Jednom se gine! – bitka za Gornju Rašenicu

Kao i u velikom dijelu zapadne Slavonije, tako je i na Bilogori otvorena velikosrpska agresija započela sredinom kolovoza 1991. godine. Na Grubišno Polje 17. kolovoza 1991. pali su prvi minobacački projektili. Napadi pobunjenih Srba i JNA koja je bila smještena na poligonu Gakovo redali su se jedan za drugim. Posebno je uspješan bio onaj 21. rujna kada su kombiniranim pješačko-topničkim napadom napadnuti Grubišno Polje, Donja Rašenica i Ivanovo Selo. Sam napad je odbijen, no pobunjenici su privremeno zauzeli Ivanovo Selo i u njemu počinili zločin protiv civilnog stanovništva. Nakon tog događaja uspostavljena je stabilna crta obrane, a 31. listopada 1991. započela je operacija “Otkos 10” u kojoj su hrvatske snage oslobodile okupirane dijelove Bilogore.

Operacija je izvedena iz pravca Bjelovara, Virovitice te naravno Grubišnog Polja. Nezahvalan zadatak tog dana dobio je 57. samostalni bataljun koji je trebao probiti neprijateljsku crtu obrane kod sela Gornja Rašenica južno od komunikacije Grubišno Polje – Virovitica. Prvi poginuli branitelj na tom pravcu napada bio je heroj Domovinskog rata Velimir Bjelić rođen 15. kolovoza 1966. u Šimićima podno planine Kozare u BiH. Sredinom sedamdesetih s ocem Franjom i majkom Gizelom dolazi u Grubišno Polje gdje je završio osnovnu školu i srednju ugostiteljsku. Do ljeta 1991. bavio se ugostiteljstvom, a 27. kolovoza 1991. pristupio je dragovoljno Zboru narodne garde u Grubišnom Polju.

Nakon uspješne obrane samog Grubišnog Polja slijedio je zadatak oslobađanja okupiranih dijelova te općine. Zajedno sa svojom 1. satnijom Velimir se probio do brežuljka pred Gornjom Rašenicom te krenuo prema neprijatelju krećući se padinom. U tom trenutku pokosila ga je neprijateljska strojnica. Strojnica koja se oglasila s ruba šume skoro je oduzela još života. Naime Velimiru je u pomoć pohitao bolničar Tomislav Bistrički kojeg je također pokosio rafal. Vidjevši što se događa prema mjestu gdje su pali Velimir i Tomislav pohitao je i Denis Pop Hrga no i on je ranjen.

Situacija je postala iznimno složena, a dodatno ju je zakomplicirala činjenica da je tenk T-55 hrvatskih snaga pogođen u gusjenicu te da mu se u cijevi zaglavila granata. Opasan no hrabar potez u tom trenu izveo je Stjepan Koronc koji je golim rukama riješio problem te su zahvaljujući oklopu izbjegnute daljnje žrtve. Ranjenici su spašeni, a Velimirovo tijelo izvučeno je tijekom noći. Podatak o pogibiji ovog ugostitelja – ratnika možemo naći i u knjizi Ante Delića i Ivice Debića Otkos:

Ispred svih bio je Velimir drsko prkoseći smrti – Velimire, čuvaj se, s ruba šume vreba mitraljez! – upozoravali su ga suborci. Jednom se gine! – odvratio je smirenim glasom i zakoračio iz voćnjaka na padinu prema crnoj šumi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.