U paklu Vukovara dobila je i izgubila dijete, Antonija je danas njezin anđeo – Dušanka Zeko

Dušanka Zeko rođena je 29. listopada 1962. u Vukovaru u kojem je odrasla, školovala se i počela raditi na administrativnim poslovima u Medicinskom centru odnosno bolnici. Pred rat udala se za Niku Zeku s kojim je počela zajednički život. Gradili su dom u Borovu naselju i snivali snove o budućnosti u svome gradu i sa svojim djetetom koje su čekali.

Dušica, kako je svi zovu, saznala je da je trudna upravo u vrijeme kada se u Vukovarce počela uvlačiti ratna psihoza. Zasjeda u Borovu selu, zatim odlasci s posla kolega srpske nacionalnosti, pucnjevi… Ništa od toga nije se uklapalo u vrijeme iščekivanja prvog djeteta. Umjesto brige za dječju odječicu, kolica za bebu i dječjeg krevetića Niko i Dušica počeli su brinuti o tome kako se snaći u ratu koji je ušao u njihov grad. Niko odlazi u Zbor narodne garde i priključuje se legendarnom interventnom vodu „Šumari“.

Djeca i žene napuštali su grad, a Niko je molio Dušicu da se i ona skloni na sigurno. Međutim ona mu je odgovorila – ako me uguraš u autobus na prednja vrata ja ću izaći na stražnja. Naravno, nije bila svjesna što je čeka i odlučila je ostati uz supruga, roditelje, uz svoje kolege s posla na koji je svakodnevno odlazila unatoč tome što je u bolnici stanje svakim danom bilo sve gore. Dušica je željela pomoći kako je znala i kako je mogla i to je i činila – uvijek je trebalo napisati neko otpusno pismo, napraviti popis ranjenika za evakuaciju ili pak samo dodati nekom  deku ili učiniti sličnu gestu.

Na njezin 29. rođendan u opkoljenom gradu bez struje i vode preminuo je Dušankin otac za kojim još uvijek traga. Nije bilo previše vremena za žalovanje, svakog dana gubila je nekog od prijatelja, rodbine i strepila za muža koji je bio na prvoj crti obrane grada. Početkom studenog Dušici se stanje pogoršalo, propisano joj je mirovanje te je u podrumu vukovarske bolnice tijekom noći 8. prosinca rodila bebu. Pozvala je medicinsko osoblje koje je bebu odnijelo, a Dušica nije znala što je s njim. Međutim uskoro je saznala da je dobila djevojčicu koja je kao „palčić“ smještena u inkubator. U bolnicu je stigao i Niko, vidio je svoju kćer i presretan otišao na prvu crtu počastiti suborce čime se u toj oskudici uopće nekog moglo počastiti. Nažalost sreća nije dugo trajala. Idućeg dana, 9. prosinca uslijed pogotka granate prestao je raditi agregat koji je strujom opskrbljivao inkubator i srce malene Antonije, kako su je roditelji nazvali, prestalo je kucati.

Ostavivši iza sebe svoj grad, svojeg anđela, Dušica i Niko svega tjedan dana kasnije zaputili su se u neizvjestan proboj iz opkoljenog grada. Gađali su ih mecima, tražili psima, no iznemogla i bosa Dušica se s Nikom probila do Nuštra odnosno Vinkovaca. Ondje su saznali da je grad pao. U progonstvu su dobili sina Dinu, a mirnu reintegraciju dočekali su u Vinkovcima iz kojih su se vratili u Vukovar u kojem i danas žive. Njihovu priču možete čuti u podcastu Gdje si bio ’91?:

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.