Onaj koji krči mjesta da mogu vanjski tući, opisati će svoju ulogu kao pivota odnosno kružnog napadača Darko Kralj. Tu ulogu dosta dobro igrao je u Rukometnom klubu Česma no 1989. stigao je poziv za odsluženje vojnog roka u JNA koji je prekinuo planove perspektivnog mladića iz Grubišnog Polja.
Bilo je u vojsci ispiranja mozga dosta, osobito nama koji smo otišli u Srbiju iz drugih republika, osobito kada je bila „balvan revolucija“. U JNA bio sam vozač. U Kraljevu sam čak bio vozač jednog pukovnika. Jednom prilikom vozeći se iz Beograda prema Kraljevu pukovnik je dao svoj komentar na aktualna politička zbivanja. Rekao je – “Tuđman dobro misli za Hrvatsku, ali ne može protiv JNA.” Odgovorio sam mu – “Druže pukovniče, ja sam JNA.” Sat i pol je šutio i dvadesetak kilometara prije Kraljeva samo je rekao – “Na to nisam računao. Tuđman će dobiti svoju državu, ali bojim se da će biti jako krvavo.” Nakon 15 dana otišao je u mirovinu, a ja sam se za 20 dana skinuo iz vojske i vratio kući.
Nije prošlo puno od njegova izlaska iz JNA, a Kralj je već 6. prosinca 1990. postao pričuvni policajac u Policijskoj stanici Grubišno Polje. Zadužio je dugo i kratko naoružanje, a u proljeće 1991. kao policajac pripravnik otišao u obučni centar Kukavica. Iako je ondje za njega bilo spremno mjesto u tadašnjoj Posebnoj jedinici policije PU Bjelovar, zapovjednik Policijske stanice Šandor Toth nije ga htio pustiti. Prst sudbine je htio da Kralj bude dežuran u stanici jedne lipanjske noći kada je stigla šifrirana poruka da se traži dragovoljce za Zbor narodne garde u Rakitju. Iako je Toth i dalje bio nepopustljiv jer mu je Kralj bio itekako potreban morao je popustiti pred depešom iz Zagreba u kojoj je stajalo da ili će „Tigrovi“ iz Rakitja doći po Kralja ili će mu Toth omogućiti prijevoz. Tako je i bilo – 16. lipnja 1991. Darko Kralj prevezen je u Rakitje gdje postaje pripadnik 2. bojne 1. A brigade ZNG-a. Nije trebalo puno proći, stigli su i prvi ratni zadaci.
Prvi zadatak bila je Slovenija. Naime osiguravali smo put od Šentilja (op.a. granični prijelaz između Slovenije i Austrije) do Zagreba jer nam je iz Austrije preko Slovenije tim pravcem stizalo naoružanje. Onda je počeo rat u Sloveniji prema kojoj su iz Maršalke (op. a. vojarna u Novom Zagrebu) kretali tenkovi JNA. Ljudi, civili nahrlili su k’o mravi na šećer. Stizali su sa svih strana tako da smo mi iz Rakitja umirivali ljude i tjerali ih da se povuku i ne izazivaju nemire. Veći nam je problem bilo s njima koji bi stradali u slučaju pucnjave, nego s JNA. E kad su se civili povukli onda se JNA uplašila i stvari su se smirile.
Već u lipnju 1991. prve skupine „Tigrova“ odlazile su pomagati obranu istočne Slavonije. U srpnju dio te priče postao je i Darko Kralj.
Par dana prije odlaska u Dalj sudjelovao sam u transportima oružja za Osijek. Kada je došao red na nas da odemo u Dalj, u kojem je trebalo zamijeniti gardu iz Osijeka, ukrcali smo se u teglenice za prijevoz ugljena i niz Dravu se spustili do Aljmaša da bi pješice nastavili do Dalja. Ondje smo smješteni u barakama Vodoprivrede.
Iako je Dalj bio naseljen većinski srpskim stanovništvom veće probleme „Tigrovima“ su prvih dana boravka ondje stvarali komarci.
To nisu bili komarci, to su bili helikopteri. Imali smo jednog vučjaka koji je bio s nama i kad si htio nekog zafrkavati bacio si cucku kost prema njemu i čim bi pas prišao nahrlili bi komarci. On im je bio nešto kao mamac. Bila je među nama iznimno pozitivna atmosfera. Iako smo bili iz svih krajeva Hrvatske, pa čak i Bosne i Hercegovine bili smo prava klapa jer smo imali jedan cilj – hrvatska država.
Za taj cilj šestorica „Tigrova“ 25. srpnja 1991. položila su svoj život kada je u ranim jutarnjim satima iz Srbije na njihovu bazu otvorena vatra iz višecjevnih bacača raketa. Dok je većina njegovih kolega spavala, Darko Kralj upravo se vratio sa straže i spremao za san.
Skinuo sam se, legao u krevet i počela je tutnjava. Obukao sam se i izletio van. Kao vozač dužio sam vozilo – Wartburga „cavjataka“ i krenuo sam tovariti ranjene suborce. Kada sam četvoricu uspio staviti u vozilo i krenuo prema Aljmašu nisam prošao 50 metara, a raketa mi je pala pred lijevi prednji kotač.
Teško su mu stradale obje potkoljenice, a Darko si je sam podvezao rane da ne iskrvari. Cestom se prema Osijeku nije moglo jer je Bijelo Brdo bilo okupirano, a JNA nije dopustila dolazak helikoptera. Tada počinje nevjerojatna akcija lokalnog stanovništva. Darko je iz Aljmaša drvenim čamcem, tzv. šajkom, kojeg je pokretao motor od 10 konjskih snaga uspješno prebačen do Osijeka.
Kad su me prevezli u Aljmaš u dom zdravlja doktorica je zadužila dvije mlade žene koje su imale zadatak držati me budnim. Prema njenim riječima da sam zaspao ne bi se više probudio. Na nosilima su me odnijeli do Drave gdje je imao čamac čovjek koji mi je spasio život. Njega nažalost nikada nisam pronašao i ne znam mu ime. Bio je odličan. Dobro je poznavao tok Drave i gdje treba voziti uz obalu kako bi se izbjegle struje. Išlo je to dosta i brzo s obzirom da smo išli uzvodno, a rijeka je imala visok vodostaj. Zalijevali su me vodom kako ne bi zaspao i držali me na životu. Oko 9, pola 10 prijepodne stigao sam u osječku bolnicu.
Darko je bio najteži od 17 ranjenika gardista. Liječnici su mu se borili za život, morali su mu amputirati lijevu nogu, a kada mu se stanje donekle stabiliziralo iz Osijeka je helikopterom prebačen na Rebro u Zagrebu.
Točan broj operacija niti ne zna, samo zna da ih je bilo oko 50. Borba za njegov život je bila teška, u jednom trenutku liječnici su zaključili čak i da je izgubljena.
Bio sam u komi. Netko je procijenio da nema šanse više da se probudim i htjeli su me skinuti s aparata. Noćna i prva smjena su se usuglasile da će me u 6 i 15 jednostavno skinuti. Onda je ekipa iz prve smjene rekla da ipak ne bi. Bilo im je teško. Usuglasili su se da će taj nezahvalan zadatak prepustiti drugoj smjeni koja ionako ima manje posla. Međutim u 6 i 15 ja sam samostalno prodisao. Kasnije, kad sam već bio u kolicima, profesor Ivan Janjić uzeo je jednu debelu knjigu i rekao mi da je to njegov rad od četrdeset godina. Kad je to rekao bacio ju je u smeće i rekao da zbog toga što sam ja napravio sve to pada u vodu.
Božje čudo, reći će mnogi pa i sam Darko. Njegova susjeda Ankica iz Grubišnog Polja stigla je par dana ranije iz Lurda odakle je donijela posvećenu vodu kojom je časna sestra Beatrica blagoslovila Darka. Idućeg dana Darko se probudio.
Počela je nova životna etapa prepuna izazova. Liječio se u Beču, Gradišću, a krajem 1991. vratio se u Grubišno Polje. U obližnjem Daruvaru proveo je četiri godine rehabilitacije u toplicama gdje mu, kako kaže, nije falilo „ni ptičjeg mlijeka“. Iako su mnogi ratni vojni invalidi bijeg od realnosti tražili u porocima Darko je uspio pronaći put. On nije bio nimalo lak. Priznaje otvoreno da se borio s alkoholizmom, ali i ističe kako je sreća u nesreći bila ta što je ranjen na samom početku rata te da se nije imao prilike nagledati strahota kao recimo njegovi kolege koji su prošli pakao Vukovara i logora. Iako je izgubio nogu nije izgubio sportski duh – bavio se kuglanjem, pikadom, streljaštvom i sportskim ribolovstvom da bi konačno 2004. započeo karijeru u atletici odnosno bacanju kugle. Susret s nevjerojatnim trenerom Ivanom Ivančićem bio je sudbonosni korak prema olimpijskom snu kojeg je Darko sanjao od malena:
Kao dijete sam htio ići na Olimpijadu. Bio sam srednjoškolac kad sam preko profesora tjelesnog upoznao našeg proslavljenog kanuista Matiju Ljubeka. On mi je dao da primim njegovu zlatnu olimpijsku medalju i tada sam počeo sanjati. Činilo se da je taj san neostvariv, ali…
Ali stigla je 2008. godina i Peking. Da je nešto veliko moguće nagovijestilo je ranije natjecanje u Rijeci na kojem je Darko srušio svjetski rekord, ali nitko nije mogao zamisliti nešto što će ući u anale hrvatskog paraolimpijskog sporta. Darko Kralj na igrama u Pekingu osvojio je zlato postavivši svjetski rekord na tada golemih 14,43m. Sportsku karijeru okončao je 2016. nakon što je u međuvremenu 2012. u Londonu osvojio olimpijsko srebro. Darko uvijek naglašava da je to bio uspjeh cijelog njegovog tima, a ne samo njegov. Dva važna kotača u tom mehanizmu bili su fizioterapeut Ante Arić i ortoped Boris Kirin.
Sa suprugom Terezijom danas je u sretnom braku, a zajedno su pokrenuli obiteljsko gospodarstvo.
Imamo trojicu sinova, djeca su stasala, a mi smo se posvetili seoskom životu u koji smo se upustili nakon nekoliko godina života u Puli. Tamo gdje smo sada nema signala, nema stresa, samo mi i naše životinjice i polako gradimo. Imamo crne slavonske svinje, ovce cigaje, kokoške, race… uzgajamo buče za bučino ulje i druge poljoprivredne kulture. Mi hranu proizvodimo izričito za sebe, a višak se proda da ne moramo ulagati u to imanje i da smo samodostatni u svemu. Uglavnom to imamo za prijatelje, ali ono što mi proizvodimo, što ima viška ne možemo za sve prijatelje proizvesti.
Autor naslovne fotografije – Mario Filipi
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.