Selo Kruševo u zaleđu Zadra mjesto je herojske bitke, no osim što je zbog toga opjevano u pjesmi „Bili cvitak“ Jure Stublića nikada nije temeljitije istražen doprinos branitelja tog mjesta u kontekstu obrane Dalmacije. Stoga su usmena svjedočanstva branitelja Kruševa izuzetno bitna, a jedno od njih s nama je podijelio Renato Mikelić, pripadnik brigadnih izvidnika 4. A brigade Zbora narodne garde. Upravo je on, u srpnju 1991., bio dio prethodince snagama 4. brigade koje su koncem tog mjeseca zaposjele crtu obrane Kruševa.
Mi, brigadni izvidnici, išli smo kao prethodnica u Kruševo nekoliko dana prije nego što je 25. srpnja 1991. trebala biti pokrenuta na tom području akcija Rašeljka. Mi smo već 20. srpnja krenuli prema tom području, a zadatak nam je bio uspostaviti kontakt s lokalnim stanovništvom i tadašnjim vlastima, te brigadi osigurati logistiku. Mirko Šundov, koji je tada bio načelnik brigade za operativne poslove, imao je zadatak pripremiti teren i on nas je ustvari vodio. Osim što smo trebali osigurati logistiku morali smo provesti i izviđanje cijelog tog područja.
Usred srpnja skupina izvidnika u jednom je danu prošla 40-ak kilometara prilično brdovitog i nepristupačnog terena. Uspostavljen je kontakt s pripadnicima Policijske ispostave koja je ondje djelovala radi međusobne koordinacije te je dogovoren dolazak pripadnika 1. i 3. bojne.
Pristup Kruševu bio je moguć jedino morskim putem i tu smo bili najranjiviji. Brodovi su nas vozili na relaciji Kruševo – Meka Draga. Točnije radilo se o sedam ribarskih brodica koje su novigradski ribari stavili na raspolaganje 4. brigadi.
Nije prošlo puno, na brdu Kosmač, 2. kolovoza 1991. gine Nikola Džalto, prvi poginuli pripadnik 4. brigade. Situacija je bila sve složenija, baš kao i zadaci koje su dobivali Renato i njegovi izvidnici. Jednom prilikom, zajedno s pripadnicima 1. bojne, planirana je akcija Lomivrat. To brdo nalazile su upravo do brda Kosmač, a na njemu se nalazi jedan neprijateljski vod jačine 15 do 20 vojnika, poprilično dobro utvrđenih i naoružanih mitraljezom M53.
Trebali smo im doći iza leđa, uhvatiti ih praktički nespremne. U toj skupini bili su Rade Maksan iz Legije stranaca, Jares Mikulanda iz Zadra, Ivica Vukičević, Dražen Kučar i ja. Penjali smo se noću. Došli smo im u leđa i zatekli ih na spavanju. Kad je počela pucnjava, jedan je naglo skočio i u tom trenutku reagirao je Rade Maksan i skinio ga shotgunom. I počela je tu tutnjava. Dvojica su neprijateljskih vojnika pokušala prići bliže, ja sam tu isto reagirao i spriječio ih da nam se privuku.
Tako se 25. kolovoza 1991. bitka rasplamsala, ručne bombe letjele su s jedne na drugu stranu, a rikošeti metaka odbijali se o kamenje. U tom kaosu svatko se nastoji skloniti na najpogodnije mjesto. Pripadnici skupine 4. brigade se razdvajaju, a Renato nalazi mjesto pod jednim borom koji se nalazio pri samom vrhu Lomivrata.
Dogovor je prije akcije bio jasan – ako krene po zlu, razdvajamo se, svatko na svoju stranu, i vraćamo se u bazu. Tamo se ponovno nalazimo. Kad se sve smirilo čuo sam kako netko hropće, bio je to onaj koji je dobio shotgunom. On je umirao. U jednom trenu primijetio sam siluete kako se miču. Zaključio sam da je najbolje mirovati. Kako se micao mjesec, tako se micala sjena koju je bor pod mjesečinom bacao i ja sam se držao te sjene i micao s njom.
Kada je počelo svitati Renato donosi odluku – popesti se na vrh brda.
Da sam se počeo povlačiti prema nazad, dolje je bila padina i prilično čist prostor, našao bih se na otvorenom. Nije bilo druge nego ići prema samom vrhu. Izvukao sam osigurač iz ručne bombe i držao je u ruci. Puška je bila otkočena, spremna za kratki rafal. Kretao sam se polako prema vrhu. Kad sam došao gore, osmotrio sam teren – nisam vidio nikoga, ali za svaki slučaj bacio sam ručnu bombu. Ako je netko bio tamo, htio sam da reagira, da se otkrije. Da u toj panici mogu detektirati gdje je. Međutim, nije bilo nikoga.
Nije bilo nikoga – živoga. Mrtvih neprijateljskih vojnika je bilo. Nije ih htio prekopavati. Kao ratni plijen uzeo je tek dvogled i redenike mitraljeza. Taj je dvogled dao zapovjedniku Ivanu Beneti kada se vratio u selo prošavši kroz linije hrvatskih snaga potpuno neopaženo na sreću ne aktiviravši mine koje su ondje bile postavljene, a za koje nije niti znao. U zapovjedništvu, koje se nalazilo u gostionici Lovac, nastalo je opće veselje jer su Renata svi otpisali misleći da je poginuo zajedno s Ivicom Vukičevićem.
Ivicu su zarobili ranjenog. Bio je pogođen. Vjerojatno je otišao preduboko prema njima. Ili ga je ponijelo srce, pa je nastavio gurati dalje. U svakom slučaju, otišao je malo predaleko i odvojio se od naše skupine. Kad je shvatio situaciju, pokušao se vratiti no ranili su ga, zarobili i mučili, s čikovima su ga palili i svašta nešt o očemu ne bi ni htio pričati. Ivica je zaista bio pravi heroj. Pravi izvidnik.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.