Najveća tragedija na ratnom putu 3. bojne 3. gardijske brigade Hrvatske vojske, brodskih „Kobri“, dogodila se 1. veljače 1993. godine. Skupina pripadnika bojne upala je u neprijateljsku zasjedu na povratku s prve crte iz Kašića prema Zadru, gdje im je bila baza. U dva vojna kamiona – takozvana „tamića“ – nalazilo se ukupno šesnaest vojnika. Iz zasjede su preživjela samo trojica: Anto Zubak, Ivica Rašić i Mario Brezić.
Kolona je toga dana prošla kroz područje za koje su vjerovali da je pod nadzorom hrvatskih snaga. Upravo je taj osjećaj prividne sigurnosti bio jedan od razloga zbog kojih je zasjeda bila toliko pogubna.
Bila su dva tamića. U prvom nas je bilo dvanaest, u drugom četiri. Krenuli smo normalno, a ispred nas je bila naša vojna policija. Samo su nam nešto mahali, nitko nas nije zaustavio. Prošli smo bez ikakvog upozorenja. Već smo krenuli prema selu i ja sjedim sa strane, pričamo, šalimo se. I u jednom trenutku vidim pored nas prolaze uniformirani ljudi s puškama. U jednom trenutku kažem svojima – To su četnici. Kažu meni moji – Ma kakvi četnici! Ali meni je nešto govorilo da jesu. Kad smo prošli zavoj i došli do groblja, odmah su zapucali. Pustili su prvi kamion da prođe, a onda su napali drugi. U tom drugom kamionu nitko nije preživio.
Zasjeda je bila pažljivo pripremljena. Napad je otvoren iz neposredne blizine, a vatra je bila silovita i precizna. Prvi kamion zaustavljen je ispred groblja. Vozač je pogođen odmah.
Taj drugi kamion se zaustavio točno ispred groblja. Vozač mopjeg kamiona koji je išao prvi, pokojni Ćoruka, izletio je van, ali ga je rafal presjekao. To sam vidio krajičkom oka. U kabini su bila braća Majetić i pokojni Zubak. Mi ostali smo bili otraga. Kad su nas napali, to je bilo kao na filmu. S trideset, četrdeset metara puca njih pedeset, šezdeset. Ti nemaš što napraviti. Samo se poklopiš. Metci lete, a ti ni ne znaš kako si ostao živ.
U tom kaosu Brezić je ranjen, iako toga u tom trenutku nije bio svjestan. Instinkt i adrenalin preuzeli su kontrolu.
Osjetio sam da je metak prošao kraj mene, ali nisam ni znao da sam ranjen. Tek kasnije sam saznao da je taj metak pogodio nekog od mojih. Vidim kako Zubak nogama izbija šoferšajbu i bježi van. I ja sam, valjda od adrenalina, preskočio sve u kamionu i krenuo za njim. Metci su fijukali sa svih strana. Božje je čudo ili Božja providnost da me niti jedan nije pogodio. Preskakao sam ograde, ali na jednoj sam ostao visjeti za jaknu. Ostao sam na ogradi dok su pucali po meni. Nekako sam se otrgnuo i krenuo dalje.
Brezić je sustigao Zubaka nekoliko stotina metara dalje. Zubak je bio teško ranjen i gubio je snagu.
Sustigao sam ga nakon dvjesto-tristo metara. Vidim da posustaje, sav je krvav. Vratio sam se, uzeo ga pod ruku, ali više nije mogao. Onda sam ga uzeo na leđa i nosio. Pitao me tko puca po nama. Ja sam mu govorio da su to naši, iako sam znao da nije istina. Gađali su nas sa zvonika, snajperima i minobacačima.
U jednom trenutku Zubak više nije mogao dalje. Brezić ga je pokušao zbrinuti improviziranim sredstvima, svjestan da svaka minuta može biti presudna.
Našli smo neke tačke, ali bez kotača, nije išlo. Skinuo sam jaknu, stavio mu pod glavu i previo rane s tri prva zavoja. Rekao sam mu da ostane miran i da idem vidjeti ima li naših. Nisam razumio zašto nas ne progone. Čuo sam u daljini zvuk tenka i mislio sam – Evo ih, došli su po nas.
Tražeći pomoć, Brezić je naletio na hrvatske snage iz 4. gardijske brigade, koje su u tom trenutku držale položaje u tom području kod zaseoka Lakići.
Vidim uniforme i odmah osjetim – To su naši. Dođem do njih i kažem: Ja sam iz Treće, imam ranjenog. Nisam imao oznake, ništa, ali vidi se kad netko govori istinu. Kad smo se vratili po Zubaka, njega više nije bilo. Sakrio se u kuću. Našli su ga i nosili. Da nije bilo dečki iz Četvrte brigade, mi se ne bismo izvukli.
Tek kasnije, u bolnici, Brezić je saznao razmjere tragedije. Većina njegovih suboraca bila je mrtva. Neki su ubijeni nakon što su ranjeni.
U bolnici sam saznao da je i Rašić živ. On se sakrio u grobnicu i sve je vidio. Rekao mi je što su radili s našim dečkima – kako su ih postrojili uza zid i ubijali. Ja sam ležao tamo i plakao kao malo dijete. Pitao sam se – Zašto sam ja ostao živ? Po čemu? Svi ti momci su mi bili prijatelji.
Ukupno trinaest pripadnika brodskih „Kobri“ poginulo je toga dana. Obitelji nekih od preživjelih 24 sata nisu znale da su im sinovi i muževi živi – svi su vođeni kao poginuli.
Moji nisu znali ništa. Mislili su da sam poginuo. Tek nakon jednog dana došli su do bolnice i saznali da smo živi. Ne smatram se herojem. Znam samo da nikad ne bih ostavio čovjeka. Tad, kao ni danas. To nije nešto o čemu razmišljaš – to jednostavno napraviš.
Danas Mario Brezić o toj zasjedi govori smireno, ali bez umanjivanja težine onoga što se dogodilo. Svjedoči zbog onih koji to više ne mogu.
Zahvaljujući supruzi i djetetu nisam ogorčen čovjek. Nadam se samo da se ovo više nikad neće ponoviti. Da će naša djeca znati zašto smo se borili. Da imaju svoju domovinu. I da u njoj mogu živjeti slobodno.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.