Pakrac, Plitvice i Borovo Selo bili su jasan pokazatelj kakav pakao čeka hrvatski narod na njegovom putu prema samostalnosti i neovisnosti. U to proljeće 1991. brojni mladići diljem zemlje se aktivno uključuju u obranu Republike Hrvatske, a jedan od njih bio je i Pavle Ćelepirović čiji ćemo ratni put ispričati kroz dvodijelni intervju.
Gospodine Ćelepiroviću, možemo krenuti od samog početka. U kojem trenutku Vam je bilo jasno da je rat neizbježan i kada ste se priključili obrani Republike Hrvatske?
„Poslije Krvavog Uskrsa mi je sve bilo jasno. U lipnju mi smo već bili u Davoru u uniformama, ali se nismo nigdje pojavljivali. Svi smo se javljali dragovoljno i isprva smo bili Narodna zaštita. Praktično je bila jedna lovačka puška na nas trojicu. U svom kraju smo čuvali polja te stražarili na nasipu. Tada su počele dolaziti maskirne uniforme i nešto malo oružja, a nas 86 je bilo stacionirano u školi u Davoru. Tek smo u kolovozu „izašli u javnost“. Prvi teren je bio – Gređani zajedno s Gavranovima. Nije tu bilo nekakve pucnjave, tu i tamo koja granata, ali ništa ekstremno. Taj teren je trajao 10-15 dana i s terena smo otišli dan prije općeg napada na Staru Gradišku. Vratili smo se natrag u Davor i nastavili sa svojim redovnim aktivnostima stražarenja, najviše po nasipu.“
U Davoru ste bili gotovo mjesec dana. Krajem rujna za vas kreće pravo vatreno krštenje.
„Tada kreće pakao. Stara Gradiška je pala još u kolovozu, sredinom rujna pada Novi Varoš, padaju brojna sela oko Nove Gradiške, a nas dižu negdje oko 20. rujna i sjedamo u autobuse ne znajući gdje idemo. Dovoze nas u Poljane, pred Dragalić. Mi smo skoro ušli u Dragalić, koji je već bio pao, no na svu sreću vozaču je situacija bila sumnjiva pa je stao u Poljanama. Najednom su nas zasuli granatama i tu mi je bilo jasno da to više nije šala, nisu to više Gređani. U međuvremenu smo mi službeno postali dio 108. brigade tj. 2. satnije 3. bojne. U Poljanama smo se rasporedili od pruge do sela, a pojačanje iz Slavonskog Broda se rasporedilo od sela do autoceste. Ja sam zadužio puškomitraljez garonju, ali je falilo municije. U tim prvim borbama smo osluškivali što rade Brođani koji su već bili uigrani ekipa, a oni nisu pucali rafalno već su se pojedinačni „javljali“, rov po rov. Nakon što smo prevladali prvotni strah u prvih par večeri, sve je kasnije bilo lakše.”
Najteži dan u obrani novogradiškog kraja bio je 6. listopad i noć sa 6. na 7. listopad. Kako je bilo Vama?
„Krenuo je sveopći napad. Gorice, mi u Poljanama, Mašić, Kovačevac. Svi su bili pod napadom. Mi smo ostali u Poljanama, ali se u gradu proširila priča da u Poljanama nema više nikoga. Civile u Poljanama, koji su bili srpske nacionalnosti, sklonili smo u dva najbolja podruma u selu te su oni bili sigurni od granatiranja. U predahu između borbi puštali smo ih kućama da nahrane stoku i uzmu potrepštine u svojim kućama. Njima dva najbolja podruma, a mi smo bili na „izvolite“. Tijekom noći su nam se neprijatelji prišuljali kanalom koji je vodio od Dragalića do Poljana i počeli bacati bombe. Ja sam se ondje stacionirao sa svojim puškomitraljezom i čekao do zadnjeg trenutka, dok ne čuješ šljunak što je bio znak da je netko sišao s pruge i kreće prema nama. Najgore mi je bilo što sam smio stisnuti samo jednom puškomitraljez jer znam da nema puno metaka, a u jednom stistku ode do 50 metaka. Tada je moj suborac Darko odlučio otići u pozadinu dobrih 500 metara u zapovjedništvo tražiti streljiva, a ja sam ostao sam u rovu što nije bio nimalo ugodan osjećaj. Prolazile su minute kao godine, ali Darko je došao sa streljivom i tada sam imao osjećaj „tko nam što može“. Okršaj je trajao cijelu noć i to je bio nemilo „perijanje“. Kada smo taj napad odbili, sve se smirilo, adrenalin je popustio, a ruke su mi se krenule tresti. Zanimljivo je da nas nitko iz grada sedam dana nije obilazio sve dok igrom slučaja netko od naših nije došao do ulaza u Prvču gdje je bio naš protuoklop koji je očekivao napad iz Poljana. U Poljanama smo se prvi put susreli s mrtvim suborcima i tu je bilo jasno da rat nije šala.“
Vaša iduća velika akcija bila je Širinci ’92.
„Da, 3. siječnja 1992. bila je akcija Širinci. Mi nismo išli na Širince, već smo bili u Trnavi gdje smo bili zaštita u slučaju protunapada. Ondje je bilo sve premirno pa su neki naši dečki odlučili malo „isprovocirati“ stvari i napali su jedan tenk koji im je bio kao na dlanu i tu je počeo pakao za nas. Tu se dogodilo i moje prvo ranjavanje, a spasilo me je što sam imao veću kosu pa je vojnička kapa bila iznad uobičajenog mjesta na glavi. Neprijatelj me je želio pogoditi direktno u glavu, no njegov metak me okrznuo po vrhu glave i tu padam u nesvijest. Nakon nekog vremena sam došao sebi i vidio da nema mojih suboraca, a predamnom je tenk i kapetan na njemu. Sva sreća nisu pogledali u rov, a ja sam uspio pobjeći u šljivik i spasiti se. Potom su me poslali u bolnicu iako sam ja uvjeren da mi nije ništa i da mogu nastaviti dalje, no iz ove perspektive gledano zaista su mi morali sanirati glavu.“
Bosanska Posavina?
„Nakon primirja početkom 1992. meni je postalo dosadno. Okej, idemo mi po terenima, obilazimo sve, ali je to – dosadno. Tada sam se prvi put prijavio u izviđače, no nešto se zakompliciralo, netko nije odradio proceduru i to je propalo. I tada dolazi Bosanski Brod. Krajem rujna pitaju ima li dragovoljaca da idu preko Save, a ja sam se naravno javio. Tamo smo bili 10-12 dana. Kada smo usporedili ovo naše ratište i ono u Posavini, tamo je bilo pet puta gore. Čudno mi je bilo što je u neko doba noći, pred sam kraj, došao kurir koji traži da se povučemo, ostavimo teško naoružanje i da će nas zamijeniti Riječani. Znači mi se trebamo povući, a smjene nema na vidiku. Povukli su nas u neko selo, čini mi se Sijekovac. To je sve bilo totalno neorganizirano. Na kraju je kamion došao po nas i izašli smo preko mosta u Bosanskom Brodu. Mislim da smo mi među zadnjima koji su napustili to područje. Kada sam došao natrag u Davor, čuo sam da je Bosanski Brod pao. Ništa mi nije bilo jasno.“
Tijekom 1993. i 1994. ste izviđali.
„Krajem 1992. sam primljen u izviđače 121. novogradiške brigade. To je totalno nešto drugo nego biti u rovu. Ja sam kao tinejdžer obožavao lov i prirodu tako da je meni uloga izviđača odgovarala. Mi smo odradili veliku ulogu u pripremi Bljeska, izviđali smo teren od Save pa sve skoro do Pakraca. Moram spomenuti jednu anegdotu. Nas su u gradu gledali kao šminkere jer smo mi svaki dan bili na kavama u američkim uniformama pa su lokalci smatrali da mi uopće ne ratujemo. Tada smo nekolicinu njih nagovorili da pođu s nama na izviđanje u Prašnik i kada su vidjeli koliko smo ih blizu doveli neprijateljskih linija, nisu nas više podbadali.“
Bljesak?
„Osjetili smo da se nešto sprema jer su prvi tenkovi dolazili kod nas u bazu u Cernik gdje su ih spremali. Službeno smo saznali nekoliko dana ranije da ide Bljesak. Bili smo raspoređeni u Prašniku i mi smo prije svitanja došli na rub šume kod restorana Složna braća. Mi smo cijeli dan tamo i čujemo djelovanje. Na komunikaciji se stalno događa aktivnost. Svako malo njihova vojska ide prema Okučanima. Tenkovi, kamioni i sve moguće. Oko 5 popodne smo dobili zapovijed da presječemo komunikaciju u Novom Varošu. Kada smo prišli zidu restorana tu je krenuo pakao. Mi smo praktično cijeli dan osmatrali, ali ih uopće nismo primjetili. Oni pucaju po nama, a ne znamo otkuda metci dolaze. Sutradan smo skužili da su pucali po nama iz temelja jedne polusrušene kuće tako da ih uopće nismo mogli primjetiti. Mi smo se povukli i čekali sutrašnji dan.“
Vi ste iz šume gledali kaotično povlačenje srpske vojske i civila.
„To je bilo more ljudi. Civili pomiješani s vojskom. Tijekom noći smo čuli tenkove koji su bili kod fazanerije, jedno 300 metara zračne linije od nas. Kad su ti tenkovi krenuli u proboj pred svitanje prema Bosni, oni su redom gazili sva svoja vozila, traktore, aute, sve. Mi smo slušali jauke njihovih ljudi koje su oni pregazili. Do mene moj sadašnji kum kaže da prepoznaje glas osobe koja se dere. Sutra kad smo izašli na cestu i presjekli komunikaciju, on je u pregaženoj Ladi prepozano svoju učiteljicu koja je bila iz Okučana i njezine dvoje djece. To je nešto strašno, miris krvi, nafte i ulja u jednom, ne mogu ti to opisati.“
Slijedila je Oluja – kruna svih hrvatskih pobjeda.
„U Oluju smo uključeni drugi dan akcije kada smo dobili zadatak da od Dubice krenemo prema Kostajnici i zauzmemo ju. Bilo je užasno vruće, a mi smo išli na forsirani marš da što prije dođemo tamo. Cijelo vrijeme smo išli uz Unu tako da nam je lijevi bok uvijek bio otvoren. Prolazili smo kroz napuštena sela, tu i tamo sretneš neku staru osobu i pitaš ih, oni najčešće ni ne znaju što bi rekli. Bio je jedan specifičan slučaj gdje su nam jedan djed i baka rekli da je nekakav tenk upravo prošao prije nas. I tu smo mi nastavili naprijed tražiti taj tenk, no nema ga nigdje na vidiku. Došli smo pred Kostajnicu te smo uvidjeli nekakve dvije kućice i tu nam je postalo sumnjivo. Razmišljali smo vojnički i mislili smo da je tu idealno mjesto da se postavi zasjeda. Sva sreća da je pokojni Lule više iz zafrkancije opalio zolju, a oni su nakon nekog vremena istrčali iz tih kuća i počeli bježati. Dakle oni su nama pripremili zasjedu, ali izgleda da su zaspali. Zolja ih je probudila i kad su na cesti vidjeli nas, bilo je malo puškaranja, ali je odmah nastupila bježanija. To je bio naš prvi i jedini okršaj nakon dva dana marširanja.“
Hrvatska Kostajnica je posebna priča.
„Na ulazu u Kostajnicu nam je problem bila baza UNPROFOR-a. Kanađani su nam strogo zabranili da idemo dalje i još su uperili puške prema nama. Kad se napokon to razriješilo, mi smo ušli u Kostajnicu, ima struje, kafić radi. Već smo se mi tu malo opustili i zasjeli tamo, a onda smo čuli da nešto škripi i ide u našem pravcu. Odmah smo mislili da su to tenkovi. Međutim, to je bio kamion bez guma, ide na felgama i zato je užasno škripilo. Staje kamion i njih dvojica izlaze na pet metara daljine od nas. Jedan tip mene pita: „Koji si ti?“. Ja sam uzvratio istim pitanjem, ali on kaže: „Ne, ne, ja sam tebe pitao prvi.“. Tada je bojnik iz Bjelovara koji je bio kraj nas odmah stisnuo rafal pa je nastala strka. Kada smo to riješili, otkrili smo da su u kamionu ova dvojica prevozili pun kamion civila. Na svu sreću u tom puškaranju je samo jedna baka bila lakše ozlijeđena. I moram ispričati još jednu situaciju iz Kostajnice. Vidio sam jednu kuću gdje ima struje i ušao sam u kuću, a ondje žena pred porod. Ona je odmah počela vrištati, ali hvala Bogu uspio sam je smiriti, no izgleda da je taj cijeli događaj kod nje potaknuo trudove pa je naš doktor Jozo Mihaljević na kraju ju i porodio. Žena nam je poslije rekla da joj je muž obećao da će doći po nju, ali je on pobjegao sam.“
Nastavak Šćukinog ratnog, ali i životnog puta posebna je priča koju je također ispričao za portal Domovinskirat.hr, a možetre ju pronaći OVDJE.
Naslovna fotografija – Pavle Ćelepirović (u krugu) sa suborcima nakon operacije “Bljesak” kod mosta u Staroj Gradiški
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistrirao sam povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – smjer istraživački, modul srednji vijek. Iako se aktivno bavim srednjim vijekom, moja prva ljubav je hrvatska povijest 20. stoljeća te sam kroz portal Domovinskirat.hr dobio priliku vratiti se toj ljubavi i pisati o herojskim bitkama iz Domovinskog rata i herojima koji su taj rat iznijeli. Također, urednik sam YouTube kanala “Hajdučka štorija” koji se bavi aktualnostima oko Hajduka iz Splita.