Semra Šiljak (rođ. 12. 7. 1971.) je danas u mirovini, živi mirnim životom – hobi joj je ručni rad, a sezonski radi kao kuharica u prijateljevom restoranu na Visu. Na prvi pogled plaha i osjećajna žena, ranih devedesetih je, iako rodom iz središnje Bosne, zatražila pušku kako bi pomogla svojim prijateljima u obrani Dalmacije.
„Svi smo bili jedno.“
Semrini prijatelji iz Vrgorca su već bili u sastavu elitne 4. gardijske brigade, „Paucima“, kako su dobili naziv poslije rata. Znalo se za njezin borbeni duh i da je iz, tada pred ratom rodne BiH, izvukla jednu gospođu s dvoje male djece na sigurno u Hrvatsku. Prijatelji su je u šali upitali zašto im se ne pridruži, ne znajući da je ona to zbilja i naumila. U malenom pograničnom mjestu Imotica, na dubrovačkom bojištu, potpisala je ugovor o pristupanju brigadi. Nije joj mogla u potpunosti pristupiti dok ne riješi status prebivališta koje joj je još uvijek bilo u BiH.
S glavom u torbi, kako i sama tvrdi, uspješno je odjavila svoje prebivalište i ishodila potvrdu o nekažnjavanju koja joj je trebala za „ostvarenje prava u inozemstvu“ – kako im je rekla u rodnoj Bosni i Hercegovini. Semru ništa nije spriječilo da naposljetku ipak postane punopravna članica 4. gardijske brigade iako su joj prvenstveno nudili poziciju pomoćne medicinske sestre. Odgovorila im je tako što je zatražila pušku kako bi bila na ratištu zajedno sa svojim prijateljima.
Semra nikada u svom životu nije vidjela nikakvo oružje do te 1992. godine kada je pristupila Paucima – 4. gardijskoj brigadi, 4. bojnoj, 3. satniji, pa samim time ni „rumunjku“ (model automatske puške PM md. 1963) s polomljenim drvenim kundakom koju je zadužila. Osim „rumunjke“, zadužila je i tri broja veću maskirnu uniformu. Zapovjednik ju je pri prvom susretu upitao zna li pucati, na što mu ona odgovara da zna i taj svoj odgovor pukom srećom potvrđuje pogodivši prazni rezervoar za gorivo koji su joj postavili kao testno gađanje.
Od početka prihvaćena od strane svojih muških suboraca, Semra nije imala nikakvih problema unutar satnije – ni zbog toga što je žena (dugo vremena jedina žena u satniji), a ni zbog toga što je islamske vjeroispovijesti. Tražila je od kolega da ju gledaju kao sebi ravnu, a oni su to ispoštovali do samoga kraja. „Sve sam ih gledala kao braću.“ tvrdi ona. Kada bi došlo vrijeme za obrok, kolege su posebno pazili da Semra dobije obrok koji ne sadrži svinjetinu s obzirom da ne jede svinjetinu. „Uopće nije bilo bitno tko je što, nego da smo svi skupa. Bilo je i pravoslavaca. Nema predrasuda – svi smo bili jedno.“
„Tko zna tko će se vratit’, a tko neće…“
4. gardijska brigada je za Semru bila i ostala, kako tvrdi, njena druga obitelj – profesionalna brigada gdje su svi provodili dosta vremena zajedno i tako se zbližavali. Kada su krenula prva granatiranja i pucanja, Semra je dugo vremena smatrala da je rat poput nekog filma u kojemu se svi oni nalaze. Nažalost, sastavni dio svakog rata su ranjavanja i stradanja bliskih ljudi koje Semru iz filma naglo vraćaju u surovu stvarnost. Nekoliko metara od nje ranjen joj je kolega, a u istoj toj akciji joj je poginuo i jako dobar prijatelj – Ante Gašpar. Za Semru je to bio prijeloman trenutak – tada je doživjela pravu sliku rata i ono što rat čini tako nemilosrdnim, a to je gubitak mladih i krasnih ljudi.
Upravo rečenicu koja označava ovaj dio teksta izrekao je poginuli Gašpar, i to dan prije pogibije. Semra je kupovala cigarete, a kupila ih je puno više nego Ante. Na to je on provukao rečenicu kroz šalu u oblaku dima „Tko zna tko će se vratit’, a tko neće…“ „Kao da je predvidio svoju smrt.“ tvrdi Semra. To je bila prva smrt bliske osobe na ratištu koju je doživjela, no kako sama tvrdi: nije bilo vremena za jadikovanje i žaljenje.
Neprijatelji su se na južnom bojištu služili i zabranjenim bojnim otrovima. Semra je na nesreću udahnula takve plinove koji su je onesposobili za ratna djelovanja. Višetjedno povraćanje krvi, nedostatak apetita i dehidracija samo su neki od simptoma trovanja. Semra je u 20 dana izgubila preko 17 kilograma. Jedino što joj je odgovaralo su bile „Seka i Braco“ čokolade i malo vode. Zbog bojnih otrova i dan danas ima problema sa zdravljem s obzirom da su joj dijagnosticirane erozije na želucu.
Najveći izazov na terenu za sve, a naročito za žene, bila je higijena. Semra se prisjeća da bi, umjesto pranja zubi, žvakali žvakaće gume. Ipak, Semra je u to doba bila plavuša s dugim nalakiranim noktima. Ona i njezine kolegice su pazile na svoje duge nokte i trudile su se da budu što urednije moguće u datim uvjetima. Tadašnje vrijeme se po njoj ne može usporediti s današnjim vremenima. Semra se prisjeća kako su, njena prijateljica Kornelija Knežević i ona, trošile svoju plaću na kavu, cigarete i filmove za fotoaparat. Fotografije koje je Semra razvila bude u njoj puno osjećaja jer su sve osobe na tim fotografijama nasmiješene, svi su puni zajedništva i ljubavi, a nažalost, mnogi ljudi s tih fotografija više nisu među živima. „To je život.“ sa sjetom izgovara Semra.
Udarna 4. gardijska djelovala je ponajviše na južnom bojištu. Ondje se, u brojnim malim akcijima, morao [DM6] osvajati „svaki kamen“ i vrh, a usput održavati položaje i napredovati dalje. Osim u operaciji osvajanja Golubovog kamena, Semra je sudjelovala i u mnogim drugim operacijama i akcijama. U jednoj od njih je i teško uganula nogu što ju je na neko vrijeme udaljilo od ratišta.
Osim ratnog djelovanja, Semra je pomagala i u sanaciji ranjenika iz drugih postrojbi, primjerice 3. Imotske bojne koju su zatekli na tom području. Užasni trenuci gdje je mladić izgubio cijelu ruku Semri su se usjekli u sjećanje. Upravo u nastavku te akcije je došlo do uganuća noge pa su joj kolege napravile improviziranu štaku od grane drveta. Semra se nije mogla kretati pa su nakon jedne noći, koliko su ostali na tom mjestu, odlučili da će Semru spustiti do položaja u sanitet kako bi joj se pružila pomoć. Kako i priliči njenom duhu, Semra se iskrala iz saniteta prije nego što joj je dozvoljeno sa željom da se što prije vrati na teren. „Imala sam veliku želju da budem sa svojima.“
U međuvremenu rat se rasplamsava i u njezinoj Bosni i Hercegovini u kojoj Semrin otac biva ranjen. Ratovao je 1992. u sklopu HVO na području BiH te je među prvima ranjen. Semra se prisjeća situacije kada je išla posjetiti roditelje: „Čuli su se snajperi s okolnih položaja, a majka mi uplašena govori da je bolje da se vratim u Hrvatsku na sigurno.“ Naime, njena majka je umrla u uvjerenju da ona uopće nije bila na ratištu, nego da je radila na sigurnom, u uredu. Semra jednostavno nije mogla reći majci da je na bojištu kako ju ne bi zabrinula.
Krajem 1992. godine dolazi do preustroja brigade, a Semra je prebačena u desetinu veze. Sudjelovala je i u operaciji Maslenica. Semra u šali zna reći da njezina kćer Nela ima nekoliko mjeseci ratnog puta s prve crte, pošto nije ni znala da je trudna s njezinim prvim djetetom tijekom akcija u šibenskom zaleđu. Kada je došlo vrijeme za porod, Semra se prisjeća kako je glavna sestra zaprimila telefonski poziv od Snježane Orlić koja je zvala iz brigade da provjeri kako je Semra. „Pazite na nju! Iza nje stoji cijela 4. brigada!“ Tu poruku je Semri prenijela sestra, a Semra i dan danas tvrdi kako joj je to jako puno značilo. Nakon poroda Semra nije bila samo vojnikinja: „Bila sam majka i vojnikinja.“
„Umirovljena sam, no ne mirujem.“
Nakon porodiljnog dopusta, vraća se u postrojbu u splitsku vojarnu Dračevac. Nedugo zatim, ostaje trudna i s drugim djetetom, ovog puta sinom. Unatoč teškom porodu, Semra je svim silama htjela nazad u vojsku. Pokušala se vratiti godinu dana nakon drugog poroda, no rat je bio gotov i htjeli su je zaštititi kako bi što više bila sa svojom djecom. S obzirom da se nije aktivirala u vojsci, umirovljena je, no kako sama kaže, ne miruje.
Semra se nakon ratnih godina, uz odgoj djece, pronašla u ručnom radu: heklanju, pletenju, vezenju, šivanju – to je ono što ju ispunjava. Posljednjih nekoliko godina sezonski radi kao kuharica u jednom restoranu na Visu, kojeg vodi njezina prijateljica. Govori nam Semra da joj to dođe kao rehabilitacija. Dokaz da ratna prijateljstva nikad ne prestaju je taj što se na Visu zajedno druže Semra i Snjega (Snježana Orlić), a posebno zbog intervjuiranja, barem na kratko, pridružila im se i suborkinja Kornelija. Naravno, ostale su dobre i sa svim ostalim kolegama iz 4. gardijske brigade. Pomažu jedni drugima kad god je to potrebno. „Nema prekida povezanosti – to je doživotno.“ kaže nam Semra.
Semrina djeca su danas odrasla i znaju sve o ratu i njenom ratnom putu. Njihova majka se nada da nitko više nikada neće doživjeti takav rat. Semra je na ratište došla kao nasmijana, vesela i rasplesana djevojka od 20 godina, no rat ju je promijenio kao što promijeni sve ljude koji su direktno uvučeni u njega. Danas otvoreno priča o teškoj depresiji koju je proživjela poslije poroda, no obitelj i prijatelji, kao i hobiji, pomažu joj da ostane na pravom putu.
Semra nikada ranije nije javno pričala o ratu i njenom sudjelovanju u njemu. Odlučila je progovoriti kako bi budući naraštaji saznali kakva se sve zla mogu dogoditi te da se potrude da do toga više nikada ne dođe. „Nitko od nas nije želio rat ni tada.“
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam medijske kulture s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sin sam dragovoljca Domovinskog rata koji mi je već kao djetetu usadio važnost poznavanja povijesti i onoga što se događalo u vremenu neposredno prije i nakon mog rođenja. Želja za istraživanjem i upoznavanjem novih činjenica i osoba iz Domovinskog rata nije splasnula ni godinama nakon formalnog obrazovanja, pa sam spreman dati cijelog sebe kako bi Domovinski rat kroz portal Domovinskirat.hr ojačao svoj pravedni i obrambeno-osloboditeljski karakter.