Mira Vrdoljak je jedna od osam žena koje su kao pripadnice 3. A brigade Zbora narodne garde branile Vukovar tijekom velikosrpske agresije 1991. godine. Po okupaciji grada heroja, svoju kalvariju nastavila je u srpskim koncentracijskim logorima gdje je 9 mjeseci gotovo svakodnevno trpila torture, prisilna ispitivanja i prijetnje da će joj djecu i roditelje ubiti u izbjeglištvu u Istri.
Mira Vrdoljak je rodom iz Nijemaca, predivnog srijemskog sela smještenog uz Bosut koje je kada je rođena 13. prosinca 1959. godine bilo u sastavu Općine Vinkovci. Srednje je dijete od troje djece koje su dobili njen otac Stjepan, po zanimanju ekonom i majka Kata, čistačica u mjesnoj osnovnoj školi. Kao srednje dijete, kako tvrdi u podcastu Gdje si bio ’91?, naučila je biti snalažljiva, uvijek pozitivna i izboriti se za sebe – to ju je veli oblikovalo za cijeli život, a i za ono što će ju snaći za tridesetak godina.
U djetinjstvu Mira uopće nije znala što su to Srbi. Tako je jednom zgodom pitala oca upravo to pitanje pošto joj je majka na neko vrijeme pričuvala dvojicu dečkića srpske nacionalnosti od poznanice koja je bila zlostavljana od strane svog muža. Otac je Miri odgovorio da je jedina razlika između nje i Srba to što se oni krste s tri prsta, a ona s pet. Završila je srednju obućarsku školu i zaposlila se u struci u tvornici Borovo. Udala se s 19 godina i do početka rata rodila dječaka i curicu koje je sa svojim tadašnjim suprugom odgajala u miru u svojoj kući na Adici, pitomom naselju u Vukovaru okruženom šumom.
Prve napetosti
Krajem 80-ih godina, Mira je osjetila prve trzavice unutar radnog okruženja u tvornici obuće Borovo. Pojedine žene su se počele izolirati od ostatka radnog osoblja – bile su to žene srpske nacionalnosti. Jasno joj je, veli Mira, da se moglo zavesti tamo nekog djeda s nekog srbijanskog sela kako će ustaše ponovno klati malu djecu, no nije joj bilo jasno da su tako lako zavedeni lokalni Srbi s kojima su do jučer dijelili i dobro i zlo u njihovom gradu.
Mira je počela s posebnom pažnjom pratiti vijesti i sve što se događa u zemlji. Situacija se pogoršavala u gradu i oko njega – Mirin brat bio je među prvim hrvatskim redarstvenicima, i to pod Policijskom upravom Vinkovci, pa je dobro znala što se sve događa u okruženju. Nije htjela skrštenih ruku dočekati zlo koje je dolazilo i odlučila je proći obuku za sanitet koju je držao pokojni dr. Juraj Njavro. Tamo je naučila sanirati ratne ozljede što će joj itekako dobro doći u mjesecima koji su pred njom.
Prijavila se i sama da služi pod MUP-om, a u međuvremenu se je odbili u TO (teritorijalnoj obrani) pa je otišla u gardu gdje ju je, jednog ljetnog dana 1991., prihvatio zapovjednik Arbanas. Tamo je zadužila, kako sama kaže, 6 brojeva veću uniformu i kalašnjikov za koji je prošla obuku od nekoliko rečenica u zgradi gimnazije. Mira je dakle imala siguran posao, no nesigurna vremena su je natjerala da prvi puta u životu uzme pušku u ruke, da bude spremna braniti svoj grad, a svoju djecu pošalje kod svojih roditelja u Nijemce. Naravno, njezini roditelji nisu s oduševljenjem primili tu vijest, no znali su da se Miru ne može odgovoriti od nečega kada nešto iskreno naumi.
„Netko je napao moj grad. Osjećala sam potrebu da ga branim.“
Mirina kuća na Adici je pretvorena u štab u kojem su zasjedali pripadnici interventnog voda “Šumari”. Ubrzo je došlo do prve intervencije – od strane granate u gradu ranjen je civil koji je ostao bez obje potkoljenice.
Samo sam se fokusirala na upute doktora Njavre. Uopće nisam razmišljala o ničemu drugom tijekom intervencija iako je oko nas padala kiša granata.
Mira je tek po dovođenju ranjenika u bolnicu shvatila kroz što je prošla i koliko je bilo opasno to što je napravila. Na svaku intervenciju je išla s puškom. Kada ne bi pružala sanitetsku pomoć, stražarila je i pomagala vojnicima po Sajmištu, Petrovoj gori i kod Šumara na Adici što su bili njeni položaji. Kako sama veli, nije bilo vremena za preduboka razmišljanja: „Idemo dalje. Što sam tražila, to sam i dobila.“
Grad se svakim danom naočigled mijenjao – pretvarao se u jednu veliku ruševinu. Borbe su se pretvorile doslovno u okršaje za svaku kuću. Situacija se na terenu mijenjala iz sata u sat i vladala je velika zbunjenost. Gdje je do maloprije bila ekipa branitelja, sada se nalaze četnici i obrnuto. Bilo je potrebno zadržati prisebnost kako se greškom ne bi izgubila glava. Naravno, bilo je potrebno i puno sreće. Tako su tijekom jedne intervencije Mira i jedan vojnik dovezli ranjenika pred bolnicu u automobilu koji je ličio na sve, samo ne na automobil.
Imao je 4 kotača, motor i nešto malo lima na sebi. Hauba je bila podignuta, a vojnik kojem tada nisam znala ni ime je vozio tako što je bio nagnut kroz prozor kako bi vidio gdje ide.
Po dolasku u bolnicu, zagrlila se s vojnikom i od sreće su se smijali što su uopće živi stigli do bolnice. Vojnika i Miru je na ulazu dočekalo osoblje i mislili su da je njima potrebna pomoć jer su bili krvavi od same intervencije i prašine koja ih je obasipala putem. Pokojna dr. Bosanac ih je počastila s malom čašicom alkohola i jednom cigaretom, što je tada bilo ravno bogatstvu neviđenih razmjera. Smirili su se na pet minuta i vratili su se na front. Vojnik i Mira se pozdravljaju na raskrižju i idu svako na svoju poziciju. Mira kasnije saznaje da je taj vojnik bio Petar Kačić, zapovjednik obrane Sajmišta koji je tri dana poslije smrtno stradao. Tvrdi da ju je ta smrt jako potresla i da je to bila jedna od rijetkih situacija zbog kojih je pustila suzu. U tih pola sata spašavanja vojnika i izbjegavanja smrti s njim osjećala je kao da se znaju cijeli život.
Nemaš vremena žaliti za nekim niti se bojati jer se toliko toga događa. Ne osjetiš ni glad ni umor – samo želiš preživjeti.
„Dobila sam malo piva i cigaru za smirenje jer sam ranjena.“
Kraj je listopada, približava se studeni, sve je hladnije. Grad je neprepoznatljiv. Mira ide na novu intervenciju. Izvlačeći ranjenika, kuća u kojoj su bili biva pogođena granatom. Bježe iz te kuće u susjednu, no granata pogađa i tu kuću, a Mira dobiva geler u butni mišić. Lakše je ranjena te odlazi na rezervni punkt u podrum na previjanje. Tamo je dobila, ponovno u maloj čašici, malo piva i jednu cigaretu „kao analgetik.“ Geler joj ne uspijevaju izvaditi, pa odlazi do bolnice gdje joj stavljaju drip, no ne želi ostati tamo jer je lakše ranjena. Odvoze ju do zgrade Borovo Commercea koje je služilo kao svojevrsna rezervna bolnica za lakše ranjene, ali i sklonište za civile, djecu, stare i nemoćne te žene.
Po Mirinim svjedočanstvima djeca su u Commerceu, ali i općenito po lokacijama po gradu znala da moraju biti dobra i bili su zbilja “zlatni”. Razumjeli su situaciju u kojoj se nalaze. Mira je pomagala zatečenima u zgradi Borova i tako provodila sate „u civilu“ pošto je ranjena. Naravno, nije dugo mogla tako izdržati. Nije bila na terenu. Nije bila upućena u ono što se događa i znala je da joj ratne kolege koje su dolazile u posjet svojim obiteljima u zgradu nisu govorile potpunu istinu kako ih ne bi zabrinuli. Dogovara se s Miroslavom Sablićem da će ju odvesti do grada iduće jutro kako bi se vratila na položaj. Kada je došla do punkta, rečeno joj je da je Miroslav otišao bez nje i da će se vratiti uskoro po nju. Nikada se nije vratio – nestao je, a kasnije Mira saznaje da je bio zarobljen, mučen i ubijen.
Grad je slomljen
Došao je studeni, mjesec u kojem je Vukovar iznemogao zbog nedostatka ljudstva, hrane, lijekova i streljiva. Cijelo vrijeme postojala je nada da će doći nekakva pomoć izvana. Lijekovi i hrana su se dostavljali putem poljoprivrednih aviona, no to nije bilo dovoljno i bilo je izuzetno opasno. Počele su se organizirati grupe branitelja koji su organizirali proboje. Mira je odlučila da će ostati u gradu skroz do kraja. Borbe su polako jenjavale, no Mira nije htjela napustiti grad i ljude koji su po podrumima i za koje je brinula proteklih mjeseci. Navodno je postojao dogovor da bi svi iz Commercea trebali napustiti podrum i krenuti prema Nuštru gdje bi ih preuzeo Crveni križ i gdje bi sigurno mogli napustiti vukovarsko područje. Od tog dogovora na kraju nije bilo ništa pošto se zgrada posebno gađala granatama kako bi se svi istjerali iz podruma. Tome je dodatno pomogao suzavac kojeg su četnici ubacili u ventilaciju i svi su bili primorani izaći van prvi puta nakon nekoliko mjeseci. Mira prvi put nakon nekoliko mjeseci skida svoju uniformu na savjet prisutnih u podrumu i nada se najboljem. Nada se tome da ju nitko od Srba neće prepoznati i prokazati.
Kolone starih ljudi, djece, mladih, žena i ranjenika se kreće od zgrade Borovo Commercea prema Trpinjskoj cesti gdje ih čekaju nepregledne kolone autobusa. Mirin autobus je bio s oznakom „Šid Transa“. Prva stanica – Borovo Selo. Samo nekoliko kilometara od Vukovara koji je bio u plamenu, sravnjen sa zemljom, pun mrtvih i onih koje takva sudba tek čeka, u Borovu Selu se djeca vozikaju biciklima oko autobusa u kojem je Mira. Svaki crijep na kućama je na svom mjestu. Čudno je vidjeti staklo na prozorima koje nije napuklo i cestu kojoj se vidi glatki sloj asfalta. Tamo sve one koji su bili u autobusima popisuje „Crveni krst“ kako su im se predstavili. Uz uobičajena pitanja, pitaju ih i „Žele li u Hrvatsku ili ostati u Vukovaru?“ Pojedine žene izvode iz autobusa, među njima i Maru Soldo. Mara se nakon ispitivanja vratila do autobusa i sjela pravo do Mire. Šapnula joj je i zamolila ju da se brine o njenim dvama kćerkama. Mara je ponovno izašla iz autobusa. Rafali se čuju nekoliko minuta poslije. Mara i te žene više nikada nisu viđene žive. Put se nastavlja do Dalja. Tamo ih kao i u Borovu Selu dočekuju lokalni četnici s uobičajenim prijetnjama i potragama za pojedincima koje žele zaklati.
Koncentracijski logori i ispitivanja
Mira se odjednom nalazi u Novom Sadu. Pošto su stalno u autobusima morali imati spuštene glave, nije znala kamo ih vode. Dovode ih u civilni zatvor i trpaju ih u ćelije koja se sastojala od jednog metalnog kreveta i čučavca. Nije prošlo dugo, kreće prva tortura – dolaze čuvari i tijekom noći bude Miru uz klasičnu salvu uvreda koju bi proživila svaka Hrvatica koja bi se tamo našla. Jedna djevojka je prepoznala Miru dok je izlazila iz autobusa i prokazala ju je srpskim vlastima. Miru odvode na ispitivanje i u roku od pola sata su znali sve o njoj. Kako bi ona što rekla, ispitivač bi napustio sobu i vratio se za desetak minuta s novim informacijama o njoj. Sve su znali. Tko je bila, gdje je bila i kad je bila. Prijeki sud je presudio ono što se očekivalo – Mira je kriva za rušenje ustavnog poretka Jugoslavije i oružanu pobunu – šalju ju u pritvor.
Voze ju u crnoj marici s dva muškarca koje, po Mirinim riječima, ni vlastite majke ne bi prepoznale koliko su bili izubijani i crni od batinjanja. Nakon nekog vremena, dolaze pred veliku štalu s duplim vratima. Vidjela je tablu na kojoj piše „Stajićevo“. Guraju je u štalu u kojoj je hladni betonski pod potpuno prekriven ljudima koji leže potrbuške s rukama na leđima. Mira je mislila da su svi mrtvi dok i sama nije završila na podu i ugledala u mraku oči koje ju gledaju i kroz šapat govore „Sve će biti dobro.“ Tek s ranom zorom su se zarobljenici smjeli pomaknuti u sjedeći položaj i tako na betonu, pa kasnije na slami gubiti svoje zdravlje na 15 stupnjeva ispod nule.
Noćima se odvijaju prozivke i ispitivanja na koja ljudi idu na svojim nogama, a vraćaju se s njih tako što ih se dovlači poput vreće. Zarobljenika koji je stražare usred noći zamolio za odlazak na WC iz razloga jer je putem do WC-a pao na pod od iznemoglosti isti ti stražari prebijaju do smrti i iznose van iz štale. Mira se ne sjeća kada je zadnji puta objedovala, a okupala također. U logoru su jeli svakih 3 do 4 dana i to šnitu kruha s komadom mesnog nareska ili komadićem salame. Pošto je Mira bila jedina žena u Stajićevu, jednog dana je došao oficir i najavio joj premještaj kod ostalih „ustaških kurvi.“
Tako je u selu Begejci Mira smještena u kuću s desetak žena iz okolice Vukovara koje su tu stigle prije nekoliko tjedana. S hladnog betona i slame iz Stajićeva, jedna deka koju je dobila u kući u Begejcima činila joj se kao dobitak na lutriji. Spavale su tako da su svaka svakoj okrenule leđa i tako su se grijale – poredane kao sardine u konzervi. Kada bi se probudile, kosa bi im bila puna inja od hladnoće koja je vladala u kući. Jedan dan su dobile hrenovke za jesti i jednoj od zarobljenica je ispala hrenovka koju je odmah uhvatila mačka koja se tamo zatekla. Jadna žena je isčupala hrenovku mački iz usta i odmah ju pojela. Napravila je ono što bi svi mi napravili u toj situaciji. „Bitno je da preživiš.“ kaže Mira.
Nastavljaju se mučna ispitivanja – napismeno su morali iznositi laži koje bi im uz prijetnje batinama iznosili ispitivači. Veli Mira da je netko morao biti kriv za sve njihove poginule, iako smo to bili mi obućari i gumari, što oni nikako nisu mogli pregrmiti. Od Mire su napravili zlokobnog snajperistu, iako je tek u kolovozu u zgradi gimnazije prvi put u životu primila pušku u ruke, i to kalašnjikov. Psihički su se poigravali sa zarobljenima.
Mira je u Begejcima preživjela ruski rulet. Preživjela je i namjerno ostavljanje na velikoj hladnoći. U Sremskoj Mitrovici, kamo je prebačena, preživjela je velike batine tijekom svakodnevnih ispitivanja, no Mira ne bi preživjela da joj se nešto dogodi djeci. Do Mire je preko Crvenog križa došla informacija da joj se djeca nalaze u izbjeglištvu u Istri, u mjestu Duga uvala s njenim roditeljima pošto su i Nijemci bili okupirani. Miri su ispitivači zaprijetili da će se nešto dogoditi njezinoj djeci i roditeljima ukoliko ne prizna zločine koje joj stavljaju na teret. Prijetili su joj utapanjem djece i automobilskim nesrećama. Znali su gdje joj se djeca nalaze.
Danima su je lomili i slomili su je. Mira je dala tražene izjave, a sve u zamjenu za to da joj ostave djecu i roditelje na miru. Sada kada su imali priznanje, krenule su iznude. Branitelj po službenoj dužnosti od nje je tražio 15.000 njemačkih maraka kako bi dobila „pošteno suđenje“ te joj je obećao da bi za godinu dana bila slobodna. Mira je pristala i na to iz očaja iako branitelj nikada neće dobiti taj novac. Tvrdi da se tijekom batinjanja pod ispitivanjem osjećala kao da napušta svoje tijelo i gleda se iz trećeg lica. Kao da je psihički pobjegla od onog što joj se događalo.
Kraj agonije
Nekoliko dana prije razmjene, Mira je načula informaciju da bi mogla ići razmjena po principu „svi za sve“. Šapatom je to prenijela dalje svojoj braći i sestrama po muci i živjeli su za dan kada će dočekati slobodu. Dan prije razmjene, sudac zove Miru na razgovor. Sam sudac joj je potvrdio da će se sutradan dogoditi razmjena, no zanimali su ga neki detalji koje nije mogao dokučiti svih tih mjeseci. Bio je zbunjen i nije mu bilo jasno kako su se tako branili u Vukovaru. Mira mu je pojasnila što znače riječi hrabrost i branjenje svoga doma.
Kreće se za Nemetin gdje se treba održati razmjena. Mira se nalazi u predzadnjem autobusu. Pred samim Nemetinom, dolazi do zastoja u razmjeni, nešto se zakompliciralo. Četnici iskorištavaju zadnje trenutke i ulaze u autobus te se prijete, čuškaju i galame na zarobljene.
Pogledom smo se svi međusobno dogovorili ukoliko razmjena propadne, da ćemo na silu izaći iz autobusa i pobjeći. Tko živ, tko mrtav. Nema veze što je okolo sve minirano. Bili smo spremni na to, samo da se ne vratimo natrag u Srbiju. Napokon izlazimo iz autobusa. Putem prema crti razgraničenja susrećemo zarobljenike srpske nacionalnosti koji su bili u Hrvatskoj. Punašnih su obraza s odjećom koja im pristaje i koja nije puna rupa ili prljava. Mi smo svi pothranjeni, puni masnica, neošišani i neobrijani, oprani s kablom hladne vode nekoliko dana prije razmjene.
Prvi znak da je na tlu Hrvatske su bile oznake ZNG na rukavima bojovnika koje je i sama nosila u Vukovaru. Znala je da je na sigurnom. Mnogi su ljubili zemlju iz zahvalnosti. S jedne strane sreća i radost onih koji su živi, a s druge tuga i žalost onih koji su sa slikama svojih nestalih došli među zarobljenike po informacije o njihovim najmilijima. „Kako im reći da su mrtvi?“ Od Osijeka do Zagreba ljudi su zaustavljali autobuse i darivali sada već bivšim zarobljenicima kiflice, jabuke, sokove. Melem na ranu usred noći koja će sve promijeniti.
Dolaska u Zagreb Mira se prisjeća u magli zbog ogromnog adrenalina i sreće. Bojala se vidjeti svoju djecu. Vidjeli su se nakratko i već je morala na preglede koji su bili obvezni za sve logoraše. Promijenili su se i djeca i ona. Godinu dana je Miri bilo potrebno da se nauči biti, po njenim riječima, ponovno normalna osoba, žena i majka.
„U moru dezinformacija, čak su za mene održali i misu zadušnicu u Istri jer su dobili informaciju da sam mrtva.“
Nakon oporavka i aklimatizacije na civilizaciju, kako sama kaže, Mira se vratila u vojsku. Maslenica je bilo njezino novo bojište. Nazvala je to potpuno drugačijim ratom. U vojsci je zatim pronašla ljubav svog života i dobila novo dijete. Sada ima petero unučadi – “sve muškići”, ističe s ponosom. U mirovini je od 1995. godine.
Nikada se Mira nije vratila u Vukovar živjeti tamo gdje je započela njezina kalvarija. Kaže kako bi ju na svakom metru sačekalo nešto ružno čega bi se prisjetila. Nije si mogla dozvoliti da sretne neku osobu koja je nekog prokazala. Mira ne želi suživot, ona želi život – i dobila ga je, u Vinkovcima gdje sada živi i uživa sa svojom obitelji. Ne želi razmišljati u koju školu ili koji kafić bi joj dijete trebalo ići. U Vinkovcima svi žive zajedno.
„Ponovno bi sve napravila isto…“
Osjećam se ipak ponosno jer sam sve to prošla, a ostala relativno normalna i što sam pridonijela makar jednim malim, malim dijelom stvaranja Hrvatske. Ponovno bi sve napravila isto da se vratim u 1991.
Miri je teško doći na obilježavanje 19.11. na područje Borovo Commercea jer joj je teško ponovno proći tim stazama kojima je prolazila. Ipak 18.11. dođe u Vukovar i s posebnim ponosom gleda na mlade i djecu u koloni sjećanja.
Za kraj, zaključiti ćemo s Mirinim riječima jer ne pronalazimo ništa ljepše i bolje: „Ne želim niti pomisliti da su moji suborci poginuli uzalud. Kad mi je teško, sama sebi kažem: glavu gore, možeš to… i idem dalje.”
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam medijske kulture s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sin sam dragovoljca Domovinskog rata koji mi je već kao djetetu usadio važnost poznavanja povijesti i onoga što se događalo u vremenu neposredno prije i nakon mog rođenja. Želja za istraživanjem i upoznavanjem novih činjenica i osoba iz Domovinskog rata nije splasnula ni godinama nakon formalnog obrazovanja, pa sam spreman dati cijelog sebe kako bi Domovinski rat kroz portal Domovinskirat.hr ojačao svoj pravedni i obrambeno-osloboditeljski karakter.