao sam da završe i rekao im da neće biti onako kako su oni rekli. I nije bilo. Kroz vrijeme oporavka ja sam se privikao na taj život. Možeš izabrati to ili da te jednostavno nema, da se prepustiš. I išao sam i na pecanje i u lov, sve samo zbog tih njihovih riječi. I oženio se i djecu dobio. Ne možeš sve, ali dosta toga možeš jer postoji želja za životom.“
Poruka za kraj?
„Volio bih samo nešto reći. Kad se sjetim prvih terena i povrataka u Davor i tih fešti jer smo se vratili i svi te grle i ljube. I da smo mi mogli sve to tako brzo zaboraviti, da je netko išao poginuti za ovu državu. To mi je malo krivo. Znaju neki reći: „Pusti njega, dobio je sve, ima mirovinu…“. Ljudi krivo gledaju. Nije to samo sjedenje u kolicima, to je puno više. To ljudi ne žele vidjeti i jedino me to boli. Živiti se mora, a stanje u kakvom sam završio je dobro jer je moglo biti i gore.“
Naslovna fotografija – Drago Matošević i Pavle Ćelepirović – Šćuka
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistrirao sam povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – smjer istraživački, modul srednji vijek. Iako se aktivno bavim srednjim vijekom, moja prva ljubav je hrvatska povijest 20. stoljeća te sam kroz portal Domovinskirat.hr dobio priliku vratiti se toj ljubavi i pisati o herojskim bitkama iz Domovinskog rata i herojima koji su taj rat iznijeli. Također, urednik sam YouTube kanala “Hajdučka štorija” koji se bavi aktualnostima oko Hajduka iz Splita.