“Gledali smo naše rođake, prijatelje, susjede kako padaju mrtvi” – okupirana Škabrnja

Škabrnja, ravnokotarsko selo nastanjeno hrvatskim stanovništvom, dugo je bilo „trn u oku“ Srbima iz okolnih sela. Situacija je eskalirala u jesen 1991. kada je selo okupirano te devastirano uz niz groznih zločina prema civilnom stanovništvu.

Nakon što su 17. rujna 1991. na Škabrnju pale prve granate u selo je iz PU Zadar poslan Marko Miljanić koji utvrđuje obranu Škabrnje i okolnih mjesta. Zadatak nije bio lak, ljudstva je bilo vrlo malo, a isto tako i naoružanja. Samostalni bataljun Škabrnja brojao je najviše 950 ljudi i držao liniju obrane dugačku 32 kilometra. Od toga 240 branitelja bilo je u samoj Škabrnji te je držalo crtu obrane od oko 6 kilometara. Mnogi mladići iz Škabrnje već su ranije, kada je krenuo rat, dragovoljno pristupili nizu postrojbi te su branili Hrvatsku na više ratišta.

U ponedjeljak, 18. studenoga 1991., oko 7 i 30 ujutro pripadnici srpskih paravojnih postrojbi, te 9. Kninskog korpusa JNA na čelu s Ratkom Mladićem, počeli su krvavi pohod na Škabrnju. Pomoć su im uz topništvo i tenkove pružili i zrakoplovi kao i helikopter kojim je izvršen desant na Škabrnju. Samo tog dana u Škabrnji je stradalo 48 civila i 15 branitelja. Negzana Pavičić izgubila je u ovom masakru djeda, oca, majku i supruga Milu kojeg su joj ubili pred očima. Zajedno s dvije malene kćeri i sama je jedva ostala živa.

Počele su pljuštati granate sa svih strana po mom selu Škabrnji. Ja i muž brzo smo uzeli djecu i odnijeli ih u podrum. Ubrzo su stigli i svi ostali koji su se povlačili od početka sela pa do nas. Bilo nas je oko pedesetak, razmišljali smo da idemo bježati, ali nismo imali kamo. Četnici su okružili cijelo selo s 29 tenkova, transportera, a četnicima se ni broja nije znalo. Naši su s 30 pušaka uspjeli odolijevati oko tri sata. Bilo je grozno. U podrumu nismo bili svjesni što se događa, da ih toliko ima i da su naši izginuli. Još smo imali nade da ćemo se izvući, obraniti, dok nisu tri granate ispaljene iz tenka udarile u našu kuću i dok nismo čuli kako viču: “Ubit ćemo vas sve, ustaše, izlazite van, predajte se.” Tada su se svekar i muž predali rekavši: “Nemojte pucati, ovdje su samo žene i djeca, nemojte njih pobiti.” Muža su mi odmah ispred kuće ubili, dok su nas izvodili iz podruma. Djeca su plakala, svi smo bili izvan sebe. Nisu nam dali da bilo što nosimo, ja sam uzela maloj jaketicu, ali sam ju morala baciti. Od podruma pa do ceste pucali su i ubijali redom. Gledali smo naše rođake, prijatelje, susjede kako padaju mrtvi. Među njima je bio moj djed. Došao je neki jugooficir i nije im dao da dalje ubijaju. Vikali su da će nas sve poklati, pobiti, da nam eto sad Tuđman i Hrvatsku, da nas spase oni za koje smo glasovali. Jedan viče držeći nož u rukama kako do sada nije nikoga zaklao, ali da bi mene i moju malu s guštom. Odvezli su nas u vojarnu u Benkovcu. Tad sam saznala da su mi otac i majka ubijeni, čega je bilo svjedok dijete od petnaest godina. Tu su nas opet saslušali i ispitivali. Rekli su nam da će nas isti dan predati Šibeniku ili Biogradu, da pregovaraju tko će nas preuzeti. Na kraju su nam rekli da nas naši ne će primiti, slali su nas Zemunik četnicima, rugajući se da sigurno tamo nekog poznajemo.

Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana i u susjednom Nadinu, a tijekom višegodišnje okupacije sve do konačnog oslobođenja u “Oluji” broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Bestijalnost su osim na ljudima, zločinci iskazali i na životinjama, kao i imovini Škabrnjana.

I ovaj događaj prati tragičan pravosudni epilog. Samo su dvije osobe služile kaznu u Hrvatskoj za zločin u Škabrnji, dok je većina osuđenih u odsustvu nedostupna organima vlasti. U Haagu je, između ostalog i zbog zločina u Škabrnji, na 35 godina zatvora osuđen Milan Martić. Ratka Mladića, koji je zapovjedio napad na Škabrnju, haaški sud ne tereti za ovaj zločin te za njega vjerojatno nikada neće kazneno odgovarati.

Izvori
Literatura
Milković, Ante. Naša Škabrnja. Škabrnja: Općina Škabrnja, 2001.