Posljednji pokušaj 129. brigade da odbaci neprijatelja od Karlovca – bitka za vojarnu Mekušje

Karlovac, prepun vojnih objekata JNA u gradu i oko njega pretrpio je u Domovinskom ratu znatna stradavanja. I dok je dio vojarni u gradu tijekom jeseni oslobođen, kao i nekolicina onih oko grada, dio vojarni predstavljao je ozbiljnu prijetnju. U prvom redu bile su to vojarne u Gornjem Mekušju te Kamenskom, smještene jugoistočno od samog grada. Tijekom jeseni 1991. pripadnici 129. brigade prešli su u ofenzivu i oslobodili dobar dio Gornjeg Mekušja.

Najveći uspjeh ostvaren je 21. studenog kada je oslobođen prostor tvornice KIM oko koje je organizirana crta obrane prema vojarni. Za neprijatelja je nova crta bojišnice, svega stotinjak metara, od vojarne bila veliko iznenađenje, a za hrvatske snage veliko ohrabrenje. Idući korak bio je napad na vojarnu, prvi je bio već u noći s 22. na 23. studenog, a drugi 9. prosinca. Unatoč napadima na vojarnu, JNA se odbijala predati te je odolijevala. Onaj posljednji bio je 28. odnosno 29. prosinca 1991. godine.

Broj neprijateljskih vojnika u vojarni varirao je jer se ona nalazila na okupiranom teritoriju te je mogla vršiti popunu preko komunikacije prema Kamenskom. Kada su 7. studenog u nju ušli izviđači 129. brigade zatekli su 25 vojnika i 3 tenka. Međutim kada je porasla opasnost da bi vojarna mogla biti osvojena broj vojnika se povećao. O tome svjedoče i dva prebjega koja su uhićena 1. prosinca 1991. Prema njima u tom trenutku u vojarni je bilo 150 vojnika, 6 tenkova i 2 transportera. Na tu silu 28. prosinca udarile su združene snage 129. brigade – pješačke, topničke i tenkovske.

U tijeku jutarnjih sati 28. prosinca 1991. izvršen je još jedan od napada sa borbenom skupinom iz sastava 1. bojne na kasarnu Gornje Mekušje. Borbenu skupinu vodi zapovjednik izviđačkog voda 1. bojne Dražen Galetić – Stažo, a u napadu potporu daju dva tenka T-55 i jedno borbeno vozilo pješaštva kao i 1. satnija 1. bojne, te desetina bestrzajnih topova koja je štitila i zatvarala tenkopravac prema naselju Kamensko (op.a. kako bi spriječila eventualni dolazak pojačanja napadnutoj vojarni). Napad je počeo u jutarnjim satima uz veliku razmjenu minobacačkih i topničkih granata s obje strane. Našim snagama značajnu potporu daje tenk, na čelu sa zapovjednikom Vinskim, iz pogona mljekare “KIM”. Napad nije uspio u cijelosti s tim da je neprijatelj topničkim djelovanjem uspješno djelovao po našim paljbenim položajima pri čemu pogiba jedan pripadnik minobacačkog voda.

Dubravko Glumac, zapovjednik 1. satnije 1. bojne 129. brigade

Bitka je trajala cijeli dan, sve do popodnevnih sati kada je uspostavljeno primirje posredstvom promatrača Europske zajednice. Primirje je uspostavljeno u 15 sati i 15 minuta, a u Zagrebu je potom potpisano primirje pod pritiskom predstavnika JNA što je uzrokovalo potpunu obustavu napada u 18 sati. Ipak iz daljnjih izvješća razvidno je da su borbena djelovanja, iako smanjenim intenzitetom i dalje trajala do dugo u noć. Hrvatske snage očito se nisu mirile s nametnutim primirjem. Tome u prilog govori i činjenica da se tijekom noćnih sati izviđači iz sastava 1. bojne sa zapovjednikom Galetićem prikradaju vojarni u ranim jutarnjim satima 29. prosinca. Nažalost iz te se akcije Galetić nije vratio, a njegov suborac Miroslav Rade u monografiji 129. brigade posvjedočio je što se točno dogodilo:

U popodnevnim satima izviđači dobivaju zadaću da izviđaju neprijateljske snage i spriječe dovlačenja novih snaga u samu vojarnu. Oko 1 sat 29. prosinca pod zapovijedanjem zapovjednika Dražena Galetića-Staže izviđači, nas 11, prilaze ogradi vojarne u cilju izviđanja razmještaja neprijateljskih snaga i položaja kao i namjera neprijatelja. Zapovjednik Galetić preko ograde ulazi u vojarnu, te se nakon izvjesnog vremena vraća i izvješćuje nas o zapažanjima. Iza toga on opet iskazuje namjeru ulaska u vojarnu i zapovijeda nam da ne poduzimamo ništa dok se ne vrati. Po njegovom ulasku u vojarnu otpočelo je vatreno djelovanje. Mi smo prisiljeni zauzeti zaklone, a ujedno gubimo bilo kakav kontakt sa Stažom. U samom okršaju četiri izvidača su ranjena  – Toto, Bili, Zlač i Libe. Trojicu njih uspijevamo izvući, dok se Libe sam izvlači.

Što se točno dogodilo Staži koji je ostao u vojarni nikada nije do kraja razjašnjeno, njegovo je tijelo razmijenjeno 12. veljače 1992. godine u Gornjem Mekušju. Rade se ovim riječima spominje dramatičnih trenutaka neizvjesnosti i brige za omiljenog zapovjednika:

U prvo vrijeme bilo je mišljenje da je Stažo zarobljen, pa da je ranjen i zarobljen. Zbog takvih mišljenja u naredne dane pokušalo se u nekoliko navrata ostvariti kontakt sa Stažom i pokušati ga izvući. Tijekom jedne od razmjena zarobljenika JNA je predao tijelo poginulog Dražena Galetića kao i dokument iz kog je vidljivo da je Dražen Galetić – Stažo poginuo u bitci i da nije došlo do zarobljavanja.

Dražen Galetić, heroj obrane Karlovca, prije rata bavio se atletikom, kuglanjem, padobranstvom i ronilaštvom kao istaknuti član Kluba za podvodne aktivnosti „Karlovac“. Kao i gotovo svi članovi kluba dragovoljno se uključio u Domovinski rat. U trenutku pogibije imao je tek 22 godine. Vojarna u Gornjem Mekušju oslobođena je tek 6. kolovoza 1995. godine u operaciji „Oluja“.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.