Marko Badrov rođen je 25. srpnja 1973. godine u Livnu. Odrastao je u obližnjem selu Vržerale, na obali Buškog jezera. Početak balvan-revolucije i Krvavi Uskrs u njemu su probudili snažnu želju da ode u Hrvatsku.
Nitko nije razmišljao gdje će to sve završiti. Vodila nas je želja da stvorimo Hrvatsku. Imali smo srce i ništa više.
Sa skupinom prijatelja u dva je navrata pokušao pristupiti Hrvatskoj vojsci. Budući da nije imao odslužen redovni vojni rok u JNA, a u prvom pokušaju bio je i maloljetan, odbijen je. Odlučio je prevariti sustav – izvadio je vojnu knjižicu JNA, s njom prešao granicu i napokon, 23. kolovoza 1991., postao pripadnik 2. sinjske bojne 4. gardijske brigade „Cro Angels“.
Njegov ratni put započinje na livanjskom bojištu, u Rujanima, gdje gubi suborca i prijatelja Marija Kuliša, stradalog u okršaju s tenkom JNA, 23. travnja 1992. godine. Iako su mnogi zaboravili na sudjelovanje tog voda 4. brigade, kojim je zapovijedao Stipe Pelivan, u bitci za Rujane, Marko nije. Ti dani snažno su ga očeličili i trajno odredili. Nekoliko tjedana kasnije sa suborcima odlazi na jug, prema Popovu polju, gdje sudjeluje u operacijama deblokade Dubrovnika i oslobađanja juga Hrvatske. Slijedi operacija „Maslenica“ i novi bolan gubitak – pogiba njegov prijatelj i suborac Ivica Galešić iz Golinjeva. Nakon njegova sprovoda, koji je bio bez počasne paljbe, Marko s prijateljem Mirkom odlazi u Zagreb i pristupa specijalnoj postrojbi Bojni Zrinski.
Bilo je to 10. veljače 1993. godine.
Dočekao nas je Aldo Lučev. Mi, momci, imali smo frizuru – repić. A on odmah legionarski: ‘Skidaj to, šišanje.’ Pomislio sam: što ako nas sad ošišaju, a ne prime, pa se moram obrijan vratiti u 4. brigadu? Ipak, idući dan bio je sistematski pregled, sve smo prošli i postali pripadnici Bojne Zrinski.
Zapovjednik njegova voda bio je Frano Mihaljević. Slijedila je obuka na poligonu Žutica, a Marko se brzo uklopio.
Ništa mi nije bilo teško. Pomalo sam upoznavao ekipu – bilo je momaka iz Osijeka, Anri Targuš Targa, zatim pokojni Dario Tomašević, moj cimer. Oni su došli desetak dana prije nas. Krenuli su prvi tereni, složene akcije, često duboko u neprijateljskom teritoriju.
U jednoj takvoj akciji, dan uoči svog 20. rođendana, Marko je teško stradao u minskom polju. Tog se trenutka prisjeća njegov suborac Mate Ćapin:
Ružno je bilo gledati kako leti u zraku prema nama. Dečki ispred mene odmah su skočili na njega da ga zadrže na zemlji. Mi ostali osiguravali smo lijevi i desni bok kako bismo omogućili izvlačenje ranjenika. Nakon nekoliko minuta stigao je doktor Mladen Predrijevac i pružio Marku prvu pomoć. Situacija je bila nerealna – cijeli napadni vod Bojne Zrinski još je bio u minskom polju i čekali smo znak za pokret. Doktor i još nekoliko ljudi ostali su uz Marka, a mi smo nastavili dalje. Sjećam se trenutka kada sam prolazio kraj njega… izraz panike na licu dok gleda prema kosti koja se bijeli, a stopala nema. Nitko nije bio ravnodušan – hodali smo poljem smrti i svi smo znali da bilo tko od nas može biti sljedeći.
Stao je na protupješačku minu PMA-2, takozvanu „paštetu“. U trenutku je ostao bez stopala, a krv je snažno potekla iz vene. Prije nego što je do njega stigao dr. Predrijevac, Marko je od suborca Siniše Kulundžića uzeo maramu i sam si podvezao nogu. Vjenceslav Matić i Drago Jelić izvukli su ga desetak metara, nakon čega mu je pružena daljnja pomoć. Brzo je transportiran do sanitetskog Pinzgauera i evakuiran. Ubrzo mu je amputirana potkoljenica te je započeo dugotrajan oporavak.
Relativno brzo, nakon pet mjeseci, stao sam na protezu i normalno hodao. Teže je bilo psihički. Imao sam 20 godina, a fizički sam bio ‘banana’. Prije sam igrao nogomet – toga više nema. Bio sam u padobranskoj ekipi Bojne Zrinski, ni toga više nema. No sve se promijenilo kad sam prvi put došao u toplice. Vidio sam slijepe ljude kako se šale, ljude koji su teško stradali, a nisu izgubili pozitivan duh. Tada sam shvatio da nemam pravo biti u bedu.
Nakon rehabilitacije vratio se u postrojbu. Zapovjednik Miljenko Filipović pitao ga je koje će zaduženje preuzeti, a Marko je odabrao vezu. S 1. hrvatskim gardijskim zdrugom prošao je niz terena i operacija. Pamti i brojne anegdote, a prva koja mu padne na pamet vezana je uz suborca Mirka Ćuzića.
Boljela ga je glava pa je došao k nama jer veza uvijek ima nešto za popiti, pojesti ili kakvu tabletu. Rekli su mu da pogleda u kamion. Ja sam unutra bio raskomotio se – skinuo hlače, skinuo protezu. On otvara vrata i prvo što ugleda, u ravnini očiju, bila je proteza. Samo je zatvorio vrata, otišao do kolega i pitao: ‘Čija je to noga u kamionu?’ Kad su mu rekli da je moja, počeo je lupati glavom i govoriti: ‘Tebe ne boli glava.’
Marko Badrov zasnovao je obitelj 1998. godine, a umirovljen je 2001. Nakon izlaska iz vojske bavio se ugostiteljstvom te je imao kafić na Trešnjevci, u blizini policijske postaje. Danas je posvećen obitelji i najponosniji na svoju ulogu djeda. Godinama je aktivan u HVIDR-i Trešnjevka. U sklopu udruge djelovao je boćarski klub, a profesionalno su se boćanjem bavili petnaestak godina. Posebno je ponosan na niz projekata koje su realizirali, uključujući i one financirane iz fondova Europske unije, ukupne vrijednosti gotovo dva milijuna kuna.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “ŠTO TE NE UBIJE TO TE OJAČA” – HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI DANAS koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.